Vojo Šindolić je među rijetkim ljudima s ovih prostora koji se mogu pohvaliti da su osobno poznavali, prijateljevali i desetljećima se dopisivali s legendarnim pjesnicima, piscima i rock zvijezdama. Za Express otkriva što mu je ispričao Leonard Cohen kad ga je posjetio u budističkom samostanu, čime je osvojio Patty Smith, zašto ne preferira halucinogene droge, a ni beogradski novi val, te još mnogo toga.
Express: Za vas kažu da ste posljednji jugoslavenski bitnik. Laska li vam ta titula?
Zapravo, točnije bi bilo reći da sam jedan od zadnjih bitnika uopće u književno-društvenom smislu te riječi, jer u Sjedinjenim Državama još su živi moji voljeni prijatelji i pjesnici Gary Snyder (94) Anne Waldman (78) i Ron Padgett (81). A što se tiče izraza “posljednji jugoslavenski bitnik”, nažalost, to sam već odavno jer, iskreno govoreći, drugih nije ni bilo, čak ni u pokušajima.
Express:Sandorf je nedavno objavio vašu antologiju “Evo što su mi riječi učinile”, koja poput vremeplova lansira čitatelja u kasne šezdesete i sedamdesete, kad je svijet još bio mlad i manje siv od današnjeg. Je li vam to bila namjera?
Riječ je o opsežnoj antologiji najznačajnijih američkih pjesnika druge polovine 20. stoljeća, od kojih su većina bili moji dobri prijatelji i učitelji još od moje mladosti, pa sam spomenutom antologijom i svojim prijevodima želio svima njima zahvaliti na desetljećima prijateljstva i druženja. U knjizi su zastupljeni Pjesnici beat generacije, Pjesnička renesansa San Francisca, Pjesnici s Black Mountain koledža i Njujorška škola poezije. Budući da se sustavno i već dulje od 45 godina bavim prevođenjem takvih pjesnika, bilo je logično da baš ja napravim takvu antologiju, to prije što u Hrvatskoj, a ni u bivšoj Jugoslaviji, nije postojala neka slična antologija ili zbornik. Zašto su u zadnjih pedesetak godina beat i ostali srodni pjesnici tako slabo prošli u Hrvatskoj, ostaje nam istražiti i doći do bolne istine.
Express: Uskoro izlazi još vaših publikacija. Što nas sve očekuje?
Puno toga. Nisu u pitanju samo zbirke poezije nego i zbirke priča i prijevodi romana. Tijekom 2024. pojavit će se izabrane priče čuvenoga japanskog pisca Ryunosukea Akutagawe “Nada i strah” te kratki roman “Žena u tamnocrvenoj suknji” suvremene japanske književnice Natsuko Imamura (Fraktura), “Jazz portreti” Harukija Murakamija i roman “Ljubavnici noću” suvremene japanske književnice Mieko Kawakami (Vuković & Runjić), dakako - u mojem prijevodu s japanskog, i još dvije goleme knjige (i opsegom i značenjem) – “Sabrane pjesme” Boba Dylana na gotovo 1000 stranica (Fraktura) i moje sabrane pjesme “Rezalište uspomena: sabrane pjesme 1973 - 2023”, na oko 700 stranica (Vuković & Runjić), a u rujnu je u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar predviđena i velika izložba crteža, ulja, fotografija i drugih rijetkosti bitnika i rokera (Allen Ginsberg, William S. Burroughs, Ferlinghetti, Charles Bukowski, Andy Warhol, Bob Dylan, Patti Smith, Leonard Cohen itd.) iz moje privatne kolekcije.
Express: Puno radite. Odakle energija?
Još davno je slavni engleski pjesnik i slikar William Blake u svojoj poemi “Vjenčanje neba i pakla” napisao stih koji je postao jedna od mojih vodilja tijekom cijelog života: “Energija je vječna radost”. S druge strane, moj voljeni prijatelj, učitelj i stariji brat, pjesnik Michael McClure (duhovni učitelj Jima Morrisona i tekstopisac pjesme “Mercedes Benz”, koja je postigla svjetsku popularnost u izvedbi Janis Joplin) u jednom svom stihu kaže: “Dovoljno ćemo se odmarati u smrti”.
Spojite ta dva stiha i imate moj odgovor.
Express: Baš kao neki vaši bitnički prijatelji, živite s mačkama. I one vas inspiriraju?
Živio sam i s nekoliko voljenih žena, da ne ispadne samo s mačkama… Istina, još od dubrovačkog djetinjstva zavolio sam mačke i, kad god su mi to životni uvjeti (čitaj: blizina tla i stambeno prizemlje) dozvoljavali, rado sam držao mačku ili nekoliko njih. Budući da nakon povratka u rodni Dubrovnik sad imam i vrt pokraj mora, mačke su neizbježne. Isto tako, već dugi niz godina i desetljeća sakupljam fotografije poznatih svjetskih pisaca i slikara koji su voljeli i držali mačke, pa možda jednom bude objavljena i ta moja zbirka u obliku male monografije s popratnim tekstovima.
Express: Charles Bukowski je jednom napisao “Što imaš više mačaka, to ćeš dulje živjeti”. Ima li u tome istine?
Ima, ako na valjan način shvatimo što nam je Bukowski želio poručiti. U svojim dnevničkim zabilješkama na jednome mjestu Bukowski piše: “Imate li i vi mačku? Ili mačke? One spavaju, dragi moji. One mogu spavati i po 20 sati dnevno i divno izgledaju. One znaju da ne postoji ništa važno ni bitno zbog čega bi se trebale uzbuđivati”.
Express: Upoznali ste Bukowskog? Po čemu ga pamtite?
Da, Bukowski je doista bio svijet za sebe. Pisao sam mu negdje oko 1976. i u pismu objasnio da mi se sviđa njegova poezija i da bih volio prevesti njegove pjesme i on mi je ubrzo odgovorio. Kako sam ja krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih uglavnom već boravio u San Franciscu, a Bukowski u Los Angelesu, u to smo se vrijeme prilično često viđali, pa smo se zbližili, a poslije se čak i počeli družiti nakon što se sa suprugom Lindom Lee preselio u San Pedro. S njim sam ostao veliki prijatelj sve do njegove smrti, u travnju 1994. Često je znao staviti nekoliko svojih crteža i ulja malog formata i svežanj novih pjesama u kuvertu i poslati mi. Evo jedne misli Bukowskoga koju jako volim, a koja vrlo dobro govori o njemu: “Čovjek s imalo pameti u svojoj glavi ili osjećajem u srcu ne bi nikad trebao otići na sveučilište, čak i ako si to može priuštiti. On tu nema što naučiti osim što se dogodilo kroz povijest, a on već jako dobro zna što se dogodilo kroz povijest - dovoljno je da ode malo prošetati okolnim ulicama”.
Express: Popis pjesnika, intelektualaca i glazbenika s kojima ste prijateljevali uistinu je impresivan. Nama malo mlađima čini se poput znanstvene fantastike da je netko sve te ljude upoznao, s njima tulumario, razgovarao, dopisivao se... Kako vam je uspjelo postati faca u SAD-u s nepunih 20 godina?
Vjerujem da su svi kojima sam pristupio (uglavnom sa željom da prevedem neka njihova djela) shvatili ozbiljnost mojih namjera i u tome su me svesrdno podržavali i pomagali mi. Osim toga, već tad sam puno znao o suvremenoj američkoj književnosti i rocku iz šezdesetih i sedamdesetih, pa sam postupno postao njihov ozbiljan sugovornik, a poslije nekog vremena i nastupao s njima govoreći svoje pjesme na engleskom. Evo jednoga kurioziteta: još davne 1974., kad sam u Dubrovniku završavao gimnaziju, upoznao sam književnika Danila Kiša i pozvao ga k sebi kući. Ušavši u moju sobu, prepunu LP ploča i knjiga, bio je zapanjen kad je na jednoj polici ugledao tri knjige (dakako, na francuskom) čuvenog francuskog pjesnika Paula Verlainea jer je koju godinu prije Kiš bio preveo izbor Verlaineove poezije, i to baš iz istih takvih knjiga. Kasnije sam s Kišom ostao veliki prijatelj sve do njegove prerane smrti 1989.
Express: S bogovima bitničkog Olimpa upoznao vas je jedan od najvažnijih bitnika, Allen Ginsberg, a s njim ste ostali prijatelji do njegove smrti. Što vas je zbližilo?
Nažalost, Jack Kerouac je umro još 1969., a Jim Morrison 1971., dakle kad sam još bio veoma mlad, pa mi je po “liku i djelu” daleko najbliži bio Allen Ginsberg, kojem sam pisao i nakon prvih godina upoznavanja i druženja ubrzo ga, u listopadu 1980., doveo u Dubrovnik, gdje je ostao desetak dana i pri tome napisao svoje dvije ponajbolje kasne pjesme, “Ptičji mozak” i “Eroicu”, nakon čega smo otputovali na turneju po Europi.
Express: Ginsberga ste jednom odveli i u Zagreb. U hotelu vas je dočekao pokojni Boško Petrović. Jeste li bili skupa u neprežaljenom BP Clubu i kako ste se proveli u Zagrebu?
Ne, dočekao nas je u zagrebačkom Hotelu Palace. Nažalost, kako sam jako često putovao i godinama se vraćao u San Francisco, tek mnogo godina poslije, kad sam već živio u Veneciji, palo mi je na pamet da bih volio da napravimo malu turneju na kojoj bi me kao pjesnika koji govori svoju poeziju pratili Boško Petrović, Arsen Dedić na klaviru i Marko Brešković iz Dubrovačkih trubadura na kontrabasu, kao i da snimimo CD. Ali kad sam to osmislio i počeo raditi na tome, na moju veliku žalost, sva trojica su ubrzo umrli, i to u razmaku od samo nekoliko godina.
Express: O vezi bitnika i jazza pišete u knjizi “Jazz beat”. U čemu se krije ta tajna?
Zapravo sam želio povezati ionako iznimno bliske odnose pjesnika beat generacije s američkim jazz glazbenicima be-bop stila budući da su živjeli i stvarali u isto vrijeme i na istim prostorima i nailazili na iste probleme, a katkad čak i zajedno nastupali na književno-glazbenim večerima. Budući da su me i jedna i druga oblast gotovo podjednako zanimale, antologija “Jazz beat” zapravo je logičan rezultat takvih mojih razmišljanja.
Jer zvuk i ritam doista predstavljaju najvažniju značajku u mnogobrojnim književnim i glazbenim djelima beat književnika i jazz glazbenika, od Jacka Kerouaca i Allena Ginsberga do Lestera Younga, Charlieja Parkera, Theloniousa Monka, Charlesa Mingusa i mnogih drugih. Bez obzira na to je li riječ o poeziji ili jazz glazbi, i u jednoj i u drugoj umjetnosti osnovna stvar je ritam. Naravno, ima puno raznolikih pjesnika koji su govorili svoju poeziju u pratnji jednog ili više jazz glazbenika. Neki su voljeli i doslovce ad hoc improvizirati, a neki dugo vježbati prije no što bi se pojavili pred publikom. Isto tako, bez velike bojazni možemo reći: “Jazz je jezik!” jer takva tvrdnja govori o jazzu kao o živom jeziku koji je u stalnom razvoju i koji neprestano doživljava višestruki preobražaj, prerastajući od ragtimea i velikih swing orkestara, preko bebopa do rock jazza, acid jazza, cool jazza, funk jazza, free jazza itd.
Express: Ginsberg vas je spojio i s Bobom Dylanom, kojeg ste, pročitala sam, intervjuirali tri dana. Kako je izgledao vaš trodnevni intervju, o čemu ste sve razgovarali?
Ah, to su davna druženja. Dio tih razgovora, nadam se, jednog će dana biti objavljen kod nekoga od američkih nakladnika u zasebnoj knjizi na engleskom. Bob Dylan i ja već smo dulje od 40 godina prijatelji, a o tim danima i vremenima govore mnogi moji intervjui s njim objavljeni u Sjedinjenim Državama, kao i zapisi (objavljeni i neobjavljeni) u dnevnicima Allena Ginsberga i Michaela McClurea, ali i Patti Smith, Sama Sheparda itd., a koji govore o danima druženja s Dylanom i sa mnom.
Express: Kakav je Dylan kao čovjek, je li zaista ciničan i čangrizav kakvim ga često opisuju?
O svemu tome valjda najbolje govore Dylanove posvete na knjigama, crtežima i slikama koje mi je darovao tijekom desetljeća.
Express: Prijateljevali ste s Williamom Burroughsom, koji je kao mladić posjetio Dubrovnik, o čemu se malo zna. Što je tamo radio?
Burroughs je kao moj prijatelj znao da sam rodom iz Dubrovnika, pa smo jednog dana počeli istraživati taj dio njegova životopisa, koji je uvjerljivo najslabije obrađeno razdoblje njegova života, točnije 1936. i 1937., dvije godine koje je kao mladić proveo u Europi, jer tad još nije vodio dnevnik, pa nismo imali izravan uvid. Izvjesno vrijeme zadržao se u Budimpešti, gdje je bio operiran zbog upale slijepog crijeva, a potom je na nagovor prijatelja odlučio doći na oporavak u Dubrovnik, u kojem je ostao gotovo šest mjeseci i živio u Hotelu Lapad. Nažalost, o tome postoji vrlo malo dokumenata i mnoge činjenice uspjeli smo izvući iz nekoć još živih svjedoka (istraživanje koje smo početkom devedesetih proveli James W. Grauerholz, Burroughsov osobni tajnik, i ja).
Express: Posjetili ste ga poslije na njegovu ranču u Kansasu, gdje ste zajedno konzumirali ayahuascu. Po čemu pamtite to iskustvo?
I s Williamom S. Burroughsom upoznao me Allen Ginsberg. S Burroughsom sam isto bio veliki prijatelj još iz vremena kad je potkraj sedamdesetih živio u Londonu, a i poslije kad se početkom osamdesetih preselio u New York, ali i zadnjih godina života, kad mu je zdravlje već bilo narušeno, nekoliko puta sam ga posjetio u njegovu domu u gradiću Lawrenceu u Kansasu. O našem prijateljstvu pišem i u Burroughsovoj knjizi “Mačka iznutra”, koju sam s radošću preveo, a objavila Fraktura 2021.
Express: Ima li istine u mitu da su bitnici u halucinogenim drogama tražili pjesničko nadahnuće? Jeste li se i vi s njima upustili u pokoje psihodelično iskustvo? Opišite nam ga.
Problem s halucinogenima kao što je ayahuasca ili yage (latinski naziv je Banisteriopsis caapi) jest taj što nikad ne znaš kako ćeš reagirati, nasilno, plačljivo, tužno, veselo… Drugi problem je što s halucinogenima nikamo ne stižeš: ostaneš nasred puta i moraš se ili ponovno stimulirati ili vratiti u stvarnost. S alkoholom se osjećam kod kuće, dvije-tri boce dobrog vina, ili boca francuskoga konjaka i onaj blagi uzlet u oblake… Premda, nikad ništa nisam preveo ili napisao pod utjecajem alkohola jer ja sve zapisujem u bilježnicu pa tek naknadno utipkam u kompjutor… Nekoliko puta sam pokušao, ali nisam mogao razumjeti vlastiti rukopis.
Express: Nedavno ste otkrili da ste kratko ljubovali s Patti Smith. Čime ste je osvojili?
Tako što od nje nisam tražio da obrije noge. Šalim se, ali nije daleko od istine. I ona i ja znamo se još od kasnih sedamdesetih, zahvaljujući Ginsbergu, koji nas je upoznao. Kasnije, tijekom godina i desetljeća, jako često smo se sretali, neki put i zajedno nastupali i govorili poeziju, uvečer se družili sa zanimljivim ljudima kao što su Lou Reed, Laurie Anderson itd. Ali to su intimnosti, a o intimnostima se ne priča nego ih se doživljava.
Express: Na što ste pomislili 2016. kad je Patti na dodjeli Nobelove nagrade izvodila Dylanovu “A Hard Rain’s a-Gonna Fall”? Je li vas izvedba dirnula ili ste među onima koji smatraju da pjesnik poput Dylana nikad nije trebao prihvatiti Nobela?
Ne, sasvim suprotno, Dylan je i doslovce imao duhovnu, i književnu, i glazbenu, i stvaralačku obvezu prihvatiti Nobela jer on je u tom trenutku predstavljao i svoje književne učitelje (Ginsberga, Jacka Kerouaca, W. S. Burroughsa, ali i Woodyja Guthrieja) i mnoge druge američke kantautore. Time je, barem jednim dijelom, ispravljena nepravda učinjena prema Ginsbergu, Burroughsu, Tennesseeju Williamsu jer njihova se djela i dalje tiskaju diljem svijeta, i to u milijunima primjeraka, i njihov golemi utjecaj moći će se sagledati tek za pedesetak godina. Nikad ne smijemo zaboraviti koliko je velik i značajan bio utjecaj Ginsberga, Burroughsa, Kerouaca i ostalih beat književnika na cijele generacije sasvim različitih glazbenika kao što su Bob Dylan, Patti Smith, Leonard Cohen, Tom Waits, David Bowie, Lou Reed, kazališnih i filmskih režisera i glumaca kao što su Dennis Hopper, Martin Scorsese, John Waters, Robert Wilson, članova kazališne grupe The Living Theatre ili slikara kao što su Andy Warhol, Robert Rauschenberg, William de Kooning.
Express: Koja vam je njegova omiljena pjesma i zašto?
Ima jako puno Dylanovih pjesama koje baš puno volim, osobito snimke s koncerata i gotovo svakodnevno ih slušam. “Masters of War”, “Like a Rolling Stone”, “Forever Young”, “Shelter From the Storm”, “Visions of Johanna”, čak i pjesma sa zadnjeg albuma o ubojstvu predsjednika J. F. Kennedyja, “Murder Most Foul”, naprosto je sjajna.
Express: Bili ste rock novinar i urednik legendarnog Džuboksa. Ima li danas u hrvatskoj takvog rock novinarstva i, ako ga nema, zašto?
Nema, jer su se okolnosti promijenile. Dok sam ja bio jedan od urednika Džuboksa (izlazio je mjesečno, dakle 12 brojeva godišnje), mjesečna naklada iznosila je 100.000 primjeraka, i to prodanih, a danas je takva naklada jednostavno nezamisliva. Ozbiljno mišljenje kritičara ili relevantna kritika muzičkog ili književnog djela izgubilo je vrijednost jednostavno zato što na današnjim društvenim mrežama i portalima svaka budala može iznijeti svoje mišljenje.
Express: Iz Džuboksa ste otišli jer vas je nervirao novi val. Zbog čega?
Razlozi su raznoliki. I posve osobni. Zadnje godine, dok sam još bio jedan od urednika, već sam bio počeo dogovarati svoj odlazak za San Francisco i mentalno se pripremao da počnem s novim životom i prevođenjem pjesnika beat generacije, što se uskoro i dogodilo. Istini za volju, u hrvatskom novom valu iz sredine osamdesetih ima priličan broj zanimljivih postignuća, od nekoliko ranih albuma Jure Stublića i grupe Film, sjajnog Džonija Štulića i Azre, preko Darka Rundeka, koji je jednog trena dostigao zavidnu razinu kvaliteta i još ne popušta. S druge strane, nikad nisam volio beogradske grupe novog vala, odgovor je vrlo jednostavan: njihova mi se glazba uopće nije sviđala. Isto tako, čini mi se da je naziv “novi val” u velikoj mjeri pogrešan jer, po mojemu mišljenju, zagrebački i beogradski novi val sasvim su drukčiji i veoma se razlikuju. Zagrebački nov val puno je bliži rocku, dok je onaj beogradski pod dubokim utjecajem britanskog punka. Zapravo, nepostojeći jugoslavenski punk s nekoliko godina zakašnjenja mutirao je u novi val. Ono što bismo mogli nazvati iskonskim punkom u Americi postojalo je u njujorškom klubu CBGB i u klubu Mabuhay Gardens u San Franciscu, i to od 1975. do 1978. U prilog tome nikako ne smijemo smetnuti s uma da su se Sex Pistolsi raspali poslije koncerta održanog 14. siječnja 1978. u San Franciscu, a da je godinu prije, točnije 27. siječnja 1977. “punk princeza” Patti Smith pala s bine u Miamiju, slomila vrat i dugo se liječila, potom udala za Freda Sonica Smitha, gitarista grupe MC5, rodila dvoje djece i u rock glazbu se vratila tek početkom devedesetih.
Express: Iz današnje perspektive od glazbe i stvaralaštva ‘80-ih stvara se mit, pa se čini kao da na prostorima bivše države nije ništa postojalo ni prije ni poslije toga. Zašto je tako?
Zato što smo smeće od stihova “tata, mama, pas i kravata, rata-rata-rata crno-bijeli svijet” prihvatili za nešto veliko i sjajno, gotovo kao trajno kulturno dobro. Začudo, unatoč socijalističkom ozračju i kulturno-društvenim problemima i raznolikostima, i u Hrvatskoj i u Srbiji postojala je sjajna muzička scena sredinom i potkraj šezdesetih… Drago Mlinarec s Grupom 220, sjajni Arsen Dedić, potom i prvi album Josipe Lisac i mnogo toga što smo vremenom zaboravili, a trebali bismo se ponositi. Mene osobno puno više je zanimalo nastojanje Gorana Bregovića da na predzadnjem albumu Bijelog dugmeta “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” (studeni 1986.) kao gost zapjeva Vice Vukov, ali Goran nije dobio dopuštenje partijskih očeva, pa do toga nikad nije došlo. A još poslije, od Domovinskog rata došlo je do naglog pada kvalitete uopće u glazbi i turbo folk je zavladao hrvatskim radiopostajama i televizijskim ekranima. Mislim da svemu ovome najbolje odgovaraju riječi Charlesa Bukowskog: “Mnoge poznate osobe nisu poznate zašto što su njihova djela izvrsna i originalna već zato što se mase poistovjećuju s proizvedenim djelima. A mase se poistovjećuju s njima ne zato što su stvarni nego zato što su lažni, kao što je većina takvih ljudi lažna po svojim idejama, postupcima, životu.”
Express: Veže vas i poznanstvo s Leonardom Cohenom. Kakav je on bio tip?
Malo tko zna da se na albumu Leonarda Cohena “Death of A Ladies’ Man” (studeni 1977.) kao gosti pojavljuju Allen Ginsberg i Bob Dylan. Eto, tad sam ga upoznao, i poslije smo se počeli družiti. Godinama poslije, kad je izabrao samoću i 1994. otišao u zenbudistički rinzai samostan na planini Baldy u blizini Los Angelesa, gdje je ostao gotovo pet godina, ja sam ga nekoliko puta posjetio. Sjećam se da je po budističkim pravilima bio obrijao glavu i uzeo budističko ime Jikan (Tišina). Sa mnom je volio dugo razgovarati budući da smo imali mnoštvo zajedničkih prijatelja. Unatoč tome što je početkom dvijetisućite iznova počeo s koncertima i novim albumima, duboko u sebi osjećao se povrijeđenim i s takvim osjećajima je i umro.
Express: U pjesmi “You Want It Darker” s istoimenog oproštajnog albuma Cohen kaže “We killed the flame”. Slažete li se s njim ili plamen ipak još negdje tinja?
Bojim se da je ljudska rasa ugasila svaku nadu u plamen koji je nekoć postojao. Kad kažem plamen, mislim na plamen ljudskosti, plamen ljubavi, plamen razuma prema planetu Zemlji, višestruki plamen bioraznolikosti i svake druge raznolikosti, ljudske i životinjske, plamen duhovnosti…
