Tog jutra opet su kasnili vlakovi. Nebo je bilo tmurno i namrgođeno, išarano nijansama sive. Spremala se kiša. Sve je nalikovalo na jedan normalan zimski dan u Londonu. A opet, nije bio.
U našem londonskom uredu pričalo se o korona virusu. Prije njega pričalo se o Harryju i Meghan. Točno se sjećam kad je Brexit prestao biti svakodnevna tema razgovora - 13. prosinca 2019., kad su konzervativci osvojili većinu u parlamentu, a izlazak iz Europske unije preko noći postao stvaran. Nije se više imalo što raspravljati. Pa tako ni tog 31. siječnja.
Nije nikakva tajna da britanska akademska zajednica, koje sam dio, petak, 31. siječnja 2020. godine, dan izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, nije dočekala slaveći. Prema istraživanju Instituta “Adam Smith”, čak 80% onih koji predaju na britanskim sveučilištima su pobornici lijevih ili liberalnih ideologija.
U praksi, to znači da se zalažemo za prava svih, a posebno manjina, da u različitosti vidimo potencijal za kreativnost i inovativnost, u otvorenosti mogućnost za učenje novih stvari, u povezanosti snagu...
Samim time, Brexit i vrijednosti na kojima se temelji inherentno su nam strane. I naše studentsko tijelo je većinski lijevo. Na referendumu 2016. godine, 73% mladih u dobnoj skupini 18-24 glasali su za ostanak u Europskoj uniji te ih je tek 21% glasalo za konzervativce i njihov “Dovršimo Brexit” program na izborima u prosincu 2019.
Moji su studenti posljednje tri godine marširali Londonom tražeći novi referendum, potpisivali peticije za povlačenje članka 50 i ostanak u EU, te debatirali na javnim tribinama upozoravajući sve koji su bili voljni slušati kako će im Brexit smanjiti prilike za život, studiranje i rad u Europi, ugroziti kvalitetu obrazovanja u UK te dovesti do rasta rasizma i netrpeljivosti u društvu.
Radeći u takvom okruženju i živeći u Londonu, liberalnom i multikulturalnom, čiji su stanovnici odbacili Brexit na referendumu i svim izborima u posljednje tri godine te gdje ljudi različitih religija, nacionalnosti i boje kože ne žive samo jedni kraj drugih, nego se druže i vole, lako se zavarati da Brexit u biti nije promijenio i neće promijeniti Ujedinjeno Kraljevstvo.
Dio ove statistike je i laburistička zastupnica Jo Cox, zagovornica Europske unije i slobode kretanja, koju je samo nekoliko dana prije referenduma 2016. ubio Thomas Mair. Navodno ju je zbog stajališta o EU i imigraciji smatrao “izdajicom bijelaca”.
Na sam dan Brexita jedan drugi slučaj preplavio je medije i društvene mreže. Na vratima socijalnih stanova u Norwichu, maloj liberalnoj oazi na istoku Engleske - jedinom gradu istočno od Cambridgea koji je 2016. glasao za ostanak u EU i tradicionalno ima laburističkog predstavnika u parlamentu, osvanula je obavijest kako se od toga dana “više neće tolerirati govor nijednog jezika osim engleskog”, s neophodnim “vratite se otkud ste došli” zaključkom. Bilo je teško pomiriti moj pojam Norwicha s tim rasističkim pismom.
Norwich je bio moj prvi dom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sveučilišni grad u kojem studenti i akademsko osoblje iz više od stotinu zemalja diljem svijeta čine gotovo 20% populacije. Mjesto gdje se doseljenici, oni koji su u prolazu i oni koji planiraju ostati, ne tretiraju pa ni osjećaju kao “drugi”. No možda je ovaj incident najbolja ilustracija Ujedinjenog Kraljevstva danas.
Rasizam i netrpeljivost vrebaju iz najneizglednijih kutaka. Nacionalistička politika potkovana starim kolonijalnim i imperijalističkim vrijednostima i identitetima potpiruje i ohrabruje pojedince da iskazuju isključivost i netoleranciju. Odbacivanjem europskog identiteta, svi mi koji ga ponosno nosimo, odjednom smo s druge strane. No nije Ujedinjeno Kraljevstvo za otpisati.
Na svaki slučaj rasizma i netrpeljivosti dođe mnogostruko više iskaza podrške i poštovanja. Tako je bilo i u mojem Norwichu, koji na kraju nije razočarao. Politički predstavnici su osudili incident, policija ga ispituje kao rasistički napad, a targetirana zgrada je sad oblijepljena porukama “Svi su dobrodošli u Norwich” i “Budi najbolji prema drugima”.
I to je Ujedinjeno Kraljevstvo. Ono koje ne posustaje u svojim vrijednostima otvorenosti i poštovanja različitosti. Ono koje brani svoj europski identitet. Ono koje ne prihvaća (novi) rasistički diskurs.
Broj onih koji žele da UK ostane dio europske obitelji nije se smanjio od referenduma, no nije se ni povećao. Prema podacima Yougova, 45% Britanaca podupiralo je EU 2016., a identičnu potporu EU ima i danas. Ironično, čini se da su zagovornici ostanka u EU na dan Brexita bili u većini, s obzirom na to da ankete pokazuju oko 40% potpore za Brexit. No odluka se ne donosi sad.
Donesena je 2016. godine. Danas se o Brexitu možda priča manje nego prije koji mjesec, no i dalje je u mislima. Samo trećina onih koji su glasali za ostanak u EU prihvatila je odluku o izlasku. Svaki četvrti Remainer u petak je bio tužan, kažu nam ankete, a svaki šesti ljutit.
I sutra će kasniti vlakovi. Vjerojatno će i padati kiša. Roaming će i dalje biti besplatan, na Heathrowu ćemo ići na UK/EU izlaz, pit ćemo francusko vino i jesti španjolsko voće uvezeno bez carina.
Jer iako se u petak mnogo toga promijenilo, tranzicijski period po kojem za male ljude gotovo sve ostaje isto traje do kraja 2020. No teško se oteti dojmu da je Ujedinjeno Kraljevstvo već danas malo siromašnije. Malo izoliranije. Drugačije od jučer.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
www.Badoo.red - spletna stran za zmenke za odrasle, ki želijo najti partnerja za seks
briga engleze za eu haha