Papa Franjo prihvatio je u subotu, 29. siječnja 2022., odreknuće pastoralnog upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom kardinala Vinka Puljića, koje je potrajalo više od tri desetljeća, još od 1991. godine, te ga je isti dan umirovio. Vodstvo nadbiskupije povjereno je nadbiskupu mons. Tomi Vukšiću, koji je tim činom postao sedmi nadbiskup od 1881., kad je poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske uspostavljena redovna crkvena hijerarhija. Tim činom, koji za bosanskohercegovačke Hrvate ima povijesnu važnost, dotrajao je stari, bosansko-fratarski svijet, nepromijenjen stoljećima, čime je stvoren unutarcrkveni konflikt koji traje sve do danas (takozvani hercegovački slučaj), koji je imao i svoju političku dimenziju. Riječ je o sporu između franjevačke redovničke zajednice i novouspostavljene crkvene hijerarhije o pastoralu nad određenim župama koje su od franjevaca prema nadbiskupovim uredbama preuzimali dijecezanski svećenici. Ovo je jedan od bitnih parametara kad je riječ o Katoličkoj crkvi u BiH, prema kojem se ocjenjivao mandat pojedinih nadbiskupa. Bilo je nadbiskupa koji su otvoreno podržavali “svoju stranu”, dakle dijecezanske svećenike, što je u pojedinim bosanskim župama tridesetih godina prošlog stoljeća dovodilo i do kratkotrajnih raskola. Opća je ocjena kako kardinal Vinko Puljić spada u red onih nadbiskupa koji nisu generirali sukobe.
Kardinal Puljić rođen je u mjestu Priječani kraj Banje Luke kao dvanaesto od trinaestero djece. U rodnome mjestu završio je osnovnu školu, nakon čega, 1961., odlazi u Zagreb, u Dječačko sjemenište. Studij teologije završio je u Đakovu, a za svećenika je zaređen 1970. godine u Banjolučkoj biskupiji. U jesen 1990. godine tadašnji (i sadašnji) banjolučki biskup Franjo Komarica imenovao je Vinka Puljića na mjesto vicerektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.
Na toj službi je ostao tek dva mjeseca, kad je pozvan u papinsku nuncijaturu u Beograd, gdje je obaviješten da je imenovan biskupom, a već u prosincu iste godine papa Ivan Pavao II. imenovao ga je vrhbosanskim nadbiskupom mitropolitom. Ustoličen je u sarajevskoj katedrali 19. siječnja 1991., a tri godine kasnije, 1994., imenovan je kardinalom, prvim u povijesti crkve u BiH.
Postoje dvije gotovo oprečne strane ličnosti kardinala Puljića: svjetovni Vinko Puljić, “homo politicus”, s jedne, što je uvjetovano teškim i tragičnim okolnostima u kojima je obnašao dužnost nadbiskupa, te Puljić kao duhovni vođa Katoličke crkve u BiH s druge strane. U tom prvom, “političkom” segmentu Puljićeva djelovanja teško je dati neku opću ocjenu, osim nekog mojeg dojma da je bila riječ o politički naivnoj osobi. Ipak, i tu treba neke stvari razdvojiti. Puljić je kao nadbiskup odigrao možda ključnu ulogu u ožujku 1991., kad je pozvao vjernike da iziđu na referendum i podrže neovisnost BiH. S druge strane, teško je ne osvrnuti se na njegovo neuvijeno svrstavanje uz politiku bosanskohercegovačkog HDZ-a nakon rata, što mu se najviše prigovaralo, pogotovo događaj iz 2005. godine, na Veliku Gospojinu, kada mu je u Komušini, jednom od najvećih marijanskih svetišta u BiH, koje se nalazi u Republici Srpskoj, u općini Teslić, čelnik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragan Čović uručio pastirski štap. Zbog tog događaja kardinal Puljić bio je izložen podsmijehu, a govorilo se i o otporu među pojedinim svećenicima, prvenstveno među bosanskim franjevcima, koji su dugo, sve do unatrag sedam-osam godina, odolijevali sirenskom zovu Dragana Čovića.
O političkoj naivnosti kardinala Puljića i pasivnoj političkoj ulozi koju je imao na najbolji način govori njegov intervju od prije nekoliko godina. U tom intervjuu naveo je kako je njegova biskupija, kad ju je preuzeo, imala 520.000 katolika. Trideset godina kasnije taj broj, prema kardinalovoj procjeni, kretao se između 180.000 i 200.000. U istom intervjuu naveo je kako mu je jedan američki diplomat, čije ime nije želio izgovoriti ni nakon više od dva desetljeća, rekao kako se Hrvati moraju asimilirati ili iseliti iz BiH. Zašto je kardinal sve do tada šutio o tome? Ne znam je li se ikad zapitao ima li ta porazna demografska statistika, koju je iznio na početku intervjua, ikakve veze s njegovom tadašnjom šutnjom? Je li se moglo proaktivnije djelovati? Nažalost, sve naše povijesti, od osobnih do kolektivnih, možemo okarakterizirati kao povijest propuštenih prilika, pri čemu ni kardinal Puljić nije iznimka.
Povijesno iskustvo BiH iz vremena Otomanskog Imperija, kad je crkvena vlast bila ujedno “svjetovna”, zbog karakterističnog sustava mileta (konfesija), u mnogome je utjecalo na percepciju kardinala Puljića, prije svega među Hrvatima intelektualcima. Riječ je o nekoj vrsti nerealnih očekivanja da se Crkva nametne kao primarna snaga naspram dezorijentiranog i bahatog političkog vodstva, što je zapravo čista utopija jer je taj koncept bio politički anakronizam iz nekog drugog vremena. Trebalo je pronaći neke druge putove, ali kardinal Puljić nije bio vizionar, što on, u krajnjem slučaju, i ne treba biti.
Kardinal Puljić bio je iznimno omiljen među narodom, i to među onim starim, tradicionalnim vjernicima, kao jedan od njih. Bez obzira na to što je svojim djelovanjem obilježio jedno povijesno vrijeme, ostat će upamćen prvenstveno po tome. Ali i još po nečemu, što se nikad nije naglašavalo, po skrbi i brizi za rijetke povratnike u Republiku Srpsku, onaj “najprezreniji” i “najnevidljiviji” djelić hrvatsko-katoličkoga korpusa u BiH, koji je preko noći izbrisan s lica zemlje. I to ponovno kao jedan od njih, s obzirom na to da je u tome miljeu rođen i odrastao. Ako bih morao izdvojiti zvjezdani trenutak kardinala Puljića, onda je to zasigurno njegova odluka da ostane u ratnom Sarajevu, iako je ona naišla na mnoge osude političkog vodstva Hrvata u vrijeme rata, kako u BiH tako i u Hrvatskoj.
Isto to tražio je i od svojih svećenika, da “ostanu uz narod”, pa i tamo gdje su Hrvati proganjani i ubijani, kao na primjer u Bugojnu, Travniku ili Fojnici, što je potvrdio svojim primjerom. I mislim da se u ovom detalju krije prava slika njegove ljudske i svećeničke veličine: odbacivši zov politike, trpeći često poniženja i uvrede sa svih strana, kardinal Puljić živio je ono o čemu je propovijedao. Danilo Kiš u svojoj priči “Dug” napisao je za Ivu Andrića kako je “proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada”. Isto to mogli bismo ustvrditi za kardinala Puljića, ako “fikciju” zamijenimo njegovim svećeničkim pozivom, a “izlet u život” političkom stranom njegove biografije.
