Kad pokušavate dohvatiti nešto s visoke police, prvo procijenite situaciju, zatim shvatite da vam treba pomoćno sredstvo i na kraju pronađete način da ga dohvatite - primjerice, povučete stolac i popnete se. U toj jednostavnoj operaciji krije se složen proces: zadržavanje cilja u pamćenju, prepoznavanje rješenja i njegovo provođenje, i to bez prethodne obuke. Nova studija objavljena u časopisu Science sugerira da bumbari mogu pokazivati sličan oblik ciljanog rješavanja problema, što bi bio prvi takav dokaz kod kukaca. Nalazi otvaraju potpuno nova pitanja o granicama kognitivnih sposobnosti u životinjskom svijetu i dovode u pitanje dugogodišnju pretpostavku da je napredna inteligencija isključivo vezana za veličinu mozga.
Prije više od jednog stoljeća, njemački psiholog Wolfgang Köhler postavio je slavni eksperiment koji je promijenio razumijevanje životinjske inteligencije. Postavio je bananu izvan dohvata skupine čimpanzi, a u blizini je ostavio razne kutije i štapove. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, čimpanze su shvatile da mogu naslagati kutije jednu na drugu, popeti se i dohvatiti nagradu. Köhler je to nazvao 'uvidom' - spontanim rješavanjem problema koje ne ovisi o metodi pokušaja i pogrešaka ili prethodnoj obuci. Od tada su slične sposobnosti uočene kod slonova i nekih ptica.
Znanstvenici s finskog Sveučilišta u Ouluu, predvođeni bihevioralnim ekologom Ollijem Loukolom, odlučili su provjeriti posjeduju li i bumbari, stvorenja s mozgom veličine zrna sezama, ovu sofisticiranu sposobnost. Osmislili su arenu u kojoj bumbari mogu hodati, ali ne i letjeti. Na strop su postavili umjetni plavi cvijet koji je sadržavao slatku otopinu, taman toliko visoko da ga ne mogu dosegnuti. U blizini se nalazila mala loptica od stiropora. Zadatak je bio jasan: može li bumbar shvatiti da lopticu treba dogurati ispod cvijeta i iskoristiti je kao stepenicu? Važno je napomenuti da im nikada nije pokazano rješenje. Bili su upoznati s lopticom kao bezopasnim objektom i s cvijetom kao izvorom nagrade, ali povezivanje ta dva elementa morali su same otkriti.
Da bi potvrdili kako se ne radi o slučajnosti - jer bumbari su poznati po tome da se vole igrati i kotrljati loptice i bez nagrade - istraživači su proveli odlučujući test. Postavili su arenu s dva odjeljka odvojena neprozirnom pregradom. U jedan odjeljak sakrili su cvijet. Bumbari su prvo vidjeli u kojem se odjeljku nalazi nagrada. Zatim je pogled bio blokiran, a bumbari stavljeni pred lopticu. Da bi došli do nagrade, morali su se sjetiti na kojoj je strani cvijet, vratiti se po lopticu i odgurati je na pravo mjesto bez ikakvog vizualnog podsjetnika.
Rezultati su bili zapanjujući. Većina bumbara, njih 23 od 30, uspjeli je iz prvog pokušaja. Jedini faktor koji je predvidio uspjeh bila je stanka koju bi napravili promatrajući odjeljak s cvijetom prije nego što bi krenuli po lopticu. Istraživači sugeriraju da bi ta stanka mogla biti ekvivalent ljudskoj pauzi za mentalno planiranje prije izvršenja zadatka.
- Jedna od mogućnosti je da se događa neka vrsta mentalnog restrukturiranja, gdje sastavljaju dijelove informacija - objašnjava glavni autor studije, Akshaye Anand Bhambore.
Lars Chittka, bihevioralni ekolog sa Sveučilišta Queen Mary u Londonu, koji nije sudjelovao u istraživanju, nazvao je dizajn studije 'posebno uvjerljivim' jer su istraživači imali potpunu kontrolu nad prethodnim iskustvima pčela. U ranijim radovima, kaže, bilo je teško isključiti mogućnost da su životinje tijekom treninga naučile neki prečac.
Sposobnost rješavanja problema samo je dio slagalice koja otkriva bogat unutarnji život bumbara. Druga istraživanja su pokazala da ovi kukci pokazuju i ponašanje koje se može opisati kao igra. Znanstvenici su zabilježili kako bumbari opetovano kotrljaju drvene loptice bez ikakve očite svrhe ili nagrade u obliku hrane. Ponašanje je bilo dobrovoljno i spontano, a posebno su mu bile sklone mlađe jedinke, što je obrazac viđen i kod mladih sisavaca. U jednom eksperimentu, bumbari su imali izbor između slobodnog puta do hrane i područja s lopticama; mnogi su odabrali igru.
Ovakva otkrića potiču znanstvenu raspravu o tome jesu li kukci svjesna bića, odnosno imaju li unutarnje osjećaje i iskustva. Dokazi o složenom ponašanju poput planiranja i igre, zajedno s prethodnim studijama koje sugeriraju da bumbari mogu biti 'optimistični', polako grade sliku o kukcima kao o bićima sa znatno složenijim mentalnim sposobnostima nego što se ranije mislilo.
To nas dovodi do još jednog fascinantnog aspekta njihove inteligencije: učenja od drugih. U eksperimentima s kutijom-slagalicom u dva koraka, pokazalo se da bumbari mogu socijalnim učenjem savladati zadatak koji je prekompleksan da bi ga riješili samostalno. Naime, da bi došli do nagrade, morali su prvo gurnuti jednu prepreku koja nije donosila nagradu, kako bi oslobodili drugu koja jest. Nijedan bumbar nije samostalno riješio ovaj problem. Ipak, kada su promatrali obučenog 'demonstratora' kako rješava zagonetku, pet od petnaest promatrača uspješno je usvojilo i ponovilo cijeli postupak. Sposobnost učenja nečega što ne možete sami inovirati smatra se jednim od temelja kumulativne kulture, fenomena koji se dugo smatrao isključivo ljudskim.
Sva ova saznanja zajedno mijenjaju naš pogled na svijet kukaca. Fleksibilnost u ponašanju koju su bumbari pokazali u laboratoriju mogla bi im pomoći u prilagodbi na promjenjive uvjete u prirodi, gdje se izvori hrane neprestano mijenjaju. Za Larsa Chittku, ulozi su jasni.
- Nova motivacija za očuvanje pčela proizlazi iz poštovanja prema njihovim mentalnim sposobnostima - iz spoznaje da su one, na nekoj razini, misleća i možda osjećajna bića.
