Cenzuri je davno odzvonilo, i to zbog društvenih mreža

Nakon okončanja krize u američkom Kongresu i nakon što je policija rastjerala radikalne pristaše američkog predsjednika na odlasku, Donald Trump je svojim sljedbenicima poslao tvit sljedećeg sadržaja: “Zauvijek pamtite ovaj dan!”. Radi se o 6. siječnju 2021. godine, i tu se teško ne složiti s Trumpom: ovaj datum nesumnjivo će ostati upamćen kao jedan od onih važnih datuma koji su obilježili naše vrijeme. I to iz dva razloga. Prvi je taj što je ovaj događaj moguće okarakterizirati kao krah američke demokracije, bez obzira na to kako će se situacija dalje odvijati, a drugi proizlazi iz kasnijeg razvoja situacije, kad je zbog tih dešavanja trajno ugašen profil Donalda Trumpa na Twiteru, što bi moglo presudno utjecati na budućnost društvenih mreža, odnosno na njihovu regulativu. Krenimo redom...

Krah američke demokracije u distopijskom romanu “Sluškinjina priča” Margaret Atwood veže se za jedan događaj koji je kasnije nazvan Vašingtonski masakr, čime se ovaj roman pokazao na neki način proročkim. Amerika iz priče Margaret Atwood nestala je nakon što su urotnici upali u Kongres te ubili predsjednika SAD-a i kongresnike. Radilo se o vojnom puču koji je osmislila urotnička skupina Jakovljevi sinovi, koja je djelovala unutar vojske.

Sličan scenarij gledali smo 6. siječnja ove godine, samo s ponešto izmijenjenim ulogama, ali je analogija, čini mi se, neoboriva. Dva dana nakon događanja u Kongresu, Twiter je na dvanaest sati suspendirao Trumpov profil na ovoj društvenoj mreži jer su ga optužili da je u svojim tvitovima poticao svoje pristaše na nasilje. Nekoliko dana kasnije njegov profil na Twiteru je trajno uklonjen. Kao glavni razlog navedena je “glorifikacija nasilja”. Za Twiterom su se povele i neke druge društvene mreže: Facebook, Instagram, Snapchat, Twitch... Tako da je na kraju došlo do jedne situacije koja je u pravnom i u svakom drugom pogledu presedan: privatna tvrtka “cenzurira” američkog predsjednika, bez obzira na to što argumentacija vodstva Twitera, pogotovo onaj dio o “glorifikaciji nasilja”, itekako stoji.

REUTERS

O tom apsurdu oglasila se i njemačka kancelarka Angela Merkel, koja taj čin smatra višestruko problematičnim. Izjavila je da administratori društvenih mreža snose veliku odgovornost za to da politička komunikacija ne bude zatrovana mržnjom, lažima i poticanjem na nasilje te da bi filtriranje takvih sadržaja efikasnije riješilo probleme spornih komentara. “U ovo temeljno pravo može se intervenirati, ali prema zakonu i u okviru koji definiraju zakoni države, a ne prema odluci onih koji rukovode društvenim mrežama”, izjavila je Merkel.

Njemačka kancelarka je u izjavama izrekla ono najvažnije, tko ima pravo na “cenzuru”. A to je država. U ovom slučaju uloge su izmijenjene: vlasnik privatne firme cenzurira državu personificiranu u liku Donalda Trumpa. Tu dolazimo do onih stereotipnih distopijskih projekcija, u kojima svijetom vladaju korporacije, dok je država slaba, nemoćna i uglavnom je samoj sebi svrha. Dakle, svijeta u kojemu vlasnik Twitera može začepiti usta američkom predsjedniku, bez obzira na to o kome se radi.

Međutim, pravo pitanje je postoji li uopće realna mogućnost cenzure na društvenim mrežama. Čini mi se da ne postoji. Moguće je jedino, kao u Trumpovu slučaju, da to bude post festum. Klasičnoj cenzuri je poodavno već odzvonilo, i to ponajviše zbog masovnosti i “neprohodnosti” društvenih mreža. Kako to izgleda ovdje, na našim prostorima? Bosna i Hercegovina je po tome, čini mi se, specifična. Trump je dolaskom na vlast uspostavio svojevrsni trend svojim manijakalnim tvitanjem, koji je vrlo brzo stigao i do Bosne i Hercegovine. Tako najradikalniji bošnjački šovinisti, poput Reufa Bajrovića, svoje poruke mržnje uglavnom “plasiraju” putem Twitera. Kako to izgleda kad se Trumpov primitivizam susretne s onim bosanskohercegovačkim, pokušat ću ilustrirati jednim primjerom, tvitom živopisnog Nihada Hebibovića, savjetnika bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, u kojemu se prije pola godine obračunavao s novinarima koji su negativno pisali o njegovu šefu, na što je sa zgražanjem reagirala novinarska udruga: “Soj lijevo intelektualnih pičaka i kurčića koji se u akademskoj karijeri mogu pohvaliti studijama o ugroženosti sekularizma u BiH je drvo za pišanje. Gubice su svezale baš u trenu kad jedna radikalno desna opcija mobilizira lijevo biračko tijelo u cilju džamijskog rata”. Imamo državu s jedne i internetsku kanalizaciju s druge strane, s tim da se ova druga uglavnom seli na društvene mreže i taj trend će, pretpostavljam, jačati, ali imamo i ovo dvoje u savršenoj simbiozi, o čemu na najbolji način svjedoči tvit visokog bosanskohercegovačkog državnog službenika. Uzgred, isti lik je, svojevremeno, u jednom tvitu nazvao tadašnju hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović fokom.

Ovih dana oglasio se i britanski fizičar Tim Berners Lee, računalni stručnjak i tvorac protokola World Wide Web, na čijim je temeljima nastao internet kakav danas poznajemo. On smatra kako treba smanjiti moć velikih korporacija poput Facebooka, Amazona i Googlea, koje on naziva oglašivačkim “silosima” koji pod krinkom besplatnih usluga (e-mail, video sadržaji, Skype...) sakupljaju korisničke podatke, koje onda prodaju zainteresiranima i na tome enormno zarađuju. “Ljudima je dosta nedostatka kontrole”, izjavio je tom prilikom. Nakon 6. siječnja postalo je jasno da samo nešto slično može osigurati da slični presedani, poput gašenja Trumpova Twiter profila, ne postanu pravilo.

U brojnim intervjuima koje je dosad dao, Tim Berners Lee je navodio razloge koji su ga naveli da dizajnira svoj World Wide Web. Imao je pred očima idealističku viziju o boljem svijetu, o svijetu u kojemu se slobodno razmjenjuju podaci i informacije, a koji bi samim tim sve nas učinio obrazovanijima i informiranijima. Naravno, iz današnje perspektive, da je to od početka bila jedna lijepa, nerealna utopija. Idealizirani svijet Tima Bernersa Leeja pretvorio se u svoju suprotnost, umjesto boljim, njegov izum učinio ga je neusporedivo lošijim, jer se pokazao kao idealna platforma za raznorazne populiste i drugorazredne političare, uključujući i Donalda Trumpa, da isplivaju na površinu. 

Također, omogućio je likovima poput Jeffa Bezosa ili Marka Zuckerberga da u svojim rukama akumuliraju toliku moć kao nitko prije njih, toliku da se mogu nekažnjivo postaviti iznad države. Ipak, sačuvalo se nešto od izvorne Leejeve ideje i na kontaminiranim društvenim mrežama. Pogotovo se to odnosi na segmente kulture, obrazovanja i znanosti, u kojima putem društvenih mreža kolaju informacije, ideje, korisna razmjena mišljenja... I da svi oni, bez obzira na to radi li se o pojedincima ili kakvoj udruzi, mogu, blokirajući zlonamjerne, efikasno zaštititi svoj svijet od one druge vrste, ljudi koji društvene mreže ponajviše koriste za govor mržnje, liječeći tako vlastite frustracije. Dakle, ono što je trebalo predstavljati cilj, zbog čega je internet i dizajniran, ipak postoji, ali je u tom vrlom novom svijetu marginalizirano. Unatoč tome, utješno je da uz taj zagušujući svijet internetske kanalizacije postoji i onaj drugi, bolji, zbog kojeg je internet zapravo i stvoren. Ključno je pitanje u kolikoj mjeri počinjena šteta nadmašuje korist. A nadmašuje je višestruko, što je još jedna potvrda one stare teze kako je put do pakla popločan dobrim namjerama.