Kada je predsjednik Trump naredio vojni udar na iranski nuklearni program, suočio se s krizom koju su Sjedinjene Države zapravo nesvjesno pokrenule prije nekoliko desetljeća, 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, pružajući Teheranu temelje nuklearne tehnologije, piše The New York Times. U sjevernim predgrađima Teherana nalazi se mali nuklearni reaktor koji se koristi u miroljubive znanstvene svrhe, a koji do sada nije bio meta izraelske kampanje za uklanjanje iranskog nuklearnog oružja.
Pravi značaj teheranskog istraživačkog reaktora je simboličan: Sjedinjene Države su ga isporučile Iranu 1960-ih, kao dio programa predsjednika Dwighta D. Eisenhowera "Atomi za mir" koji je dijelio nuklearnu tehnologiju s američkim saveznicima željnima modernizacije svojih gospodarstava i približavanja Washingtonu u svijetu podijeljenom Hladnim ratom.
Danas reaktor ne doprinosi iranskom obogaćivanju urana, mukotrpnom procesu koji pročišćava sirovi sastojak nuklearnih bombi u stanje koje može održati masivnu lančanu reakciju. Radi na nuklearno gorivo koje je preslabo za napajanje bombe. Stručnjaci kažu da nekoliko drugih zemalja, uključujući Pakistan, snosi barem jednaku odgovornost za iranski put do praga sposobnosti posjedovanja nuklearnog oružja, piše NY Times.
Ali teheranski reaktor je ujedno i spomenik načinu na koji je Amerika upoznala Iran - kojim je tada vladao sekularni, prozapadni monarh - s nuklearnom tehnologijom. Iranski nuklearni program brzo je postao predmet nacionalnog ponosa, prvo kao pokretač gospodarskog rasta, a kasnije, na zaprepaštenje Zapada, kao potencijalni izvor ultimativne vojne moći.
To je nasljeđe dramatično drugačijeg svijeta, onog u kojem Amerika još nije shvatila koliko će brzo nuklearne tajne koje je otkrila na kraju Drugog svjetskog rata predstavljati prijetnju Sjedinjenim Državama.
"Iranu smo dali početni paket", rekao je Robert Einhorn, bivši dužnosnik za kontrolu naoružanja koji je radio na američkim pregovorima s Iranom o ograničavanju njegovog nuklearnog programa.
"U to vrijeme nismo bili pretjerano zabrinuti zbog širenja nuklearnog oružja, pa smo bili prilično promiskuitetni u pogledu transfera nuklearne tehnologije", rekao je g. Einhorn, sada viši suradnik u Brookings Institutionu. "Pokrenuli smo i druge zemlje u nuklearnom poslu."
"Atomi za mir" nastali su iz govora koji je g. Eisenhower održao u Ujedinjenim narodima u prosincu 1953., u kojem je upozorio na opasnosti utrke u nuklearnom naoružanju sa Sovjetskim Savezom i obećao da će svijet "izvesti iz ove mračne komore užasa na svjetlo".
Eisenhower je objasnio da bi svijet trebao bolje razumjeti tako destruktivnu tehnologiju te da bi se njezine tajne trebale dijeliti i konstruktivno koristiti. "Nije dovoljno samo uzeti ovo oružje iz ruku vojnika", rekao je. "Mora se dati u ruke onih koji će znati kako skinuti njegovu vojnu oblogu i prilagoditi ga umijeću mira."
Gesta je bila više nego altruistična. Mnogi povjesničari tvrde da je g. Eisenhower pružao pokriće za američko gomilanje nuklearnog naoružanja koje je već bilo u tijeku. Na njega su utjecali i znanstvenici, uključujući J. Roberta Oppenheimera, on je pomogao u razvoju atomske bombe koja je uništila Hirošimu i Nagasaki manje od desetljeća ranije. "To je bilo njihovo kajanje zbog sudjelovanja u razvoju bombe", rekao je g. Einhorn.
Eisenhowerova administracija je također program vidjela kao način za stjecanje utjecaja na važne figure na globalnoj šahovskoj ploči Hladnog rata. Među njima su bili Izrael, Pakistan i Iran, kojima su dane nuklearne informacije, obuka i oprema za korištenje u miroljubive svrhe, poput znanosti, medicine i energije.
Iran koji je 1967. godine dobio američki istraživački reaktor bio je vrlo različit od zemlje kojom danas vladaju klerici i generali. Tada ga je vodio monarh, odnosno šah, Mohammed Reza Pahlavi, aristokrat obrazovan u Švicarskoj, postavljen na vlast pučem 1953. godine, koji je podržala CIA, na trajni gnjev mnogih Iranaca.
"Šah Irana sjedi na jednom od najvećih naftnih ležišta na svijetu. Ipak, gradi dvije nuklearne elektrane i planira još dvije kako bi opskrbio svoju zemlju električnom energijom. Zna da će nafte ponestati - i da vrijeme istječe. Ali ne bi gradio te elektrane da sumnja u njihovu sigurnost. Čekao bi. Kao što to mnogi Amerikanci žele učiniti. Šah zna da je nuklearna energija ne samo ekonomična, već i da se može pohvaliti zapanjujućom 30-godišnjom sigurnosnom evidencijom. Evidencijom koja je bila dovoljna i za građane Plymoutha u saveznoj državi Massachusetts. Oni su odobrili izgradnju svoje druge nuklearne elektrane omjerom glasova gotovo 4 prema 1. Što pokazuje da ne morate ići sve do Irana da biste dobili potvrdu o sigurnosti nuklearne energije", piše 1977. The New Englander u oglasu "The New England Electric Systema“ za širenje američkoga nuklearnog programa.
Pahlavi je bio odlučan modernizirati svoju naciju i učiniti je svjetskom silom, uz američku podršku. Liberalizirao je iransko društvo, promičući sekularizam i zapadno obrazovanje čak i dok je oštro gušio političku opoziciju. Zabranio je ženski veo i promicao modernu umjetnost - Andy Warhol ga je jednom portretirao - istovremeno ulažući u pismenost i infrastrukturu.
Pokrenut inicijativom "Atomi za mir", Pahlavi je u proračunu predvidio milijarde dolara za iranski nuklearni program koji je smatrao jamstvom energetske neovisnosti svoje zemlje, unatoč postojećoj ogromnoj proizvodnji nafte, i izvorom nacionalnog ponosa. Sjedinjene Države su pozdravile mlade iranske znanstvenike na posebnim tečajevima nuklearne obuke na Tehnološkom institutu Massachusetts.
Proširujući svoj program 1970-ih, Iran je sklopio sporazume sa svojim europskim saveznicima. Tijekom posjeta Parizu 1974. godine, gospodin Pahlavi je slavljen u Versaillesu prije potpisivanja sporazuma vrijednog milijardu dolara o kupnji pet nuklearnih reaktora od 1000 megavata iz Francuske.
Isprva je šah bio zaštitno lice mirnodopske upotrebe nuklearne energije. Grupa komunalnih tvrtki iz Nove Engleske objavila je oglase preko cijele stranice s likom šaha, koji je tada bio vrlo cijenjen u Sjedinjenim Državama. Gospodin Pahlavi „ne bi gradio elektrane sada da sumnja u njihovu sigurnost“, pisalo je u oglasu. „Čekao bi. Kao što mnogi Amerikanci žele učiniti.“
No iako su Sjedinjene Države nagovorile Iran da potpiše Ugovor o neširenju nuklearnog oružja iz 1968., u kojem je zemlja prihvatila međunarodne zaštitne mjere, a dužnosnici su se odrekli nuklearnog oružja, sumnje u Pahlavijeve namjere rasle su u Washingtonu. Članak New York Timesa iz 1974. napominje da iranski sporazum o reaktoru s Francuskom "nije javno spomenuo zaštitne mjere protiv korištenja reaktora kao baze za izradu nuklearnog oružja".
Uskoro je šah govorio o iranskom "pravu" da kod kuće proizvodi nuklearno gorivo, sposobnost koja se može primijeniti i na razvoj nuklearnog oružja. Osudio je rasprave o vanjskim ograničenjima iranske nuklearne aktivnosti kao kršenje nacionalnog suvereniteta - argumente koje iransko vodstvo još uvijek koristi. Kako je Washington izražavao veću zabrinutost, gospodin Pahlavi okrenuo se širem krugu zemalja za nuklearnu pomoć: Njemačka bi izgradila više reaktora, a Južna Afrika bi isporučivala sirovi uran ili "žuti kolač".
Do 1978. Carterova administracija bila je dovoljno uznemirena da je inzistirala na izmjeni iranskog ugovora o kupnji osam američkih reaktora. Nova verzija bi Iranu zabranila preradu bez dopuštenja bilo kojeg goriva koje su SAD isporučile za njegove nuklearne reaktore u oblik koji bi se mogao koristiti za nuklearno oružje.
Američki reaktori nikada nisu isporučeni. Godine 1979. Islamska revolucija, dijelom potaknuta mržnjom prema Americi i njezinom podrškom šahu, zahvatila je Iran i svrgnula gospodina Pahlavija. Neko vrijeme činilo se da je problem iranskih nuklearnih ambicija riješen sam od sebe. Novi iranski klerikalni vladari, predvođeni ajatolahom Ruhollahom Homeinijem, u početku su pokazivali malo interesa za nastavak skupog projekta povezanog sa šahom i zapadnim silama.
No nakon brutalnog osmogodišnjeg rata s Irakom 1980-ih, ajatolah Homeini preispitao je vrijednost nuklearne tehnologije. Ovaj put, Iran se okrenuo istoku - Pakistanu, još jednom korisniku programa "Atomi za mir" koji je do tada bio manje od desetljeća od testiranja nuklearne bombe. Pakistanski znanstvenik i nuklearni trgovac na crnom tržištu Abdul Qadeer Khan prodao je Iranu centrifuge za obogaćivanje urana do razine čistoće bombe.
Iranska nabava centrifuga bila je pravi razlog zašto je njegov nuklearni program eskalirao u globalnu krizu, rekao je Gary Samore, visoki dužnosnik Bijele kuće za nuklearnu energiju u Clintonovoj i Obaminoj administraciji.
"Iranski program obogaćivanja nije rezultat američke pomoći", rekao je Samore. "Iranci su svoju tehnologiju centrifuga dobili od Pakistana i razvili su svoje centrifuge na temelju te pakistanske tehnologije - koja je sama po sebi bila temeljena na europskim dizajnima." Ali te centrifuge je koristila iranska nuklearna tvrtka koju je Amerika stvorila desetljećima ranije.
Godinama je Iran tajno unapređivao svoj nuklearni program, gradeći centrifuge i obogaćujući uran koji bi se jednog dana mogao pretvoriti u bombu. Nakon što su 2002. godine otkrivena iranska tajna nuklearna postrojenja, SAD i njihovi europski saveznici zahtijevali su da zemlja prestane s obogaćivanjem i otkrije istinu o svojim nuklearnim aktivnostima.
Nakon više od 20 godina diplomacije - a sada i zračnih napada Izraela i Sjedinjenih Država - sukob ostaje neriješen. Unatoč početnim tvrdnjama gospodina Trumpa da je subotnji bombarderski napad "potpuno uništio" tri iranska nuklearna postrojenja, dijelovi su ostali netaknuti.
