Usporedno sa sve intenzivnijim diplomatskim naporima za rješavanje sirijske krize, i Rusi i Amerikanci odlučili su se za korake kojima žele promijeniti stanje na terenu.
Tako su Rusi nedavno u tajnosti počeli prebacivati svoje specijalne snage s istoka Ukrajine u Damask.
Amerikanci su objavili kako će svoje interventne trupe, marince, početi postavljati na prve crte prema tzv. Islamskoj državi kao pomoć “lokalnim” snagama, a to znači sirijskim Kurdima i prozapadnim pobunjenicima protiv Asadova režima.
U Moskvi nisu službeno htjeli potvrditi te informacije nego ih je novinskim agencijama proslijedio anonimni izvor iz Kremlja. Washington je, s druge strane, slanje svojih specijalaca potvrdio kroz riječi tamošnjeg ministra obrane.
Još je dodano kako Pentagon samo čeka političku odluku za početak provedbe te operacije. Iako je zasad riječ o manjim snagama, to je velika promjena u odnosu prema dosadašnjem stanju kada su pogotovo Amerikanci, a posljednjih nekoliko tjedana i Rusi, mislili kako će samo zračnim udarima ostvariti važne vojne pomake na terenu.
Istina, njihovim protivnicima je tim udarima nanijeta velika šteta, uništena su brojna skladišta oružja, zapovjedni centri, likvidirani su i mnogi vođe zloglasnih vojnih formacija, međutim, samo takvim napadima ne može se ostvariti pobjeda.
Zato sada i jedna i druga strana počinju slati ograničene kontingente svojih kopnenih snaga koje neće izravno voditi velike, otvorene, borbe s protivnicima nego će svoje moderno oružje i vojno umijeće podijeliti sa svojim saveznicima kako bi oni sami, uz njihovu potporu, ostvarili ciljeve koji u ovom trenutku odgovaraju i Moskvi i Washingtonu.
A ti ciljevi nisu isti, iako sada nisu ni toliko suprotstavljeni kao prije nekoliko tjedana u vrijeme početka ruske vojne intervencije u Siriji.
Moskva je u početku htjela brzim blitzkriegom pomoći svom savezniku Bašaru al-Asadu najprije poraziti prozapadne pobunjenike, pa tek onda, kada eliminira njegove protivnike u borbi za vlast u Damasku, krenuti i u obračun s tzv. Islamskom državom.
Međutim, unatoč određenim pomacima, u tome nisu uspjeli. Iznenadilo ih je kad su vidjeli da se Asadova vojska s ruskim instruktorima i ruskim tenkovima suočava s prozapadnim pobunjenicima opremljenima vrlo sofisticiranim oružjem.
U američkim medijima, ne bez zluradosti, tada su objavljivali zapise o uništenim sirijskim tenkovima i zaustavljenim napadima uz pomoć protuoklopnih raketnih sustava (TOW).
Lakonski se nagađalo kako su to možda pobunjenici koji su do tog oružja došli kroz ranije kontakte s CIAom, ne dajući pritom više podataka.
No očito je to bila jasna poruka Moskvi da mora odustati od prvotnog plana. Prije nekoliko dana stoga je iz Kremlja poslana poruka Bijeloj kući kako bi Rusi mogli surađivati s dijelom pobunjenika koji se nazivaju Slobodnom sirijskom vojskom.
To je bio dovoljan signal za pokretanje pregovora kojima se želi postići čvrst politički dogovor o tome tko će s kim biti saveznik u trenutačnom ratu te kako će izgledati poslijeratna Sirija. No nisu samo Rusi popustili.
Učinili su to i Amerikanci pristavši da se sirijski predsjednik, kojeg inače smatraju zločincem, pojavi u tim pregovorima kao dio tranzicijskog rješenja.
Dakle, Asad će biti za stolom, ali to ne znači da će po završetku rata moći ostati u Damasku. Time mu se daje politička odstupnica, u zamjenu za obećanje o aboliciji od sudskog progona. Čini se da ni Rusi nisu protiv takva rješenja.
Kremlju je od Asadove sudbine važnija zaštita ruskih interesa u Siriji, prije svega, pomorske vojne baze u Tartousu te zračne baze u Latakiji.
Međutim, Vladimir Putin uz to želi očuvati Asada, makar u egzilu u Rusiji, kako bi pokazao svojim saveznicima u svijetu da mogu računati na njega i u teškim situacijama.
Ako bi se, dakle, Rusi dogovorili s Amerikancima o suradnji s dijelom prozapadnih pobunjenika protiv Asada o prestanku međusobnih borbi, i jedni i drugi mogli bi svoje raspoložive snage usmjeriti prema glavnom protivniku – tzv. Islamskoj državi. Washington nije daleko od tog rješenja.
Američkom predsjedniku Baracku Obami očajnički treba neki pomak u Siriji. Njegovi protivnici iz republikanskih redova, prije svih, senator John McCain, tjednima ga već kritiziraju da je Rusiji prepustio vodstvo ne samo u tom području svijeta nego i da je njegova pasivna politika dovela do kaosa i u Siriji i u Iraku.
McCain mu je odavno predlagao da zločinačku tzv. Islamsku državu riješi na način kako su Amerikanci zbacili talibane u Afganistanu 2001. Tada su opremili i naoružali Sjeverni savez čije su trupe u relativno kratko vrijeme, uz njihove zračne udare, umarširale u Kabul.
Sada McCain predlaže da SADu za to posluže sirijski Kurdi. Čini se kako je Obama prihvatio dio tog prijedloga. Američki specijalci koji će ići kao potpora “lokalnim snagama”, uglavnom će zapravo ići Kurdima koji već godinu dana otkidaju komad po komad teritorija od tzv. Islamske države.
Čak su povezali svoj teritorij iz Sirije sa svojom autonomnom pokrajinom u turci već stvaraju zamjenu za al-‘islamsku državu treba razoriti kao i talibane’ Iraku (Kurdistanom), što je velik strateški uspjeh.
Međutim, kad je riječ o Kurdima, Obama tu mora biti jako pažljiv zbog Turske čiji predsjednik Erdogan posljednjih dana stalno ponavlja kako neće dopustiti stvaranje kurdske države. Jasno je i zašto.
Nakon formalne autonomije u Iraku, te neslužbene i u Siriji, pitanje je vremena kada će i oko 15 milijuna Kurda s istoka Turske zatražiti svoju autonomiju. Pritom je važno to kako su, iako u tri države, Kurdi teritorijalno oslonjeni jedni na druge.
Tako bi otprilike moglo izgledati vojno rješenje rata u Siriji. I Rusi, i Amerikanci, i Asadove trupe, i prozapadni pobunjenici, i Kurdi..., morali bi zatomiti svoja međusobna neprijateljstva i okrenuti se borbi protiv tzv. Islamske države, ako žele ostvariti uspjeh protiv njih.
U toj će borbi možda još stradati i neka od organizacija iz tabora pobunjenika protiv Asada poput, na primjer, Al-Nusre Fronta, islamista povezanih s Katarom i Saudijskom Arabijom, koji promiču salafitski sustav islama, a zapravo su ogranak Al-Kaide.
Oni su se istaknuli uništenjem kršćanskih sela te borbi protiv alavitskog stanovništva. Kao radikalni suniti stalno pozivaju na vjersku borbu protiv, kako ih nazivaju, bezbožnika.
Da im se ne piše dobro vidljivo je i nedavnoj likvidaciji dijela njihova vodstva u Alepu, kao i po tome što im Turci već mjesecima pokušavaju stvoriti zamjensku organizaciju Al-Sham na otprilike istom terenu u Idlibu (na sjeverozapadu Sirije), za koje analitičari tvrde da su jednako radikalni, ali olakšavajuća im je okolnost što ponekad ističu i zastave Slobodne sirijske vojske na svojim utvrdama.
Zbog toga je moguće da Al- Nusra Fronta stupi u savez s Islamskom državom jer im i jednima i drugima prijeti uništenje. Neće biti iznenađenje ako se povodom nove situacije stvore i neki drugi savezi. Mnogo će toga biti jasnije kada se za pregovaračkim stolom nađu glavni akteri.
S jedne će strane biti Rusi, a s druge Amerikanci. Rusima će uz bok stajati Asadov režim, koji oslonac ima u alavitima, šijitskoj sekti, Hezbollah iz Libanona te Iran, koji su također šijiti. Uz Amerikance bit će prozapadni pobunjenici iz Sirije, uglavnom suniti, te sunitske zemlje poput Turske i Saudijske Arabije.
Negdje između, ako uopće budu htjeli sudjelovati u tim pregovorima, bit će sirijski Kurdi. Oni su vjerni saveznici Amerikanaca koji nikad nisu ratovali protiv njihova glavnog neprijatelja Asada, a turski predsjednik Erdogan, formalni američki saveznik, smatra ih svojim smrtnim neprijateljem, a razumljivo, i oni njega.
Bit će potrebno mnogo diplomatskih napora i vještine da se iznađe minimum potreban za dogovor o eliminaciji tzv. Islamske države. Teško će biti pomiriti različite interese pogotovo jer Iran i Saudijska Arabija već posredno ratuju ne samo u Siriji nego i u Jemenu.
No politički dogovor je uvijek lakše postići kada se na samom bojnom polju ostvaruju pomaci. Za početak, slanje američkih i ruskih kopnenih trupa moglo bi dovesti do veće učinkosti njihovih saveznika na samom terenu.
Iskustva brojnih ratova, pa i onih nedavno kod nas, govore da i politički dogovori na kraju uglavnom uvažavaju crte razgraničenja i podjelu interesnih sfera do kojih je stigla vojnička čizma na tlu.
