Demokrati nisu zaboravili pakt Netanyahua i Trumpa

Kratak ali brutalan sukob između Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze imao je značajne implikacije na američku vanjsku i unutarnju politiku. Predsjednik Biden vješto je pomogao ublažiti krizu, ali sad se Bliski istok nalazi na njegovom pretrpanom rasporedu kad bi radije davao prioritetnu pozornost ostalim regijama i pitanjima, osobito američkom strateškom natjecanju s Kinom.  
Hamas, koji vlada Gazom unatoč tome što ga je većina država zapadnog svijeta nazvala terorističkom organizacijom, počeo je sukob neselektivnim lansiranjem projektila na Izrael kao odgovor na tretman Palestinaca u Jeruzalemu. Iako su određeni incidenti uistinu bili provokativni – prijetnje deložacijama Palestinaca i agresivne akcije izraelske policije protiv muslimanskih vjernika u džamiji Al Aksa – Hamas je možda djelovao i da bi ubrzao pregovore za koje se činilo da će prvi put u povijesti dovesti do izraelske koalicijske vlade sa sudjelovanjem Palestinaca.  Izbijanje nasilja među zajednicama između izraelskih Židova i Arapa tijekom 11-dnevnog sukoba doista bi moglo odgoditi izglede za integracijom Palestinaca u politički život Izraela, barem kratkoročno.  

Dakako, temeljni uzroci sukoba leže dublje i povezani su s neriješenim političkim statusom palestinskog naroda i njihovim kontinuiranim nevoljama pod izraelskom okupacijom. Zbog zamrznute situacije Izrael je izgradio prosperitetnu ekonomiju i postao dominantna sila na Bliskom istoku nakon sloma dvaju svojih najstrašnijih neprijatelja, Iraka i Sirije. Prijetnja od Irana ostaje, ali na neki način to je koristilo Izraelu natjeravši zaljevske Arape da potraže zaštitu putem saveza sa židovskom državom. Činilo se da se Izrael nalazi na putu postizanja širokog prihvaćanja na Bliskom istoku, čak i bez rješenja svog egzistencijalnog sukoba s Palestincima. Međutim, ovaj najnoviji sukob s Hamasom nagoviješta da status quo ostaje potencijalno neodrživ. Nastavkom širenja naselja na spornim područjima Izrael će možda zauvijek zatvoriti mogućnost rješenja sukoba između dviju država. To bi automatski moglo dovesti do situacije u kojoj bi se Židovi i Arapi, u približno jednakom broju, našli u jednoj državi koja može zadržati židovski ili demokratski identitet, ali ne oboje. 

Bilo kakav napor da se uspostavi alternativni put i postigne mirovno rješenje iziskivao bi snažne napore Sjedinjenih Američkih Država, koje Bidenova administracija očito oklijeva poduzeti, ponajviše zbog toga što bi agresivno antagonistički pregovori koji uključuju Izrael mogli za predsjednika imati značajnu političku cijenu s obzirom na visoko kotiranje Izraela u američkom javnome mišljenju. Sam Biden, kao oštroumni političar, pruža dugogodišnju potporu Izraelu i podržava pravo Izraela da se brani od napada tijekom cijele najnovije krize. Podnosio je neutemeljene kritike Republikanaca, koji su tvrdili da je Biden oslabio Izrael i ohrabrio Hamas provedbom obnovljenog nuklearnog sporazuma s Iranom te se opirao pritisku progresivaca da osudi razorne izraelske zračne napade. Računao je na to da može na učinkovitiji način osigurati primirje tihom diplomacijom i pokazalo se da je u pravu. Kad su neprijateljstva prekinuta, Biden je ponovio potporu rješenju između dviju država i poslao državnog tajnika Blinkena na Bliski istok.

Međutim, stvarnost je takva da odsutnost vjerodostojnog ili predanog vodstva na palestinskoj i izraelskoj strani znači da će američka diplomacija imati za cilj samo držati sukob pod kontrolom, a ne njegovo rješavanje. A to je samo kratkoročni cilj. Hamas će napuniti svoj arsenal, a tinjajući sukob zasigurno će ponovno izbiti. Međutim, najnovija kriza u Gazi razotkrila je promjenjive stavove prema Izraelu unutar Demokratske stranke. Mlađi i pripadnici manjina izrazili su snažno suosjećanje s Palestincima; istraživanja javnog mišljenja pokazuju da su židovski demokrati također sve kritičniji prema izraelskoj politici – trend koji bi mogao ozbiljno ojačati ako Izrael učvrsti kontrolu nad svim teritorijima bez davanja jednakih prava Palestincima. Ali na republikanskoj strani podrška Izraelu ostaje gotovo bezuvjetna. Za to su u velikoj mjeri zaslužni konzervativni evangelisti, koji predstavljaju glavnu biračku jedinicu stranke i cijene suvremeni Izrael kao manifestaciju Božje volje i bitnog za smak svijeta koji se približava. Desničarske vlade u Izraelu desetljećima njeguju privilegirane odnose s američkim evangelistima i uspostavljaju sve prisnije partnerstvo s Republikanskom strankom. Taj proces dosegnuo je vrhunac otvorenom potporom izraelske vlade Donaldu Trumpu na izborima 2016. i 2020. i u savezu između Benjamina Netanyahua i Trumpa u vrijeme predsjedanja potonjeg, a to je nešto što Demokrati nisu zaboravili.

Ovaj izvanredni politički angažman uglavnom je motiviran izraelskim odlučnim protivljenjem iranskom nuklearnom sporazumu (JCPOA), o kojem je pregovarala prethodna demokratska administracija pod Barrackom Obamom. Sad, 2021., Iran – glavni potpornik i vojni dobavljač Hamasa – opet predstavlja najozbiljniju točku trvenja između Izraela i demokratske administracije. Bit svega za Izrael (i njegove zaljevske saveznike) jest da se iranske nuklearne proizvodne sposobnosti moraju eliminirati, a to je ishod koji se za pregovaračkim stolom pokazao nemogućim. Donald Trump možda jest obradovao Izrael povlačenjem iz JCPOA, ali čak ni on nije bio spreman napasti Iran, unatoč njegovu povećanju proizvodnje nuklearnih materijala u znak odmazde. Poanta je u tome da si Sjedinjene Američke Države ne mogu priuštiti još jedan rat na Bliskom istoku kad hitno moraju ojačati svoj stav odvraćanja u Aziji.  Zato je sukobu s Izraelom o ovom pitanju suđen nastavak.