“Pogledajte, ovo je skulptura kiparice Jasne Bogdanović, koja mi je donijela maketu, a onda će je ona patinirati i staviti svoju ‘točku na i’. A ovo je buduća skulptura suvremenog slikara Deana Jokanovića Toumina, koju radim prema njegovoj ideji. Osmislio sam je kao modularnu instalaciju u drvu lipe, koje je suho, čisto, kao staklo, savršeno za ovakve stvari, a zatim će je on završiti u skladu sa svojim umjetničkim viđenjem. Modelirao sam u drvu i ove ptice, a oslikat će ih Svjetlan Junaković. Također sam modelirao i ove drvene mačke, a završit će ih Zlatan Vrkljan. To je suradnja zanatstva i umjetnosti“, kaže dizajner i stolar Marko Plavčić, čiji je Atelier MP, smješten u novom, većem prostoru odmah pored Ministarstva znanosti i obrazovanja, koji se sastoji od izložbenog dijela i radionica sa strojevima, alatima, daskama i letvicama, stekao kultni status ne samo kod zagrebačkih klijenata, nego i u zagrebačkim umjetničkim krugovima.
Atelier MP specifičan je po tome što se ne bavi samo uramljivanjem slika, što im je bazna djelatnost, nego i produkt dizajnom, odnosno izradom dizajnerskog namještaja i različitih predmeta od drva, koji nastaju u suradnji s kiparima, dizajnerima i arhitektima. Odskače i po tome što se majstor Plavčić i sam bavi produkt dizajnom pa tako dizajnira i izrađuje razne predmete, kao što su lampe, stolići za kavu, ptice, držači za papire te stalci za tablete, koji izgledaju kao neobični štafelaji. “Dizajnirao sam ovu didaktičku igračku - mačku na kotačićima, koja je nastala prema mojem tadašnjem ljubimcu Žofu. Nalazi se u stalnom postavu Etnografskog muzeja kao izvorna hrvatska igračka. Namijenjena je djeci, koja mogu flomasterima oslikavati njezinu površinu”, pojašnjava Marko Plavčić, pokazujući i model druge mačke, koja je nastala prema ideji Zlatana Vrkljana, a bila je pokazana prošle godine na izložbi “Hrvatske dječje igračke između tradicije i suvremenosti” u Ljubljani. Dizajner i stolar Marko Plavčić bavi se ovim poslom 40 godina i tijekom tog razdoblja stekao je glas jednog od najboljih majstora svojega zanata. Završio je Politehničku školu, a zatim je stolarski zanat usavršio radeći u klasičnoj stolariji Stanka Kirina, gdje je “naučio puno finti koje se mogu saznati samo od pravog majstora”.
Cijeli radni vijek proveo je u radionici i za njega tamo nema tajni. Član je HDLU-a i ULUPUH-a, a i sam je sudjelovao na dva Zagrebačka salona, zatim na Bijenalu dizajna u Ljubljani, potom na Design Weeku u Zagrebu i nekoliko drugih skupnih izložbi. No majstoru Marku Plavčiću, po prirodi izrazito skromnom i samozatajnom čovjeku, nikad nisu bila važna priznanja takve vrste niti piše li na njegovu djelu njegovo ime i je li na njemu utisnut žig njegova ateliera. Može se reći da je on jedan od posljednjih obrtnika staroga kova, koji u okruženju tržišne logike i inzistiranja na profitu i dalje inzistira na vrijednostima kvalitete i pravila zanata. “Uvijek mi je bila najvažnija kvaliteta rada. Zato nikad nisam imao reklamacija, svi su uvijek bili zadovoljni”, kaže dodajući kako bi bio najsretniji kad bi radio samo produkt dizajn, bez obzira na to tko bio autor. “Sad sam zadovoljan što sam u suradnji s Touminom pronašao rješenje za njegovu instalaciju. To je ono što me ispunjava”, kaže. Kako pronaći idealni okvir za sliku, što je najbitnije, koje parametre treba udovoljiti? “Odgovor je jednostavan - prvo trebate vidjeti sliku, a ne ramu! Dakle, okvir treba biti jednostavan, nenametljiv i elegantan, koji će tek na zidu zasjati u punoj ljepoti. Suvremeni umjetnici znali su stavljati na svoja djela barokne rame i to je znalo dobro sjesti, ali takvi okviri ipak nisu prikladni za sve slike. Ljudi često nemaju mjeru i žele agresivne, blještave ili pozlaćene rame, ali to ne ide. Drugi pak vole stavljati platna na zid bez ikakvih okvira. Ali, kad odluče prodati sliku, tada ram može biti ta ‘točka na i’ koja će prevagnuti kod kupovine. Dakle, okvir može pomoći, ali i odmoći kod transakcije slika”, kaže. Koliko vremena je potrebno za izradu rame za sliku?
“Proces izrade okvira je dugotrajan proces jer sve radimo ručno, ali puno ljudi to ne razumije. Drvo se mora prvo prepiliti, spojiti, prešlajfati, šmirglati, zatim dva puta lakirati, pa farbati temeljnom bojom, a zatim još dva puta željenom bojom. Kako između svakog farbanja mora proći 24 sata kako bi se boja osušila, taj postupak traje danima. Za izradu okvira od gotovih lajsni potrebno je 20 minuta! Prepiliš, spojiš i gotovo! Postoje užasno komplicirani okviri koji se rade satima, osobito kad je riječ o tzv. kutijama, koje više nisu okviri, nego vitrine za slike. Takve okvire radimo nekoliko dana”, kaže te pojašnjava da danas, u digitalno vrijeme, kompjutorska tehnologija ipak ne može zamijeniti majstora, jer računalo ne zna i ne može uzeti u obzir pomak i savijenost drveta, nego se problem mora riješiti na način starih majstora. Plavčić je već kao mladi obrtnik počeo surađivati s umjetnicima, kojima je davao kompletnu logistiku. “Zato sam i otišao u tom smjeru, inače bih možda radio stolariju - prozore i vrata”, kaže. Surađivao je s arhitektom Olegom Hržićem na njegovoj znamenitoj stolici, a zatim sa slikarima Daliborom Jelavićem i Zlatanom Vrkljanom, koji su ga povukli, kaže, dublje u taj posao. Zatim se krug ljudi sve više širio, tako da je kasnije surađivao s prvom damom hrvatskog slikarstva Nives Kavurić Kurtović, slikarima Đurom Sederom i Berislavom Rončevićem, arhitektom Nenadom Fabijanićem, a radio je i s Edom Murtićem, najviše preko njegova sina Ranka, kaže Plavčić te dodaje kako umjetnikov sin i danas zna doći u njegov atelier. Također je bio inicijator i organizator velike izložbe Ive Šebalja 1994. godine u HDLU-u, nakon što ga je pune dvije godine nagovarao na taj izlazak u javnost. “Uz Hržića, Vrkljana i Jelavića počeo sam učiti o umjetnosti, primjerice, kad sam počeo surađivati s Vrkijem na skulpturi mačke, stalno mi je ponavljao da pročistim formu. Ja bih rad, kao zanatlija, možda nakitio, ali to onda ne bi bila umjetnost. Surađujući s umjetnicima shvatio sam da ono što njima treba nije samo stolarija, dakle, znanje i umijeće, nego i potpuno drugi način razmišljanja. Naime, svaki produkt dizajn mora imati i upotrebnu vrijednost, a to se postiže zadovoljavanjem drukčijih parametara.
Ja mogu napraviti ne znam kako štosan stol, ali ako se on raspadne kad stavite na njega neki teži predmet, to znači da nije zadovoljio temeljne kriterije. Kad sam surađivao s Hržićem, puno smo raspravljali o realizaciji njegovih ideja, a na kraju smo ipak morali zbog statike i čvrstoće napraviti redizajn. U dizajnu se često događa sukob estetike, dizajna i tehničke izvedbe, i zato se mora tražiti kompromis”, naglašava Marko Plavčić. Kaže da najviše radi u domaćem orahu, koji je “naše najljepše drvo”. Pojašnjava da su voćarice općenito lijepe pa tako još radi u trešnji, kruški i javoru, ali najviše u orahu, koji je vizualno jako zanimljiv jer donosi promjenjivu igru boja. No teško ga je naći. “Imam sreće što moj školski prijatelj živi u Slavoniji, pa kad nađe dobar orah, odmah mi to javi. Osim toga, od oraha mogu iskoristiti svaki komadić i realizirati neobične forme”, kaže. Atelier MP nije poznat samo po vrhunskim uslugama uokviravanja slika i samostalnoj proizvodnji, nego i kao dugogodišnje stjecište zagrebačkih umjetnika koji su dolazili naručiti ramu, ili jednostavno popričati s Plavčićem o situaciji na umjetničkoj sceni Zagreba.
Mnogi se i danas sjećaju da je u vrtu svog ateliera na staroj adresi u Štoosovoj ulici priređivao izložbe “Druženje s umjetnikom”, koje su trajale samo jedan dan, no njihov utjecaj bio je golem. “Priredio sam brojne izložbe, primjerice, Zlatana Vrkljana, Vatroslava Kuliša i Svjetlana Junakovića, čije sam slike postavljao na posebno izrađene vrtne štafelaje. To je bila prekrasna ideja i imala je veliki odziv među umjetnicima, obrtnicima i ljubiteljima umjetnosti. Ja sam pozvao svoje mušterije, a umjetnici svoje kolege i prijatelje, i zatim bismo se družili u ugodnoj atmosferi. Kasnije sam organizirao i izložbe tad mladih slikarica Pauline Jazvić, Tatjane Politeo i Koraljke Kovač, koje su na tim susretima ostvarile značajne kontakte”, kaže Marko Plavčić. Što je s cijenama? Atelier MP nije prodaja, nego proizvodnja, što znači da se cijene formiraju ovisno o broju utrošenih radnih sati i količini potrošenog materijala. “Mi ništa ne tajimo, sve je transparentno, plaćamo sve obaveze i nismo nikome dužni, što je trenutačno, kad je svima teško, veliki uspjeh”, kaže te dodaje kako se radom rukama može zaraditi samo za normalan život, ali ništa više od toga. “Kad shvatite da se radom rukama nećete obogatiti, počnete drukčije razmišljati”, kaže. Kad majstor Marko Plavčić iduće godine ode u mirovinu, naslijedit će ga sin Matija Plavčić, koji završava kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti u klasi Petra Barišića.
