"Zašto Pariz, zašto ne Rim, London, New York, Rio de Janeiro, Berlin? Što je to što Pariz čini posebnim, što on ima, a drugi nemaju?", pitanje je s kojim sam započeo prvi dio teksta o knjizi "Pariz: povijest i kultura". Odgovora, naravno, nema. Međutim, ako bih morao dati neki odgovor, onda bih izdvojio dva fenomena. Pariz je, za razliku od Londona ili Washingtona, gradova koji su u pojedinim periodima bili "centar svijeta", preživio više okupacija, bilo izvana ili iznutra, ali se svaki put čudesno dizao iz pepela. Ta nevjerojatna vitalnost pogotovo dolazi do izražaja ako se prisjetimo Rima i Berlina, koji su već nakon prvog "pada" zauvijek izgubili status "prijestolnice svijeta".
Drugi fenomen je Belle Epoque ("lijepo doba"), izraz koji je nastao u Parizu nakon Francusko-pruskog rata i koji prvenstveno opisuje mirnodopsko razdoblje u francuskoj povijesti od 1871. do 1914., i događaji koji su mu prethodili, zbog čega je Pariz sve do početka Drugog svjetskog rata bio neupitna kulturna prijestolnica svijeta. Izrazom Belle Epoque opisuje se prevladavajući duh tog vremena u Europi. Oslikava pozitivne promjene u društvu koje su se odigrale u tom razdoblju, kulturni preporod, ekonomski rast, bezbrižnost i vjera u budućnost... Stečevine iz te epohe, što se ponajviše odnosi na slikarstvo i književnost, ne samo francusku, danas su prve asocijacije na Pariz.
Stogodišnji rat
Stogodišnji rat bio je ratni sukob između Engleske i Francuske koji je s prekidima trajao 116 godina. Rat je počeo engleskim napadom na Francusku, a završio je protjerivanjem Engleza s francuskog tla. Istovremeno, došlo je do poznate epidemije kuge koja je u Europi odnijela između 25 i 30 milijuna ljudi: "Drugi traumatičan događaj za tadašnji Pariz bio je Stogodišnji rat - sukob između Francuske i Engleske, koji je s prekidima trajao od 1337. do 1453. godine. Izbio je zbog spora oko nasljeđivanja francuskog prijestolja nakon izumrća izravne linije dinastije Kapetovića.
Dugotrajni je rat, kao što je bilo uobičajeno u srednjem vijeku, teže od vojnika pogodio neboračko stanovništvo, poglavito seljake. U potrazi za skrivenim bogatstvima vojnici su uništavali ljetinu, palili sela, mučili i ubijali seljake i građane. Neke su francuske regije potpuno opustošene i raseljene, a u drugima je nastupilo bezvlašće. Suprotnost između viteških ideala i stvarnosti nikad nije bila jače naglašena. Englezi, dobro izvježbani u dugotrajnim i mukotrpnim ratovima sa Škotima, imali su znatno bolju vojsku, suvremenije opremljenu i obučenu. Stoga su dobili većinu otvorenih bitaka, ali nisu našli načina kako dobiti i rat".
Generalni staleži sjevernih dijelova tadašnje Francuske sastali su se u Parizu te su pod vodstvom meštra ceha pariških trgovaca, Etiennea Marcela, zatražili sudjelovanje u vlasti i promjene u sastavu kraljevskog vijeća: "Ubrzo potom je Karlo V. pobjegao iz Pariza ostavivši Marcelu vlast nad gradom. Buntovnički duh proširio se i selima te su 1358. bande naoružanih seljaka palile i pljačkale. Marcela je pretežito podupiralo pariško građanstvo, dok je izvan Pariza potpora bila značajno manja. Marcel je naposljetku izgubio potporu i svojih Parižana kad je u bezizlaznoj situaciji pozvao u pomoć pristaše Engleza. Ubili su ga njegovi bivši sljedbenici u dosluhu s Karlom V., koji je u međuvremenu opsjeo Pariz. Još se jednom pokazalo da jedinstvo i red u Francuskoj ovise o monarhiji".
Francuska vojska je u svibnju 1429. godine pod vodstvom 17-godišnje seoske djevojke Ivane Orleanske odbacila Engleze od Orleansa, a idući je mjesec oslobodila, zaobišavši Pariz, teritorij sve do Reimsa, gdje se Karlo VII. okrunio za kralja: "Ivana ga je nagovarala da zajedničkim snagama krenu na okupirani Pariz i da ga oslobode. Sasvim neočekivano, vladar je odbio ponudu jer je odlučio ostaviti oružje i sjesti za pregovarački stol s Englezima. Tad je Ivana sama pokušala preuzeti inicijativu: povela je odrede koji su je htjeli slijediti i stigla pod pariške zidine, gdje je u rujnu te godine ranjena".
Vjerski ratovi
Od 1530-ih Francuskom se širi hugenotstvo, općeniti naziv za francuske protestante: "Privuklo je sve slojeve stanovništva (procjenjuje se oko 15 posto), naročito u sveučilišnim krugovima. Vođe su im bili članovi vladarske dinastije Bourbonaca i dio visokog plemstva. Protivnička strana, kojoj su na čelu bili članovi vojvodske obitelji Guise, bila je tijesno povezana s papom i Španjolskom. U Parizu u to doba gotovo istovremeno studiraju poznati protestantski reformatori Miguel Servet (1511. - 1553.) i Jean Calvin (1509. - 1564.), kao i osnivač isusovačkog reda Ignazio Loyola (1491. - 1556.), koji u Parizu živi sedam godina". Za vladavine Henrika II. započinje progon hugenota: "Javno spaljivanje i unakažavanje bilo je opomena svima da ne slijede heretičko učenje". Šezdesetih godina 16. stoljeća napetosti između katoličke većine i hugenota prerasle su u dugotrajne borbe i ratove, poznate pod imenom vjerski ili hugenotski ratovi.
U tim ratovima Pariz je, kao uporište Katoličke lige, bio centar događanja. Vojska je u više navrata štitila hugenote, pariški građani iskazuju prema njima sve veće neprijateljstvo: "To su bili razlozi zbog kojih je uoči najavljenog vjenčanja, u noći 24. kolovoza 1572. godine, u dvorištu Louvrea i na gradskim ulicama počeo po naredbi Karla IX. organizirani pokolj hugenota. Jednom od najuglednijih pariških hugenota, admiralu Gaspardu de Colignyju, odrubljena je glava, a njegovo tijelo bačeno kroz prozor. U Latinskoj četvrti profesori, studenti, tiskari i knjižari ubijani su jednako okrutno. Ni parlamentarci hugenoti nisu izbjegli istu sudbinu. Nitko nije pošteđen. Seine je, prema pričama, bila crvena od krvi. Procjenjivalo se da je ubijeno između 5000 i 8000 osoba". Unatoč građanskom ratu, Pariz je nastavio rasti: "Od vladavine Henrika III. postao je rezidencija francuskih kraljeva. Tu se definitivno smjestio dvor te aristokracija koja gradi svoje gradske palače... Međutim, neki od njih kasnije su srušeni, a u nekima su se održavale lude zabave kruga bliskoga dvoru".
Revolucija
O Revoluciji, koja je započela 1789. godine u Parizu, sve se manje-više zna: "Europa je bila na nogama, uznemirena širenjem Revolucije i novih ideja, ali i uspješnim pohodima francuske vojske. Represija nad kraljem i njegovom obitelji bila je dodatni uznemirujući faktor jer je i taj obrazac ponašanja prijetio proširiti se Europom". Treba spomenuti kako je Francuskom revolucijom postavljen obrazac, koji će se kasnije kroz povijest više puta ponoviti, po kojemu nakon perioda slobode dolazi revolucionarni teror. Među osobama koje su nastradale u doba terora bile su i vođe revolucije Danton i Robespierre. I ovo načelo pretvorilo se u obrazac koji pokazuje kako "revolucija jedu vlastitu djecu". Ili, kako je to napisao Danilo Kiš, revolucija podsjeća na "krmaču koja proždire vlastiti okot", što je jedno od važnijih nasljeđa Francuske revolucije.
Francusko-pruski rat
Napoleon III. je 1870. godine objavio Pruskoj rat, iako je bio svjestan slabosti francuske vojske: "Bila je to posljedica pogoršavanja francusko-pruskih odnosa još od bitke kraj Hradec Králové (Königgrätza, 1866.). Takvoj je odluci pridonijela i vješta režija kancelara Bismarcka koji je tražio otvoreni sukob s Francuskom. Katastrofalno pripremljen i loše vođen, rat se vukao iz poraza u poraz. Poraz kraj Sedana (tvrđava na sjeveroistoku Francuske, uz belgijsku granicu) 1. rujna, koji je završio zarobljavanjem cara i njegovih 80.000 vojnika, označio je kraj sustava vlasti koji se od početka izjednačavao s jednim čovjekom. Rat je tako završio, Napoleon III. je pušten iz zarobljeništva, abdicirao je i pobjegao u Englesku, gdje je uskoro i umro". Prusi su za to vrijeme napredovali prema Parizu, koji su opkolili: "Veze Pariza s ostatkom zemlje bile su prekinute, iz grada i u grad se nije moglo. Ubrzo je ponestalo hrane, prije svega mesa, pa se počelo ubijati i jesti mačke, pse, štakore i konje.
Pred Božić 1870. ponestalo je i tih životinja. Zima je bila jaka, temperatura se spuštala i do minus 12˚C, ugljena je nestalo, grijalo se tako da se sjeklo drveće, palilo sve što nije nužno za život, rušile daščare i kokošinjci. Nestalo je i plina za rasvjetu, pa je čitav grad tonuo predvečer u mrkli mrak i ostajao tako do jutra, što se nije dogodilo stoljećima. Tako su se na meniju jednog restorana za Božić 1870. našli punjena magareća glava, terina od antilope, vučji but, medvjeđi odrezak u papru, deva pečena na engleski način, meso klokana u saću i juha od slona.
Ta se juha pravila od dva ubijena slona koji su nosili imena Kastor i Poluks. Pošteđeni su bili lav i tigar, koje su smatrali preopasnima, majmuni jer su prebliski ljudima, i nilski konji, koji su bili izuzetno skupe i vrijedne životinje". Parizu je trebalo 20 godina da obnovi ljudske potencijale izgubljene u ratu: "Broj obrtnika, radnika, učitelja, intelektualaca pa i umjetnika koji su poginuli ili izbjegli bio je velik. To je i jedan od razloga djelomične stagnacije i depresije koja u Parizu traje do 1890. godine. Tek nakon toga napredak se ponovo ubrzava".
Drugi svjetski rat
Francuska je u rujnu 1939. godine objavila rat Njemačkoj. Međutim, prvih mjeseci se na njemačkoj granici nije događalo ništa novo: "A onda su početkom svibnja 1940. Nijemci krenuli u napad. Nakon što su okupirali zemlje Beneluxa, brzo su slomili i francuski otpor te su 14. lipnja ušli u Pariz". Francuske vlasti su Pariz proglasile otvorenim gradom, kako bi se izbjegle ljudske žrtve i razaranja: "Na Eiffelovu tornju se zavijorila zastava s kukastim križem, baš kao i na državnim institucijama - Narodnoj skupštini, Senatu i drugdje. Da bi poniženje za Francusku i Pariz bilo što veće, njemačka je vojska organizirala paradu te su se njezine jedinice spuštale s Etoilea duž Champs-Elyseesa baš kao što je to proteklih godina činila francuska vojska slaveći pobjedu u Prvom svjetskom ratu". Adolf Hitler je već u lipnju, u okviru trijumfalne turneje po okupiranim europskim prijestolnicama, prvi put posjetio Pariz, gdje je nazočio njemačkoj vojnoj paradi. Drugi Hitlerov posjet je mnogo zanimljiviji: "Nekoliko dana kasnije - 23. lipnja - Hitler je opet u Parizu, ovaj put u pratnji kipara Arna Brekera te arhitekata Alberta Speera i Hermanna Gieslera. Posjet je bio vrlo diskretan (u koloni su bila samo tri vozila). Hitler se prvenstveno želio inspirirati pariškim urbanizmom i arhitekturom (uostalom, naredio je da se grad poštedi razaranja tijekom zauzimanja)".
Renesansa
Jedan od presudnih povijesnih događaja, kojim su postavljeni temelji Pariza kakvog danas poznajemo, bio je dolazak na vlast kralja Franje I., koji je na vlast došao 1515. godine, kao dvadesetogodišnjak: "U djetinjstvu je dobio klasično obrazovanje - latinskim i talijanskim jezikom služio se besprijekorno što mu je širilo horizonte. Kad je stupio na prijestolje, već je imao reputaciju humanističkog intelektualca, renesansnog čovjeka. Osim toga, bio je markantna ličnost i neobično visok za ono vrijeme: po njegovu viteškom oklopu koji se čuva u Muzeju vojske u Hôtel des Invalidesu u Parizu imao je 189 cm (tad su ljudi bili neusporedivo niži - u prosjeku od 150 do 160 cm). S Franjom I. duh renesanse na velika vrata ulazi u Francusku i Pariz. Franjini su se prethodnici morali angažirati u Stogodišnjem ratu, a potom i u nizu ratova u Italiji. Te su okolnosti tražile od vladara da prvenstveno budu vojskovođe. Građevinske aktivnosti bile su dobrim dijelom svedene na obrambenu arhitekturu, a intelektualni i umjetnički život bio je u funkciji vojnih pohoda i ratova. Franjo se našao u posve novoj situaciji, a i sam je tome pridonio". Franjo I. potpisao je 1539. godine uredbu prema kojoj je francuski jezik postao službeni jezik državne administracije i pravosuđa, ali i Crkve, zamijenivši latinski: "Budući da je vrlo malo ljudi pisalo i govorilo latinski, a i pripadali su isključivo aristokraciji i svećenstvu, uredba je predstavljala veliki korak prema modernijem, otvorenijem, ali i koherentnijem društvu". Na kraljev poziv u Francusku se 1516. doselio Leonardo Da Vinci te postao kraljevski inženjer i umjetnik: "Nastanjuje se nekoliko stotina metara daleko od dvorca Amboise (na Loirei), u velikoj kući koju mu je kralj darovao - Chateau du Clos Luce. Ondje živi i radi do smrti tri godine kasnije, a umire u naručju prijatelja i mecene kralja Franje I. Od tada njegove slike, među kojima je i 'Mona Lisa', putuju iz dvorca u dvorac s kraljevskom obitelji, da bi se naposljetku skrasile u muzeju u Louvreu".
Belle Epoque
Naziv Belle Epoque nastao je dvadesetih godina 20. stoljeća, u doba postratne depresije, kao nostalgično prisjećanje na dobra vremena, "kad je franak bio jak, kad se živjelo bolje, na razdoblje prije rata koji je uništio ljude i zemlju". Ne zna se točno kad je ovaj period započeo, iako se njegov početak obično smješta u vrijeme proglašenja Treće Republike, 1871. godine. Međutim, zna se da je početak Prvog svjetskog rata označio njegov kraj: "Belle Epoque je vrijeme procvata umjetnosti, na scenu stupaju impresionisti, u Parizu se organiziraju izložbe, zabave, svjetske izložbe, događa se industrijski rast, gradi se metro, uvodi se električna rasvjeta, otvaraju se restorani, razvija se gastronomija, grad postaje centar moderne umjetnosti i mode, tu su i slavne kurtizane, prisutni su elitizam i subkultura. Tu su i teatri i slavne glumice, film, fotografija, urbanizam i arhitektura, glazba...".
Impresionizam
Edouard Manet, 30-godišnji pariški slikar, skandalizirao je parišku javnost 1863. godine slikama "Olympia" i "Doručak na travi", na kojima su prikazana naga ženska tijela: "Problem je što to nisu tijela mitskih boginja, već običnih žena, od kojih jednu poznaje čitav Pariz, ona je poznati model, a za mnoge i žena sumnjiva morala. Zgražanje javnosti nad drskošću i nemoralom slikara Emile Zola će kritizirati i nazvati malograđanskim licemjerjem". Grupa mlađih slikara je desetak godina kasnije, 1874., nakon što nisu ušli na izložbu Salona umjetnosti, organizirala samostalnu izložbu u prostoru ateliera fotografa Nadara. Među njima su Degas, Renoir i Monet, prema čijoj su slici "Impresija izlazećeg sunca" kritičari posprdno nazvali novi slikarski stil: "To nije slikarstvo - zgražaju se kritičari i akademici, to je nedovršeno, to su mrlje, nema perspektive, nema volumena. Jednom riječju - šokantno. Usprkos tome, ta mlada generacija 'nepoćudnih' ubrzo privlači interes kolekcionara i kupaca iz inozemstva, a onda i prvih trgovaca umjetninama koji će revolucionirati i tržište umjetnina. Ubrzo impresionizam postaje etablirani pravac u slikarstvu. Taj trenutak jedan je od prekretnih u povijesti umjetnosti uopće. Upravo tada udaraju se temelji modernog slikarstva".
Paul Durand-Ruel
Paul Durand-Ruel, pariški trgovac umjetninama, presudno je utjecao na promociju impresionizma u cijelom svijetu. Zaduživao se kod prijatelja i banaka razvijajući novi model poslovanja: "...financira umjetnike tako da im isplaćuje mjesečnu plaću, a zauzvrat preuzima kompletnu produkciju. Na primjer, 1872. kupuje odjednom 23 Monetove slike, a Monet se koju godinu ranije zbog neimaštine htio ubiti. Podržava i druge impresioniste - Renoira, Sisleyja, Pissarroa i Maneta. Uvodi nove (i danas važeće) tržišne i marketinške metode kako bi prodao slike - tiska individualne kataloge slikara, uspostavlja veze s tiskom i kolekcionarima. Između 1891. i 1922. Paul Durand-Ruel je kupio oko 12.000 tisuća slika. Od toga najviše Moneta i Renoira, svakoga više od 1000, pa Pissaroa, potom Degasa, Sisleya i Boudina". Nakon neuspješne izložbe impresionista u Parizu, Durand-Ruel odlazi u New York, gdje organizira izuzetno uspješnu izložbu, nakon čega popularnost impresionista raste i u Francuskoj i u ostatku Europe. Pred kraj života, kad je impresionizam postao jedan od najvažnijih pravaca slikarstva uopće, Durand-Ruel je izjavio: "Moja se ludost pokazala kao mudrost. Da sam umro u šezdesetoj, umro bih siromašan i u dugovima, među nepoznatim umjetničkim blagom".
