Top News
546 prikaza

Donkihotovski poziv na buđenje koji će, nažalost, malo do koga doprijeti

1/5
PIXSELL
Powers u svojim romanima propituje učinke moderne tehnologije i znanosti na svijet koji nas okružuje. Slično bi se moglo reći i za ovaj roman

Postoje neke knjige, barem je moje čitateljsko iskustvo takvo, koje smo davno pročitali, a koje cijeli život pamtimo po nekom detalju, pa čak i onda kad sadržaj knjige postupno izblijedi iz sjećanja. Slične knjige su rijetke. Mogu se, čini mi se, nabrojiti na prste jedne ruke. Među tim knjigama je u mojem slučaju i rani roman Johna Steinbecka “Nebu i zemlji”. Ne sjećam se više gotovo ničega u vezi tog romana, koji sam pročitao prije gotovo četiri desetljeća, osim činjenice da govori o mitskoj povezanosti ljudi i prirode. Upravo bi se tako na najkraći mogući način mogao opisati roman “Iznad svega”, remek-djelo američkog pisca Richarda Powersa, rođenog 1957. godine. Bez obzira na to što je ovo 13. roman ovog iznimno nagrađivanog autora, ovo je njegov prvi prijevod na hrvatski. Za svoj roman “The Echo Maker”, Powers je 2006. dobio National Book Award for Fiction, dok su neki njegovi drugi romani više puta ulazili u uži ili širi izbor za nagradu Booker. Za roman “Iznad svega” dobio je 2019. godine uglednu Pulitzerovu nagradu. Knjigu je objavila Fraktura u prijevodu Lare Hölbling Matković.

 | Author: Fraktura Fraktura

Powers u svojim romanima, kako stoji na Wikipediji, propituje učinke moderne tehnologije i znanosti na svijet koji nas okružuje. Slično bi se moglo reći i za ovaj roman. Knjiga, u najkraćem, govori o ljudima neraskidivo povezanim sa stablima i koji stabla smatraju živim bićima. “Zemlja je možda živa: ne onako kako su je preci vidjeli – misaona, dalekovidna božica s naumom – nego živa poput stabla”, zapisao je James Lovelock, britanski ekolog 10 11 i futurist, čije rečenice Powers koristi kao moto romana. Koristi, također, i riječi američkog pjesnika Ralpha Walda Emersona: “Najveća radost koju nam livade i šume pružaju jesu nagovještaji zagonetnog odnosa između čovjeka i raslinja”. Ovaj roman mi je bio iznimno otkriće i iz jednog osobnog razloga. Već godinama pripremam se za snimanje svog prvog dugometražnog dokumentarnog filma o šumama, čije smo snimanje započeli prošli mjesec. Osnovna ideja je prikazati šume kao jedan jedinstveni živi organizam, sa svojim bolestima i “ugroženim vrstama”, i njihov fatalni “suživot” s čovjekom, kao i analogijama koje se mogu povući iz tog odnosa. Jedan od “likova” iz moga filma je i brijest, jedno od najplemenitijih drva koje raste na tlu Europe, a koje je pred izumiranjem uslijed takozvane nizozemske bolesti koja napada ovu biljnu vrstu. Ovom bolešću se bavi i Powers u svom romanu. Bolest se pojavila 1919. godine u Nizozemskoj, odakle se proširila i preko oceana, gotovo istrijebivši plemeniti američki brijest. Zanimljiva je koincidencija, zbog toga i pišem ovaj uvod, da je u isto vrijeme iz SAD-a prema europskim obalama krenula jedna od najvećih pošasti u povijesti: španjolska gripa, koja je za ljudsku vrstu bila fatalna poput nizozemske bolesti za brijest. Roman je podijeljen na četiri dijela: “Korijeni”, “Deblo”, “Krošnja” i “Sjeme”. U prvom dijelu romana, u zasebnim poglavljima koja funkcioniraju i kao samostalne pripovijetke, Powers nas upoznaje s devet glavnih likova. Književni postupak koji tu koristi podsjeća pomalo na uvriježeni postupak kanadske nobelovke Alice Munro, koja u svojim pripovijetkama na ograničenom prostoru gradi cjelovite biografije svojih likova, uz brojne “vremenske rupe”, onda kad se u njihovu životu malo toga zanimljivog događa. Prva priča govori o Nicholasu Hoelu, potomku norveškog doseljenika Jorgena, koji je polovicom 19. stoljeća stigao u New York, pa odatle u nenastanjeno područje Ohija, gdje je zasnovao obitelj. Jorgen je zasadio šest stabala kestena, od kojih je samo jedan dočekao novo, 20. stoljeće. Kesteni su kod Jorgena prva asocijacija na Ameriku: “Sad je vrijeme kestena. Ljudi hitaju kamenje na divovska debla. Plodovi padaju svugdje oko njih kao božanska tuča. To se zbiva na nebrojenim mjestima ove nedjelje, od Georgije do Mainea. (...) Njemu je kao da baca kamenje na razumno biće, nešto slabijeg uma od njegova, ali ipak krvni rod”. Jorgen je umro početkom 20. stoljeća i pokopan je ispod stabla kestena. Njegov sin John kupuje 1903. godine Kodakov aparat Browni 2 i od tada jednom mjesečno, 21. u mjesecu, uvijek s istoga mjesta, snima stablo kestena u punoj veličini. Sljedeće godine američki kesteni obole od bolesti koja se prenijela s kineskih kestenova namijenjenih ukrasnim vrtovima. Bolest napreduje nekoliko desetaka kilometara na godinu. Jorgenovo stablo dugo odolijeva, ali se na kraju i ono razboli. John prenosi tu tradiciju na sina, a ovaj je prenosi dalje, sve do Nicholasa Hoela, koji postaje vlasnik tog jedinstvenog obiteljskog nasljeđa od gotovo tisuću fotografija kestena, od kojih je moguće napraviti video u trajanju od tridesetak sekundi, na kojemu bi se moglo vidjeti kako stablo raste kroz period od gotovo jednog stoljeća.

 | Author: Matt Crossick/Press Association/PIXSELL Matt Crossick/Press Association/PIXSELL

Tu su, zatim, Mimi Ma, čiji je otac Ma Ši Šun, koji je u Americi uzeo ime Winston, 1948. godine došao iz Kine u Ameriku noseći u drvenoj kutiji dragocjeni drevni kineski svitak koji je dobio od oca. Winston Ma u stražnjem dijelu dvorišta svoje kuće posadi dud držeći se jedne kineske poslovice: “Kad je najbolje vrijeme da posadiš drvo? Prije dvadeset godina”. U trećoj priči upoznajemo psihologa Adama Appicha. Radnja ovoga dijela započinje 1968. godine, u vrijeme Adamova djetinjstva. Adamov otac rođenje svakog od svojih četvero djece obilježi sadnjom jednog drva: javora, brijesta, jasena i graba. Adamovo stablo je javor. Stablo njegove najstarije sestre Leigh je brijest, koji osamnaest godina kasnije oboli od nizozemske bolesti. Istovremeno i Leigh tragično završi, kao posljedica neke nevidljive uzročno-posljedične veze između drva i djece za koju su bila zasađena: “U proljeće sestra Leigh s nekoliko prijateljica odlazi u Lauderdale na proljetne praznike. Druge večeri, na rivi ispred štanda sa školjkama, ona ulazi u crveni Fordov kabriolet Mustang s tipom kojeg je upoznala tri sata prije toga. Više je nisu vidjeli”. Tu su i dva lika koji dijele istu priču, bračni par Ray Brinkman i Dorothy Cazaly, kojima drveće ništa ne znači. Njihova tragična sudbina, zbog toga što nemaju djecu koju toliko silno žele, dovodi ih u tijesnu vezu s drvećem. Douglas Pavlicek je vijetnamski veteran kojemu je tristo godina staro stablo smokve spasilo život u Vijetnamu nakon pada njegova transportnog aviona. Pavlicek se nakon povratka u Ameriku posvećuje pošumljavanju dulgazije, traženog industrijskog drva. Kroz nekoliko godina Pavlicek zasadi oko pedeset tisuća sadnica dulgazije. Dva najzanimljivija lika u knjizi su Patricia Westerford i Neelay Mehta. Patricia je znanstvenica, kemičarka, koja cijeli život želi potvrditi tezu da drveće međusobno komunicira, trpeći zbog svoje teorije ismijavanja i kritike. Neelay Mehta je sin indijskog inženjera, rođen u Americi, koji je s dvanaest godina, nakon pada sa stabla hrasta, ostao paraliziran. Neelay je genijalni programer koji se obogati svojom igrom “Mastery” koja je neka vrsta virtualnog svijeta kroz koji Neelay zapravo živi paralelni život. Beskrajno bogat, Neelay bolno čezne za daškom “pravog” života: “Sad više od svega želi – dao bi tvrtku za to – priliku da sjedi pokraj jezera u Sierri Nevadi, na kraju petnaestog kilometra neke staze i gleda krstokljune kako se uzdižu u grane smreka da onim grotesknim kljunom vade sjemenke iz češera. To nikad neće dobiti. Nikad”. Razrađujući šestu verziju svoje igre, Neelay govori svojim suradnicima: “Treba nam više realizma... Više života! Životinje bi trebale krenuti i stati, lunjati i zuriti, baš kao njihovi živi predlošci... Želim vidjeti kako vuk sjeda na stražnje noge, zelenilo njihovih očiju kao da sjaje iznutra. Želim vidjeti kako medvjed pandžama grebe da otvori mravinjak...”

 | Author: Matt Crossick/Press Association/PIXSELL Matt Crossick/Press Association/PIXSELL

U drugom i trećem dijelu romana, “Deblo” i “Krošnja”, većina likova iz “Korijena” se susreće na prosvjedu ekoloških aktivista koji se bore protiv sječe šume u divljinama Oregona. Središnje mjesto u tom dijelu zauzima požar koji su aktivisti podmetnuli, kad nesretnim slučajem nastrada jedna žena. Prosvjedi se nakon toga prekidaju i prosvjednici se, u strahu od zakona, rasipaju širom Amerike. Susrećemo tek neke od njih dvadesetak godina kasnije. Adama Appich je u New Yorku i rezignirano promatra prosvjede protiv banki u jednom parku, gdje se kao refren ponavlja parola: “Okupiraj!”, što je aluzija na pokret Occupy, koji je nastao nakon financijskog sloma iz 2008. Njega ta borba, unaprijed osuđena na poraz, podsjeća na njihovu donkihotovsku borbu za spas šuma. Powers u svom romanu propituje i aktivizam, i možda je u tome najveća vrijednost ove knjige, koji u jednom trenutku pređe u radikalizam, kao rezultat frustracija. Pri kraju romana Powers jednim zanimljivim postupkom opisuje čovjeka kao sebično biće koje je cijeli planet prilagodilo sebi. “Recimo da se planet rodi u ponoć i traje jedan dan. U početku nema ničega. Dva sata gube se na lavu i meteore. Život se ne pojavljuje do tri ili četiri ujutro”, piše on. U toj simulaciji čovjek se pojavljuje četiri sekunde prije ponoći i za te četiri sekunde događa se apokalipsa: “U ponoć je većina globusa pretvorena u usjeve za skrb i prehranu jedne vrste”. Ukratko, jedna od najvažnijih knjiga koje sam pročitao u proteklih ni sam ne znam koliko godina. Donkihotovski poziv na buđenje koji će, nažalost, malo do koga doprijeti. Možda i zbog toga što je napisan po uzusima velike, vrhunske književnosti?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.