Top News
5053 prikaza

Dvojica književnih vođa i ministrica u aferi bezumlja...

1/4
PIXSELL
Genijalna violinistica iz Runjaninove 2 uspjela je sa svojim upravo raspisanim natječajem nadmašiti i ono što su proizvodili besmrtni ministarski umovi Antuna Vujića i Andreje Zlatar Violić

Osim što je po profesiji političarka, članica HDZ-a, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek svršena je violinistica sa zagrebačke Muzičke akademije. Postoji legenda, nemam je nakanu provjeravati, da su je, dok je radila kao pomoćnica Bože Biškupića, najboljega ministra kulture za hrvatske nezavisnosti, u trenucima opuštanja uspijevali nagovoriti da ponešto i odsvira. Ali to i nije važno, jer je prema kriterijima Ministarstva kulture, kojemu je na čelu, Nina Obuljen Koržinek izvrsnija violinistica od Sretena Krstića ili Laure Vadjon, pa i od Vadima Repina, Maksima Vengerova i Anne-Sophie Mutter, ako ih zadesi takva nevolja da se zateknu u njezinoj konkurenciji. Prema kriterijima izvrsnosti, istina književne - ali po čemu se, molim vas lijepo, procjena romana ili zbirke pjesama razlikuje od procjene sviračkog umijeća? - Nina Obuljen Koržinek neusporedivo je bolja instrumentalistica od Sretena Krstića, jer je tijekom referentne godine, recimo da je to 2020., gostovala ili sudjelovala na otvaranju većeg broja muzičkih i raznih drugih festivala, dok je u relevantnim novinama, kulturnim magazinima i časopisima o njoj objavljen neusporedivo veći broj kritika, na desetke, ako ne i stotine njih. Za to vrijeme o Sretenu Krstiću, kao ni o Lauri Vadjon, pa ni o Vadimu Repinu, Maksimu Vengerovu i Anne-Sophie Mutter u istim tim relevantnim i referentnim glasilima nije objavljeno ni riječi. (Osim ako gospođa Jagoda Martinčević i gospodin Pofuk nisu nešto napisali, ali što je to prema odjeku Nine Obuljen Koržinek!) Također, slijedeći kriterije njezina Ministarstva kulture, po kojima u procjenjivanje izvrsnosti pojedinog pisca i djela ulazi i njegov odjek među publikom, te njegova “reputacija” među čitateljstvom i kritikom, kako tu stvar naziva predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, Sreten Krstić i Laura Vadjon su, kao i Vadim Repin, Maksim Vengerov i Anne-Sophie Mutter, propala i promašena čeljad, za koju oni čiji se odjek ovdje mjeri, dakle hrvatske narodne mase, nikad nisu ni čuli. Maksim Vengerov neka se tješi time da bolju reputaciju u nas nemaju, kao rječitije i brojnije kritike, ni Jascha Heifetz i Jehudi Meniuhin. 


Sreća po njih, međutim, što više nisu živi, pa im se ne može mjeriti sudjelovanje i nesudjelovanje na hrvatskim festivalima, jer bi u tom slučaju i njih dvojica imali crno na bijelo da je Nina Obuljen Koržinek bolja violinistica od njih. Pritom, njezini kriteriji kriteriološko su savršenstvo u mjerenju svekolike izvrsnosti: nije važno hvali li je kritičar ili se ruga njezinoj izvedbi, ona dobiva svojih deset bodova. Neće ih dobiti samo ako je prešutimo. Ali to bi značilo da je gospođa Nina uspjela u svojoj nakani: da estetske kriterije, koji su od Altamire i od trenutka kad je prvi naš predak preko životinjskog revanja zapjevao, i kad je svom sudrugu ispričao što mu se upravo dogodilo, pa pritom ponešto i izmislio, zamijeni protuestetskim kriterijima, prema kojima će svako umjetničko djelo biti jednako vrijedno i bezvrijedno, svaki talent bit će jednako vrednovan i svatko će imati priliku, samo ako bude dovoljno marljivo obilazio domaće festivale, ako bude drag publici, baš kao gospođa Nina ili Ana Rucner, i ako bude toliko kul da svatko nešto o njemu u novinama napiše, da postane hrvatski Thomas Mann i hrvatska Ingeborg Bachmann. E pa, ne ide to gospođo draga, niste vi Aristotel, pa izmišljate novu estetiku. (Dobro, ni Aristotel nije baš to radio...) Kad se želi izvući, ona kaže da to i nisu njezini kriteriji, nego su ovakve kriterije izmislili stručni timovi iz Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika. To je čak i moguće. Ako na umjetničke cehove gledamo kao na partijske organizacije, temeljito depolitizirane na način ranih Mussolinijevih fašista, tad nema sumnje da će većini u svakom cehu odgovarati ukidanje bilo kakvih estetskih kriterija. Golema većina članova svakoga umjetničkog, a pogotovu književnog društva, mrtvi su antitalenti. Mislim, živi su to ljudi, ali mrtvi pisci i spisateljice. Njima mora biti velika sreća kad prva violina hrvatske kulture stane iza kriterija prema kojima i oni mogu biti čašćeni za književnu izvrsnost svojih djela. 

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Nina Obuljen Koržinek Goran Stanzl/PIXSELL

Takav egalitarizam upravo je senzacionalan i nema sumnje da će većina ferićevaca i krilićevaca njime biti oduševljena, jer zamislite te sreće i tog slavlja da u hrvatskoj književnosti Janko Matko napokon nadmaši Krležu, Ante Tresić Pavičić Andrića - inače srpskog i jugoslavenskog pisca, ali dobro!, a sedamsto i pedeset anonimnih lirika Tina Ujevića. Ono što bi ovom genijalnom projektu dvojice književnih vođa i njihove ministrice moglo, ipak, dohakati jest ljudska taština. Naime, nakon što je napokon rečeno da nema estetskih kriterija, amorfna književno-stvaralačka masa počela je pokazivati nezadovoljstvo. Oni bi, naime, htjeli da takvih kriterija ne bude, ali ne ovako. Htjeli bi da njihove knjige budu najbolje po Duhu Svetomu. Kako u estetskoj prosudbi putem čitanja nema objektivnosti, nego je sve to i po babu i po stričevima, i kako su s grožnjom odbili sve te komisije koje su o vrijednosti književnih djela dosad odlučivale, a sad im se ne sviđa ni ovo, ostaje im samo Duh Sveti. Ali vratimo se, ipak, genijalnoj violinistici iz Runjaninove 2, čiji je upravo raspisani natječaj nadmašio i ono što su proizvodili besmrtni ministarski umovi Antuna Vujića i Andreje Zlatar, pa pogledajmo kako se njezini kriteriji odnose na slučaj jednog konkretnog pisca. Uzet ćemo za primjer slučaj koji najbolje poznajemo, dakle sebe. Najprije, uvredom doživljavam već i samu ideju da bih tragom svojih već objavljenih knjiga trebao ispunjavati Excel tablice, da bih trebao skenirati, kopirati, u tablice unositi ono što je o tim knjigama netko napisao, te da bih se, čeznući za afirmacijom, morao udvarati ljudima koji zalaze po knjižarama i knjižnicama. A prije svega toga, da bih bio dužan da obilazim književne festivale po hrvatskim provincijama i sakupljam bodove, koji će omogućiti mojoj knjizi da se nađe među dvadesetak odabranih, čiji će autori biti čašćeni jednokratnom uplatom od 15.000 kuna. A da bih do toga došao, morao bih da svoju knjigu pripuštam u konkurenciju za hrvatske književne nagrade, da se nadam da ću ponegdje ući makar u uži izbor, čime ću zaraditi toliko i toliko bodova... Ali hajde, pođimo od hrvatskih književnih festivala i sajmova. Dosad sam ih posjećivao samo kad bih imao neki specijalan razlog: ili bih imao straaaaaašno puno slobodnog vremena, ili bi me organizatori, obično organizatorice, izložili nekoj opakoj emocionalnoj ucjeni, ili bih pristao u času teškog mentalnog rastrojstva. Osim što nisam pretjerano druželjubiv, na hrvatske sajmove i festivale nerado idem, jer moram ići po europskim i regionalnim sajmovima i festivalima. Na njima, za razliku od ovih hrvatskih, zaslužim i stanovitu, premda ne naročito visoku, financijsku satisfakciju. Ali mnogo važnije, dužan sam svojim inozemnim izdavačima, ali i prevoditeljima, da do kraja odigram ulogu pisca. I svejedno, od deset inozemnih poziva za sudjelovanjem na književnim festivalima, odazivam se na jedan, možda dva. Ako bih pristao na više, možda bi moja slava bila veća, ali ne bih imao vremena pisati. Pritom, nijednom još od mojih inozemnih izdavača nije na um palo da me uvjerava kako će moja knjiga biti bolja ako odem na neki festival. Naravno da nije, jer bi to bilo uvredljivo. Zanimljivo je, međutim, da Nina Obuljen Koržinek nije svjesna uvrede, kao što uvrede nisu svjesni Krilić i Ferić. Najzanimljivije je, međutim, da uvrede nisu svjesni ni hrvatski pisci, koji se, možda, nešto malo i bune protiv ovog kriterija, ali ih ne vrijeđa to što se njihove knjige mjere uspjehom na domaćim festivalima. Pa Zdravko Čolić je 1975. prestao sudjelovati na festivalima i svejedno se govorilo da je najveći! 


Zatim, hrvatske književne nagrade! Krilić u Jutarnjem listu, pri inače odličnom i preglednom tekstu Tene Šarčević, gvozdeno pravilo brani svijetlim izuzetkom: “Smiješno je pokrivati se s jednim izuzetkom koji potvrđuje pravilo. Dragojević je čovjek koji je odbio nagradu Vladimir Nazor, odbija i biti u Akademiji. Besmisleno je da se netko pokriva njegovim imenom kad on nigdje ne želi biti prisutan. On sigurno neće zamjeriti što neće proći u bodovima”. Kao da smisao kriterija proizlazi iz izuzetka koji, pritom, o kriteriju ne govori ništa. Mogu li hrvatske književne nagrade biti mjera u estetskoj procjeni pojedinih knjiga? Naravno da ne mogu, premda se svaka od tih nagrada, ili barem većina njih, na takvu procjenu poziva. Ali estetska procjena naprosto nije niti je igdje mogla biti, zbir odluka nekakvih žirija, čiji su članovi, vjerujmo im, odlučivali u skladu s vlastitim estetskim procjenama.


Ali vratimo se Kriliću i “smiješnom pokrivanju”. Ne znam, premda možda slutim, zašto Danijel Dragojević ne sudjeluje, uz tek poneki izuzetak (kao kad je prihvatio Nagradu Goran), u ceremonijalima hrvatskog književnog nagrađivanja. Ali znam, pa vam mogu i reći, zašto ja ne sudjelujem, opet uz poneki izuzetak, u istim ceremonijalima. Pogledam naziv institucije koja nagradu dodjeljuje pa odustanem. Nisam li na taj prvi pogled odustao, zirnem prethodne dobitnike i tad odustanem. Ako se, pak, ni to ne dogodi, pročitam sastav žirija i bude mi već previše. To jest, premalo. Primjerice, u već poduljoj povijesti nagrade T-portala, nisam pripustio nijednu svoju knjigu u konkurenciju. Ne pišem tako loše knjige da bi ih kandidirao za takve nagrade. U nekim drugim slučajevima, istina, znao sam strateški pokleknuti: recimo, jedne godine ugledam ime uglednog profesora među neuglednicima u žiriju jedne državne nagrade, hajde da vam ne kažem koje, i dopustim da se moja knjiga pripusti u konkurenciju. I što se dogodi: svojim imenom u užem izboru zakitio sam laureata jednoga groznog romana! Svih tih godina, a skoro da je prošlo petnaest otkako ovako postupam, nagrađivan sam, hvala na pitanju, kako u regiji, tako i po Europi, upravo za one knjige koje su u Hrvatskoj, zahvaljujući i mom trudu, ugluho prolazile. Propao sam, dakle, već po dva kriterija Ministarstva kulture. Da vidimo kako stojim po trećem, koji, kao i prethodna dva, predsjednici Ferić i Krilić zdušno brane. Što se, recimo, piše o mojim knjigama u zastavnim časopisima njihovih udruga. Kod Ferića, u Književnoj republici, stalni je “kritičar”, pišući o jednoj mojoj ranijoj knjizi, izražavao žaljenje što sam u Sarajevu uspio preživjeti svojih, dodat ću petnaestak mjeseci, opsade: “Kao što se vidi, nisu ga naciljali, kao što nisu naciljali i mnoge druge mete koje su smaknuli drugi. Skupe su granate, a i ne diže se ruka na rđu”. Šteta golema što je rečenoj knjizi istekao rok, jer bih za ovo dobio deset bodova kod Ministarstva kulture. Ali dobit ću ih zato, slatko će mi biti, za “kritiku” romana “Herkul”, objavljenu u Krilićevoj Republici, gdje piše ovo: “Bolje da je MJ - kako i pokušava nešto o tome reći u svome Ocu - završio u to ratno doba, kao i mnogi njegovi zemljaci iz regiona, tamo daleko u bespućima kanadskih šuma, nego što je odlučio postati pisac u zemlji i među ljudima koje ne može organski smisliti. I to još na barbarskom jeziku koji pola svojih leksema zahvaljuje Uredu za jezik iz NDH-a”. A zatim, još mnogo bolje, i ovo: “Kažu da ga tamošnji intelektualci zovu čovjek bez svojstava jer mu, osim identiteta, uvijek nedostaje ideja i tema za pisanje. Žalio se tako na jednoj međunarodnoj tribini u Skenderiji da nikako ne može prepoznati jaku temu, da i on konačno objavi pravu stvar i postane europski pisac iz Bosne. I još kažu da je rekao, nekako u sarajevskom žargonu pa mnogi nisu odmah razumjeli, kako mu je najveća nafaka da jednog dana dobije hrvatsku putovnicu, iako mu na njoj ponekad zasmeta ona urezana šahovnica. Zapravo, smeta mu uvijek”. 

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Zoran Ferić Marko Lukunić/PIXSELL

Čuj, na međunarodnoj tribini u Skenderiji, čuj prepoznati jaku temu, čuj europski pisac iz Bosne! Oskudne li, Bože, posne i gladne, udbaške mašte! A sve to u Republici bilježi, u obliku dehakaovske književne kritike, i na natječaju Ministarstva kulture donosi meni deset bodova, Ivica Matičević, inače administrativno važna desna književna figura, čiji utjecaj, međutim, ne postoji izvan institucija oko kojih se gnijezdi. Mimo redarstvenih ureda hrvatske književnosti Matičević ne postoji i ne bi se o njemu više ništa moglo reći. Pa ni ova kritika u Republici nije izvaninstitucionalna po svom nadahnuću. Računao je, naime, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika, još jedna prilično neupečatljiva jelčićevska figura, bivši profesor marksizma ili nečeg takvog, da bi me mogao navesti da konačno napustim DHK time što će me osobno vrijeđati po društvenim mrežama i kojekakvim opskurnim glasilima, i što će u Republici objavljivati ovakve “kritike”. Naravno da sam uživao u tome, jer malo što je tako prijalo mojoj taštini kao povremene njegove, i njihove, defekacije oko mog imena. U Društvu hrvatskih književnika ostajem dok god od toga mogu imati administrativno-birokratske koristi. Otići ću kad mi više ne budu trebali. Ili će me oni prije toga izbaciti. Od čega ću također imati koristi. Tako sam, vidite, u natječaju “za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva” osvojio prvih deset bodova. Za mene ih je priskrbio “kritičar” Republike, sve po propozicijama Nine Obuljen Koržinek, koje su u stvari propozicije Ferića i Krilića, ali kako se u njih dvojicu, kao “bijele muškarce na položaju moći”, književni plebs ne usuđuje dirati, kao ni u gospođu Ninu, koja je, je l’ te, “bijela muškarica na položaju moći”, tako je, sudeći po reagiranjima medijske čaršije i fejsbučke mahale, za sve kriv - Kruno Lokotar. Zašto, ne zna se. On je ministrici, huškaju spisateljice i pisci, napisao ovakve propozicije. A kad netko ministrici dođe s propozicijama za nešto, ona ih, naravno sve odreda prihvati.


Kako nisam naročito ljubazan čovjek u književnosti i kako ne držim previše, što reče Krilić, do reputacije među kolegama, neću se daleko ni pomaknuti od tih prvih deset bodova. To me, naravno, ne uznemirava, jer ljubaznost je vrlina u samoposluzi, na željezničkoj stanici i u kupleraju, dok u književnosti ljubaznost od čovjeka učini Miru Gavrana. U književnosti ljubaznost je osobina nedarovitih i podlih, onih koji otpočetka računaju na bodove. Ali nešto me drugo u ovoj stvari uznemirava: dobio sam prvih deset bodova, a da moju knjigu nitko još nije ni pročitao. Jer, prema kriterijima Nine Obuljen Koržinek i njezina ministarstva, ako ste dobro shvatili, knjigu i ne mora nitko pročitati da bi ušla među “najbolja ostvarenja”, jer nijedan od navedenih kriterija ni na koji način ne svjedoči da je knjigu itko pročitao. Eto, recimo, zar stvarno misliti da je Ivica Matičević trebao pročitati knjigu pa da napiše da je kod Jergovića “pisanje kao pišanje”, da je “pljuvanje kao metodologija”? Kao što ni meni, slijedeći njezine kriterije, nije trebalo da ikad čujem njezino guslanje, pa da zaključim da je po njima, tim kriterijima, Nina Obuljen Koržinek bolja violinistica od Sretena Krstića, Laure Vadjon i Anne-Sophie Mutter. Ono što, međutim, znam jest da je Nina Obuljen Koržinek, opet po svojim kriterijima, financirala novcima Ministarstva i Republiku, s Matičevićevim tekstom, i urednika koji je taj tekst objavio, i samog Matičevića, koji u svojoj kritici od sve estetike nalazi da je moje “pisanje kao pišanje”. Zanimljivo je, međutim, kako je Ministarstvo odgovorilo na brundanje nezadovoljnih pisaca. Ovako: “Podsjećamo da se isti autori redovno prijavljuju i na Javni poziv za poticanje književnog stvaralaštva kojima se dodjeljuju sredstva za rad na njihovim novim rukopisima. Dakle, autori i prevoditelji imaju priliku dobiti dvostruku financijsku potporu Ministarstva kulture i medija za istu knjigu”.

 | Author: Davor Puklavec/PIXSELL Zlatko Krilić Davor Puklavec/PIXSELL

A onda ovako: “Putem javnog poziva dodjeljuju se javna sredstva na temelju jasno utvrđenih kriterija i nitko se nije dužan prijaviti. U tom kontekstu, najavljene peticije smatramo suvišnima. Slobodno je pravo svakog umjetnika prijaviti se ili ne prijaviti se na bilo koji javni poziv Ministarstva kulture i medija”. Najprije, dakle, s visina prve violine plasiraju laž o “dvostrukoj potpori” za “istu knjigu”. Nikad mi još nije na um palo da tražim “sredstva za rad na novim rukopisima”, tonjest stipendiju, ali zar Nina Obuljen Koržinek i njezine partijske činovnice i činovnici, zaposleni u Ministarstvu, za isti posao ne dobivaju čak dvanaest puta godišnje potporu Ministarstva kulture. Dvanaest puta godišnje i četrdeset osam puta tijekom jednog ministričina mandata! Sve za istu stvar! I onda na kraju, vidimo, povjeruju da dijele vlastite novce, novce nekog bogatog mecene, a ne novce skupljene porezom i namijenjene hrvatskoj kulturi. A one i oni u Ministarstvu nisu, i to treba napomenuti, ta hrvatska kultura. Osim ministrice koja je, rekli smo, po vlastitim kriterijima bolja guslačica od Anne-Sophie Mutter. I Sretena Krstića, naravno. Drugo, čujte ovu bezobraštinu, sasvim nekarakterističnu za ljubaznu i opreznu dubrovačku čeljad. Kaže ona meni, to jest nama, da se ne moramo javiti ako nam se njezini kriteriji ne sviđaju. Ama, nemoj mi reći! Naravno da ću se javiti! Jer u toj stvari, slijedeći njezine kriterije, osobno nemam što izgubiti. Ili ću stimulaciju dobiti na ime toga što sam napisao i objavio knjigu koja jest među “najboljim ostvarenjima na području književnog stvaralaštva”. Ili ću stimulaciju dobiti tako što ću biti odbijen. Na meni je, kao i na svakom drugom, da biram način, mjesto i vrijeme, a onda i da biram publiku pred kojom ću se tom odbijenicom koristiti. Uz opširno citiranje kriterija, naravno. Kao i svega onoga što je, prema tim kriterijima, čin vrednovanja književnog djela u Hrvatskoj.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.