U Italiji od 1990-ih godina nadalje, usprkos javnom prodoru esulskih uspomena i snažnoj frakturi kolektivnog pamćenja nacije, nije došlo do potpune zamjene jednoga sjećanja drugim niti je iz političke i akademske sfere potpuno istisnuta antifašistička povijesna paradigma. No ipak se dogodila radikalna promjena utoliko što je talijanska država, prvi put u povijesti Republike, putem nove politike povijesti legitimizirala i zakonski sankcionirala interpretaciju prošlosti u kojoj su esuli ne više samo akteri sjećanja, nego su postali i samo mjesto nacionalnog sjećanja, ovim riječima završava knjiga "Esuli od Mussolinija i Tita do Tuđmana i Berlusconija - sukobljene politike povijesti" autora Šenola Selimovića.
Knjiga traži odgovor na pitanje kako se i zašto tema esula i fojbi nakon što je, ističe autor, desetljećima tijekom Hladnog rata bila gotovo potisnuta iz javnoga diskursa u Italiji, početkom 1990-ih godina vratila na političku scenu Italije, tako snažno da se u relativno kratkom razdoblju prometnula u službeni politički mit.
Tko su infoibati?
"Bitne razlike u politikama povijesti dviju država traju i djeluju od 1945. do današnjih dana, najprije tijekom jugoslavensko-talijanskih, a od 1990. i hrvatsko-talijanskih odnosa. Dakle, ni 75 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata nije postignut demokratski konsenzus oko zajedničke politike pamćenja. Naprotiv, talijanska i hrvatska politika prošlosti zadnjih su četvrt stoljeća doživjele još veću divergenciju opterećujući nerijetko svoje političke i diplomatske odnose koji su upravo zbog tih tema znali poprimiti 'emocionalno eksplozivna' stanja", ističe se već na početku knjige.
Podsjetimo, esuli je naziv za talijanske stanovnike Istre, Kvarnera i Slovenskoga primorja koji su se nakon kapitulacije Italije odselili u Italiju. Desetljećima se vode rasprave o tomu jesu li esuli (naziv dolazi od talijanske riječi esule što znači prognanik) otišli jer su na to bili prisiljeni ili svojevoljno, a knjiga Šenola Selimovića primarno se bavi politizacijom priče s asulima, kao i "infoibatima", što je naziv za Talijane koji su skončali po fojbama. Spominju se ključne činjenice, poput one da talijanska vlada hrvatskoj strani ne želi dostaviti broj računa na koji bi Republika Hrvatska, na temelju Rimskog sporazuma iz 1983., trebala uplatiti svoj dio duga u iznosu od 35,4 milijuna američkih dolara na ime obeštećenja esula za njihovu napuštenu imovinu.
Slovenija platila 56 milijuna dolara, Italija novac nije preuzela
Italija, kako ističe autor knjige, Hrvatskoj nije dostavila račun za uplatu tih sredstava, a iznos od 56 milijuna američkih dolara, koliko je Slovenija 2002. uplatila na ime svog dugovanja esulima, i to na fiducijarni račun otvoren u Dresdner banci u Luksemburgu, Italija ni do danas nije preuzela. Takvo političko ponašanje talijanske države, smatra Selimović, u konkretnom slučaju nije motivirano maksimiranjem materijalnog interesa, nego ciljevima koji su determinirani kulturom, odnosno određenim simboličkim vrijednostima. Nameće se, dakle, potreba za kulturalnim pristupom.
"S obzirom na neizbježnu političku funkciju historiografije, odnosno njezinu političko-socijalizacijsku funkciju u javnosti, među središnjim predmetima discipline politike povijesti izdvajaju se kultura sjećanja i odnos prema prošlosti. Naime, u sjećanju se rekonstruira prošlost, no iz teorijsko-metodoloških razloga pri tome treba imati na umu da se termin kultura sjećanja odnosi na memoriju kolektiva i pojedinaca, a politike povijesti na tumačenje prošlosti od strane političkih stranaka i države, odnosno vladajuće politike u državi", navodi, među ostalim, autor obrađujući temu o esulima. Pozivajući se na teorije njemačkog povjesničara Jana Assmanna, Selimović kaže da postoje dva oblika pamćenja na događanja kao što je priča s esulima - komunikacijsko i kulturalno. Pritom je komunikacijsko ono koje čovjek dijeli sa svojim suvremenicima, dok je kulturalno "prije svega stvar institucionalizirane mnemotehnike" i podložno je političkoj manipulaciji, što je upravo slučaj sa esulima.
Knjiga se detaljno bavi raznim aspektima povijesnih zbivanja, odnosno političkom situacijom i njezinim raspletima u određenim periodima, pa obrađuje, među ostalim, i Mussolinijev pad te dolazak Lea Valianija na političku scenu Italije. Po svršetku rata, ističe se, Valiani je sudjelovao na Ustavotvornoj skupštini Talijanske Republike, nakon čega je njegova Stranka akcije raspuštena, a on je prestao s političkim angažmanom posvetivši se publicistici i novinarstvu. Njegov ratni drug i supotpisnik odluke o likvidaciji Mussolinija, Sandro Pertini, koji je 1978. postao predsjednik države, imenovao ga je 1980. doživotnim senatorom.
"Nema razlike između istrebljenja koja su počinili komunista i nacista"
Usprkos svojoj ključnoj ulozi u obračunu s fašizmom i Mussolinijem, Valiani će, pedeset godina nakon rata, u jednoj svojoj izjavi od 21. kolovoza 1996., između ostaloga, reći: "Nema razlike između istrebljenja koje su počinili nacisti i komunisti. Odati nam je počast svim žrtvama komunističkog masakra. Komunisti su šutjeli zato što su jugoslavenski nacionalisti, odgovorni za zločine počinjene u fojbama, također bili komunisti. Nikad nisam prestao oplakivati krvoproliće nad Talijanima u fojbama. Koliko je samo mojih sugrađana bilo među žrtvama tog horora. Kako bi iskorijenili talijanstvo gradova Julijske krajine, ubijali su i fašiste i antifašiste, a i mnoge koji su bili apolitični i kojima je jedina krivica bila u tome što su Talijani", navodi se u Selimovićevoj knjizi.
Ukratko, različite, čak i oprečne, ne samo političke, nego i historiografske interpretacije razloga iseljavanja Talijana iz Istre, Rijeke i Zadra, traju od poslijeratnog razdoblja sve do danas. Dok je jugoslavenska vlast još tijekom talijanskog egzodusa nastojala međunarodnu javnost uvjeriti da je riječ o dobrovoljnoj emigraciji te populacije, poslijeratna talijanska vlada odmah je esulima i službeno priznala status prognanika, a ne "običnih emigranata", navodi Selimović.
Knjiga obrađuje i devedesete u Italiji, kad je desnica doživjela veliki uspon, a tih se godina kao jedna od vodećih političkih figura nametnuo Silvio Berlusconi. Tad je u Italiji započelo novo "vrijeme prisjećanja" na rat i njegove posljedice. To "drugo sjećanje", za razliku od neposrednog ratnog vremena koje se bavi herojskim postignućima Resistenze, temelji se na dotad zanemarenim ili prešućenim traumatičnim i bolnim sjećanjima vezanima uz ratni poraz.
Esuli kao zajednice pamćenja pokazuju se kao najpouzdaniji i najvjerodostojniji nositelji desničarskog "patriotskog sjećanja" kojim se osuđuje zaborav na žrtve fojbi i egzodusa tisuća Talijana koji su zauvijek izgubili svoj zavičaj na istočnoj obali Jadrana, navodi knjiga. Reaktualizacija sjećanja na rat koja obilježava talijansku politiku 1990-ih godina dovela je do poplave javnih diskusija o interpretaciji rata i o tome kako ga pamtiti, u kojima su, uz povjesničare, još izraženiju ulogu imali političari, novinari, svjedoci vremena, žrtve (esuli), čelnici esulskih udruga i drugi zainteresirani akteri, također se ističe.
Istaknuti HDZ-ovac: "Kongres esula u Zadru?! Pa to je provokacija!"
Knjiga je i podsjetnik na zanimljive crtice političkih ratova u kontekstu priče o esulima, poput one kad je 2005. Carlo Giovanardi, ministar za odnose s parlamentom u Berlusconijevoj vladi, implicirao da "Hrvatska priznaje da esuli u Zadar dolaze kao u svoju kuću i da Hrvatska te ljude ne doživljava kao strance", poželjevši pritom da se kongres esula održi u Zadru. Međutim, zadarska vladajuća politika takvu je mogućnost javno i eksplicitno odbacila još 2002. godine, kad je u tekstu tršćanskog Il Piccola objavljen citat predsjednika Gradskog vijeća Davor Arasa, predstavljenog kao "eksponenta HDZ-a, nacionalističke stranke bivšeg predsjednika Tuđmana", koji je "inicijativu ocijenio provokacijom", uz obrazloženje da esuli "nisu hrvatski državljani i nemaju pravo organizirati svoje skupove kod nas".
"Povijesni događaji vezani uz esule i 'istočnu granicu' koji su za većinu Talijana tijekom poslijeratnih desetljeća bili nepoznati i udaljeni, postali su integralni dio politike nacionalnog identiteta, koja po snazi i uvjerljivosti nimalo ne zaostaje za antifašističkom slikom o Drugom svjetskom ratu. Tim je više pred Talijanskom Republikom još otvoren izazov postizanja i održanja unutarnje kohezije oblikovanjem demokratske politike prošlosti koja će pomiriti dvije antagonističke kulture sjećanja", krajnji je zaključak Selimovićeve knjige.
