EU je prespora, neodlučna i talac vlastite birokracije

Briselski činovnici definitivno čine sve da još dodatno pojačaju nezadovoljstvo sve većeg broja euroskeptika. To kako je Bruxelles organizirao (ne)nabavku spasonosnog cjepiva vjerojatno će ući u povijest Europske unije. I definitivno se neće pamtiti po dobrome. Narativ kako je EU doživjela debakl s cijepljenjem provlači se od sredine siječnja, kad je tvrtka Pfizer/BioNTech smanjila isporuku cjepiva za EU, ali ne i za SAD i ostale klijente.

Nakon najave o početku masovnog cijepljenja prije Božića, s cijepljenjem se nekako počelo 27. prosinca. I to u pojedinim zemljama članicama EU još sporije nego u drugima. Dok je cijepljenje u Izraelu, Velikoj Britaniji i SAD-u već skoro dva mjeseca u punom jeku, Europska unija kao da teško hvata konce. Iako o tempu cijepljenja odlučuju same države članice EU, koje same moraju preuzeti odgovornost za logističke probleme, središnja nabavka cjepiva u rukama je Europske komisije (EK), koja ovom akcijom koordinira u ime svih 27 država članica. U duhu famozne europske solidarnosti donesena je, naime, odluka da EK umjesto pojedinačnih država EU nabavi cjepivo kako bi svakoj državi članici pravodobno (i pravedno) bio dostavljen dostatan broj doza cjepiva. Pohvalno, ali očito neuspješno. Unatoč mnogim obećanjima i očito preoptimističnim prognozama, još nismo dočekali svjetlo na kraju ovog tunela.
Kako je uopće došlo do toga da će SAD do kraja ožujka dobiti oko 220 milijuna doza cjepiva, a EU manje od četvrtine navedene količine, unatoč tome što u Europskoj uniji živi više ljudi? Ne treba, naravno, zanemariti to da savezni zakoni u SAD-u prisiljavaju američke farmaceutske koncerne da proizvedeno cjepivo prvo isporuče Amerikancima, no teško je oteti se dojmu da su čelnici Europske unije u usporedbi s globalnim konkurentima i ovaj put ispali naivniji od mladog majmuna. Dok je Washington prošlog ljeta u nabavku cjepiva uložio deset milijardi dolara, Europska komisija bavila se saniranjem štete zbog lockdowna i graničnim prijelazima. SAD je ugovore s proizvođačima cjepiva potpisao ranije od EU: s AstraZenecom u svibnju a s Modernom i BioNTech/Pfizerom u srpnju. EK se dogovorila s AstraZenecom u kolovozu, a do dogovora s BioNTechom i Modernom došlo je tek u studenom, odnosno u prosincu. EK je pritom taktizirala i naručila osjetljivo manji broj doza potrebnog cjepiva, što je i dovelo do ovog propusta koji bi Europu mogao koštati na svim razinama.

No kako je došlo do toga da odgovorni eurokrati po pitanju nabavke cjepiva reagiraju tako amaterski nonšalantno, kao da je riječ o ljetnoj rasprodaji a ne o najvećoj krizi od Drugog svjetskog rata? U trenutku u kojem treba reagirati brzo i odlučno EK reagira birokratski i oprezno. Projekt EU je značajan projekt svih Europljana, ali ako zakazuje u ključnim situacijama, kad je zajednički angažman prijeko potreban, koji je onda njezin smisao? Ideja jedne ujedinjene Europe različitih suverenih država jedna je od boljih ideja u povijesti našega kontinenta. No teško je ignorirati sve brojnije glasove koji opravdano pitaju jesmo li ovu plemenitu ideju olako prepustili šačici neostvarenih birokrata koji sad krivicu za svoju poslovičnu nesposobnost pokušavaju prebaciti na proizvođače cjepiva?

Europski parlament i sve pripadajuće mu institucije sa sjedištem u Bruxellesu već su odavno postali utočište političara B i C kategorije. Dovoljno je samo pogledati koje i kakve političare Hrvatska šalje u Bruxelles. Nije ovdje samo problem u onim anonimnim birokratima u raznim briselskim uredima nego i u predstavnicima država članica koji su svojim katastrofalnim i destruktivnim (ne)djelovanjem ovaj zajednički projekt doveli do ruba. Dok s jedne strane uživaju u povlasticama i prednostima koje EU nudi, s druge se strane odbijaju konkretnije angažirati i osigurati prijeko potrebne mehanizme koji bi EU učinili još efikasnijom.
Europa se s pravom ponosi svojim vrijednostima, raznolikošću, kulturom i Europskom unijom kao mirovnim projektom. Ali ovakva EU je prespora, neodlučna i talac vlastite birokracije. Dok se svijet mijenja munjevitom brzinom, Europa zbunjeno gleda što se događa i ne uspijeva se izboriti u okršaju s ozbiljnijim igračima. Zajednička sigurnosna i vanjska politika odavno su vic. U gospodarskom smo smislu miljama iza Kine i SAD-a. Možda su euroskeptici stvarno u pravu. Možda je EU davno zakazala, samo što javnost toga nije bila svjesna. No sreća u nesreći je što EU nije isto što i Europa te što ujedinjena Europa nema alternativu. Ova nas kriza samo suočava sa spoznajom da Europska unija više nije geopolitički div, kakvom je mi sebi nerijetko predstavljamo, nego patuljak kojem su potrebne temeljite promjene.