EU prijeti da se pokolje kao Srbi i Hrvati u 90-ima

... protiv klimatskih promjena i industrije na pogon fosilnim gorivima.

Tako je. Baš me zanima, je li bilo odaziva i u Hrvatskoj?

Bilo je. Ne u obliku desetaka tisuća ljudi na ulicama, ali je hrvatska javnost to uglavnom primijetila i u tom dijelu uglavnom je bila vrlo sklona tome što je pokrenula ta djevojčica.

Isto tako je bilo i u Italiji, odnosno u cijeloj Europi. E, to je zapravo bila prva manifestacija jednog pokreta sutrašnjice i za sutrašnjicu. Ljudi moraju biti spremni razmišljati u kategorijama svoje borbe za sutrašnjicu. Naravno da ne smijemo naivno razmišljati o onome što se događa danas. Moramo biti savršeno svjesni koliko je to sve ozbiljno. Ali istodobno moramo biti svjesni i mogućnosti, jer mogućnosti nisu mrtve, nisu otkazane.

Drugim riječima, idemo se malo zafrkavati, znate li za onu Titovu mantru iz doba njegova režima: 'Radimo kao da ćemo živjeti 100 godina, pripremajmo se kao da će sutra biti rat'?

Točno tako! Jasno je da je to izrečeno u sasvim drugom kontekstu, ali je poanta ista. Živimo u dobu ratova, ne u dobu mira, ali moramo biti svjesni da je mir moguć, u umu ljudi opstaje kao cilj.

privatni album

Prije nekoliko dana Neil Faulkner, povjesničar iz Velike Britanije, rekao je da su britanski građani u ljeto 2018. izborili veliku pobjedu kad su neviđeno masovnim prosvjedima za posjeta Donalda Trumpa prisilili britanske elite da 'skriju' američkog predsjednika od naroda, da se zbog masovnosti protesta nisu usudili dovesti ga u London. Rekao je, biste li se vi složili, da je to bio znak volje i sposobnosti naroda da svoju sudbinu uzme u svoje ruke?

Svakako. Prije nekoliko dana milijun ljudi u Londonu protestirao je protiv Brexita. To jest simptom da mogućnosti nisu mrtve. Ali to je i znak da je već sutra građanski rat itekako moguć. To se posvuda primjećuje: u Francuskoj, Italiji, Kataloniji... Stanovništva su slomljena. Tu više nije posrijedi borba između ljevice i desnice, to više nije politički sukob. Riječ je na neki način o plemenskoj prirodi sukoba, i zagovornika i protivnika Brexita u Velikoj Britaniji, isto kao i fašista i antifašista u Italiji. To što se događa dublje je od politike same. Taj sukob dubok je na onaj način na koji je bio dubok, npr., sukob između Srba i Hrvata početkom 90-ih. I to je zastrašujuće.

Knjigu temeljite na spoznaji masa da su ih izdale financijske elite...

... i ljevica, to je jako važno.

I ljevica. Tu mislite na ono što Tariq Ali naziva 'radikalnim centrom'.

Tako je.

Na kraju su se mnogi okrenuli rasizmu. Zanima me, vidite li neki način kojim bi se taj dio masa mogao, da tako kažem, 'izliječiti' od rasističkih kompleksa i okrenuti vrijednostima poput ponovno otkrivene solidarnosti i sličnih oblika ponašanja u društvu?

Tony Blair i Bill Clinton u 90-ima, poslije Holande i Matteo Renzi pojavili su se kao definitivni pokazatelj konačne pobjede financijske diktature nad radništvom. Radnici su vjerovali ljevici, a ljevica ih je isporučila financijskoj diktaturi. To je bio preduvjet da se radnici počnu svetiti. Nije to pitanje nade. Ja ne mislim da su se oni koji su glasali za Brexit ili za Donalda Trumpa, za Mattea Salvinija, nadali da će iz toga proizaći bilo što dobro. Ne. Oni su se samo htjeli osvetiti, i to Clintonu, nebitno Billu ili Hillary, odnosno neoliberalnoj ljevici, 'izdajnicima'. Znate da osveta u sebi ne nosi razum, razum je tu mrtav. To je razlog zašto narod više ne sluša one dobre, utemeljene argumente ljevice, i zašto više ne vjeruje demokraciji. Najveći dio građana Europe danas želi osvetu i ja se zato od te većine ne nadam ničemu. Nešto očekujem isključivo od sljedeće generacije, očekujem rađanje jedne nove političke svjesnosti, recimo kroz kakvih deset godina. Zašto baš deset godina? Zato što će za deset godina oni mladi ljudi koji danas marširaju s Gretom Thunberg biti odrasli i kadri sami učiniti nešto konkretno. Problem je ono što će se dogoditi u međuvremenu, dok oni odrastu. Tih deset godina pitanje je tog očaja koji je zavladao.

Kako tumačite to što u Španjolskoj ljevica nije slomljena? Mislim konkretno na Podemos.

U Španjolskoj je zanimljivo da je ljevica još snažna. Ne samo Podemos, nego i socijaldemokrati, lijevi centar. A to je stvarno izvanredno. S druge strane, intenzivno sam pratio što se događa u Kataloniji i puno sam očekivao od katalonske ljevice. Tamo smo vidjeli uzlet katalonskog nacionalizma, a onda simetrično i španjolskog unionizma, čak fašizma, odnosno frankizma. Ne mogu znati što će se tamo dogoditi, ali je činjenica da su Španjolska i Portugal jedine zemlje u EU u kojima se ljevica još drži i nadam se da će se i održati. Nadam se da će Španjolska ostati takva makar da nam ostane kao mjesto za pobjeći tamo. Ja bih tamo volio pobjeći. Jako volim Španjolsku.

MACBA/ Flickr/ CC BY-SA 2.0

U knjizi ističete ulogu poezije u spašavanju čovječanstva, u izgradnji novoga svijeta. U 70-ima ste bili dio piratske radio stanice koja je puštala takvu nekakvu glazbu, pa kad smo već kod poezije, to što ste napisali na tragu je onoga što je prije pola stoljeća govorio Jim Morrison, da nam prije doba harmonije predstoji doba kaosa, kroz koje se čovječanstvo treba 'pročistiti'.

Da. Ali se isto tako sjećam da je pjevao i: 'Ovo je kraj moj divni prijatelju!'. Ha, ha, ha, ha! Ne znam je li vam poznato da sam prije mjesec dana objavio knjigu 'Disanje: Kaos i poezija', koja funkcionira kao drugo poglavlje 'Pobune'. U knjizi iz 2011. pisao sam o poeziji i svijetu financija, a sad o kaosu i poeziji. Poezija nije samo literna forma, ona je poseban oblik disanja. Zadnjih nekoliko godina doživljavam je kao određenu društvenu kontrakciju u smislu respiratornog spazma, u smislu: "Više ne mogu disati". Gušenje je postalo dominantan oblik odnosa između ljudskih bića. A što je u toj situaciji poezija? Poezija je izvor potencijalne harmonije. Zapravo, ne volim tu riječ. Prije bih rekao da je poezija mogući izvor simfonizacije, podešavanja zajedničkog ritma čovječanstva. Solidarnost ima jako puno veze s ritmom. To je sposobnost usklađivanja zajednice da se diše zajednički. Tako poezija pomaže ljudima da pronađe zajednički ritam disanja. Tu jako veliku ulogu igra jezik, kroz način izražavanja jako se može pridonijeti razvoju osjećaja solidarnosti među ljudima. Poezija na kraju predstavlja mogući način čovječanstva da se suprotstavi svojem izumiranju. Izumiranje je danas novi pojam u globalnoj kulturi. Izumiranje više nije daleka vjerojatnost, ono je danas stvarna mogućnost.

Imajući u vidu klimatske promjene i daleko odmaklo masovno izumiranje vrsta, izumiranje čovječanstva danas se čini 'neizbježnim'.

U današnjim uvjetima zapravo da. Ali tu onda intervenirajmo s onim da se 'neizbježno nikad ne događa jer prevlada nepredvidivo'. Jeste li poslušali posljednje djelo Davida Bowieja 'Black Star'? To je primjer djelovanja poezije u uvjetima danas. Komunizam se više nikad neće vratiti, tako nam ne može ni pomoći kao nešto 'nepredvidivo' što bi nas spasilo od izumiranja. Tu nastupa poezija. U trenutačnim uvjetima kapitalističke konkurencije ubrzanje je okidač panike, a panika je premisa depresiji. A jezik i informacija se ne preklapaju i jezik se ne može iscrpiti u razmjenjivosti. 'Umjetnost nije kaos', kažu Deleuze i Guattari, 'nego kompozicija kaosa koja rađa vizijom ili senzacijom'. Poezija je eksces jezika: poezija je ono u jeziku što se ne može svesti na informaciju, što otvara prostor novom zajedničkom temelju razumijevanja, dijeljenog značenja - stvaranja novoga svijeta.