Fuminori Tsuchiko ima 75 godina. Prije gotovo godinu dana preselio se iz Tokija u Harkiv i ne planira se vratiti. Ne zna ukrajinski, engleski slabo govori, ali njegovi postupci govore više od bilo kakvih riječi. Tsuchiko ima mnogo simpatizera u Ukrajini i u rodnom Japanu. Neobičnog volontera obožavaju mediji, a šef harkivske OVA naziva ga "jednim od simbola nepobjedivosti Harkiva".
Oko šest mjeseci Tsuchiko je živio sa stanovnicima Harkiva u metrou i pomagao im s hranom. Nedavno je sa svojim harkivskim partnerom, otvorio kafić u granatiranoj Saltivki. Objekt Fuminori svakodnevno priprema oko 600 besplatnih obroka za stanovnike grada. "Ukrajinska Pravda“ posjetila je ustanovu Fuminori Tsuchiko i razgovarala s njim i onima koji ga dugo poznaju o njegovoj životnoj filozofiji. Red na šalteru za distribuciju hrane sve je duži i duži. Gotovo svi ovdje poznaju vlasnika, volontera iz Japana, FuminoriTsuchika , ili jednostavno Fumija. Fumi se smiješi i kima nam glavom, kao da smo stari prijatelji, te nas poziva unutra na lokaciju koja nosi njegovo ime. Na glavi ima kapu s likom poznate marke i ruskog broda. Na zidovima male sobe nalaze se slike. Jedna od njih prikazuje samuraja, druga muškarca s naočalama, samurajskim brkovima i bradom, koji podsjeća na vlasnika kafića. Obje imaju zastave Ukrajine i Japana. „Crteže mi je dala Sophie, ona ima 10 godina “, kaže Fumi. „ Ovo su darovi ukrajinske i japanske djece.“ Među crtežima je i fotografija Fumija s grupom ljudi blizu školskih stolica, piše Ukrajinska pravda.
„Ovo je škola u Saltivki, gdje je živjelo mnogo ljudi, uzdržavao sam ih “, kaže. „ Ovog ljeta je bilo jako vruće.“ U međuvremenu, u susjednoj sobi posao je u punom jeku. Jedan kuhar prenosi svježe pečena topla peciva iz pekača na pladanj, drugi miješa salatu u velikoj tavi. Za pola sata, u 12, besplatna hrana će se dijeliti s prozora FuMi Caffea tri sata.
„Na sveučilištu sam studirao europsku povijest: poljsku, njemačku, francusku i povijest SSSR-a (Lenjin, Trocki, Oktobarska revolucija). Prvo sam otišao u Poljsku jer su me zanimali nacistički koncentracijski logori i logori smrti. U Kijevu (Babin Jar – UP) bio je jedan židovski koncentracijski logor, a u siječnju (prošle godine) sam otišao tamo“, objašnjava. Uoči potpune ruske invazije, Fuminori je bio u Kijevu. Tri dana prije početka rata predstavnici japanskog veleposlanstva zamolili su ga da napusti Ukrajinu. Fumi je otišao u Poljsku. Međutim, vratio se ubrzo nakon 24. veljače.
„U ožujku sam otišao u Kijev “, prisjeća se. „ Na Trgu neovisnosti čuo sam da se mnogi ljudi u Harkivu skrivaju u podzemnoj željeznici. Zato sam odlučio doći i pomoći.“ Krajem svibnja, Tsuchiko je konačno stigao do Harkiva. U to vrijeme, linija fronta bila je udaljena oko 15 kilometara od grada , a okupatori su ga neprestano i kaotično granatirali. " Imam 75 godina, tako da nije važno kada ću umrijeti. Vjerovao sam da će sve biti u redu, pa se nisam bojao“, prisjeća se Fumi tog vremena. "Kad je vidio koliko Ukrajinaca hoda od granice do Poljske – mala djeca, starci koji sjede na tlu držeći svoje unuke – nije mogao samo gledati i odlučio je da se nešto mora poduzeti“, kaže Natalija. (Fumi je odabrao Harkiv) jer je mislio da je ovdje najteže, jer je u blizini bila granica s lošim ljudima. Našao nas je zadnje u redu, misleći da ako na ovoj stanici (Heroji rada) ne bude puno ljudi, vratit će se u Kijev.“
„Ponudio nam je svoju pomoć, pitao što nam treba. I počeli smo raditi “, prisjeća se žena. Fumi je mjesec dana unajmio stan u Harkivu, redovito se vozeći podzemnom željeznicom. A od srpnja je počeo stalno živjeti u podzemnoj željeznici. „Svi su bili iznenađeni kad su saznali da ću tamo živjeti “, smiješi se. „I vjerojatno su mislili da ću uskoro otići.“
Na stolu u FuMi Caffeu su lutke s velikim očima i kutije dječjih igračaka, prošarane japanskim hijeroglifima. U harkivskom metrou, volonter je također zabavljao djecu.
Djeca ga vole
„Imam dvoje djece, on se uvijek tamo igrao s njima. Djeca ga vole, sada dolaze (ovdje) nakon posla “, kaže Yana, pokazujući na psa blizu kuhinjskih vrata: „ Čak i moj ljubimac trči k njemu. Jako voli ovog psa.“ U studenom, nakon šest mjeseci u podzemnoj željeznici Fumi, otišao je poslovno u Japan. Vratio se za Božić, 24. prosinca, i priredio zabavu za one koji su još uvijek tamo živjeli. Sljedećeg dana, ljudi, uključujući Nataliju, počeli su biti deložirani iz podzemne željeznice. Fumi je nastavio pomagati bivšim stanovnicima podzemne željeznice. „Fumi je nastavio podržavati ljude koji su izašli iz podzemne željeznice: blizu Fozzyja (supermarketa) (na Herojevim Pratsima) dijelio im je humanitarne pakete svaka četiri dana“, prisjeća se Natalia, koja je u podzemnoj željeznici živjela ukupno više od devet mjeseci.
„U veljači smo počeli dijeliti mlijeko s kruhom u Ulici heroja rada i Studentskoj, a prije mjesec dana smo svaki dan dijelili 1000 porcija. Bilo je toliko ljudi da svima nije ostalo ni dovoljno“, dodaje žena. Ideja o otvaranju bolnice za besplatnu prehranu stanovnika Harkiva pojavila se u Fuminoru još u kolovozu. No tada, prije harkivske protuofenzive ukrajinskih oružanih snaga, grad je još uvijek bio pod redovitim granatiranjem, pa su planovi morali biti odgođeni. Konačno, Fumi i Natalia su 14. travnja otvorili kafić u blizini poznate metro stanice Heroji rada. Saltivka je odabrana zbog velikog broja uništenih i onih kojima je potrebna pomoć.
„Ove godine imam dovoljno novca da izađem u svijet, pa sam odlučio otvoriti kafić “, kaže Fumi. „ (Otvorio sam ovaj lokal) za sve Ukrajince. Kako rat traje, ljudi su iscrpljeni, a ujutro sve više traže hranu, pretražujući kante za smeće. Volio bih nahraniti takve ljude.“ Natalija je i sama 15 godina radila kao kuharica u ugostiteljstvu. Stoga je pozvala dio tima, koristeći stare veze. Kolege su pristale i dale otkaz.
„Polovicu ljudi sam regrutirala na ovaj način jer im vjerujem i bila sam sigurna da me neće iznevjeriti “, kaže žena. „ I tako se dogodilo, one su moje zlatne djevojke. I polovica ljudi koji su došli nakon oglasa, došli su, i ja sam s njima također zadovoljna.“ Obično u smjeni radi pet ljudi: tri u kuhinji, dvije u distribuciji. Osoblje prima plaću za svoj rad.
„(Na jelovniku) uvijek je prvo: kuhamo boršč, juhe i kisele krastavce “, kaže Natalija. „ Drugo je uvijek neka vrsta priloga, a radimo umak ili meso, poslužujemo salatu, kuhamo čajeve i kompote. Prijateljice donose voće, bake dolaze sa staklenkama pekmeza: „Molim vas, uzmite malo, stvarno želim pomoći!““. Sam Fumi voli ukrajinsku kuhinju. Fuminori je prodao kuću u Japanu i trenutno iznajmljuje stan u Saltivki. Fumijeva supruga je umrla prije 15 godina. U domovini su mu ostale dvije kćeri, ali ne planira se vratiti kući. Fumi je u prošlosti puno putovao, ali ni u jednoj drugoj zemlji, kaže, nije bio tretiran tako dobro kao u Ukrajini. Istovremeno, prema njegovim riječima, Ukrajinci i Japanci "u osnovi se ne razlikuju".
