Kad smo Ivica Buljan i ja otvarali Festival svjetskoga kazališta u jesen 2003. godine, iako je katastrofično ratno doba bilo iza nas, kriza se još osjećala u mnogim segmentima društva, napose u kulturi. Nakon uzbudljivih ‘80-ih godina, kad je hrvatsko kazalište u svojim najboljim primjerima snažnih redateljskih istupa kao što su to bile predstave Paola Magellija, Božidara Violića, Ivice Kunčevića, Georgija Para, Branka Brezovca..., konkuriralo europskom, ratne su devedesete u nas potisnule kazalište na marginu i učinile ga nevidljivim. Cijelo smo jedno desetljeće bili izolirani od svijeta, zatvoreni u vlastite obzore i koncentrirani na neka druga, važnija pitanja od kvalitete kazališnih predstava. Bez informacije o tome što se događa u kazališnoj Europi, bez uvida u trendove i smjerove europskog i svjetskoga kazališta, bez mogućnosti usporedbe, ali i mogućnosti da sudjelujemo i budemo partneri u kreiranju izgleda europskoga kazališta, zadržavali smo svoju rubnu poziciju teatra koji nikome nije pripadao.
Posljedice takve izolacije ponajprije su se osjećale u izgledu hrvatskoga kazališta, koje se postupnim urušavanjem gotovo ugasilo krajem ‘90-ih godina. Jer bez stvarnih informacija o sektoru kojem pripadaš, bez mogućnosti usporedbe s nekim tko je bolji ili možda lošiji od tebe, bez prilike za sagledavanjem same djelatnosti u nekom širem kontekstu, nema nikakvog razvoja, a time se postavlja i pitanje svrhe takve vrste djelovanja. Zatečeno dramatičnim povijesnim događajima, hrvatsko se kazalište nije uspjelo ni snaći ni odgovoriti na izazove ratne stvarnosti. Vjerujući kako će gledateljima najlakše moći pomoći takozvanim lakim komadima, najčešće jeftinim komedijama, proizveli su repertoarnu zbrku i poništili profilaciju teatara koja je godinama funkcionirala, napose u našem glavnom gradu. Iz nekog naizgled neobjašnjivog razloga iznenadne mržnje prema strancima u umjetničkim krugovima, potpisivala se i peticija za zabranu rada stranih redatelja, a domaći su redatelji tad u prilično malom broju “opsluživali” sva kazališta gotovo na isti način, bez da bi promišljali repertoar iz potrebe određenog teatra i senzibiliteta koji je taj teatar godinama zastupalo. Napokon, umorna od repertoarnih i ostalih scenskih lutanja, publika je krajem ‘90-ih odustala od odlazaka u kazalište. Bio je to možda i onaj posljednji znak te izravan povod da se prihvati teza o jednoj od najvećih kriza hrvatskoga kazališta u njegovoj novijoj povijesti.
Dubravka Vrgoć i Ivica Buljan
Stoga smo te 2003. zaključili kako je nužno nešto pokrenuti da bi hrvatsko kazalište, iz svog povijesnog i opasnog diskontinuiteta, ako ne vratilo se u zlatne ‘80-e, onda barem krenulo onim smjerom kojim bi moglo dostići kretanja u europskom teatru. Postojalo je nekoliko perspektiva kojima smo se vodili u osmišljavanju projekta Festival svjetskoga kazališta. Zbog svih nedostataka što su početkom novog stoljeća iznenada postali vidljivi u našem teatru, odredili smo Festival prvenstveno kao mjesto susreta domaćih i stranih umjetnika, a potom i mjesto informiranja domaće publike o onome što se događa u Europi i svijetu, mjesto usporedbe i vlastitog pozicioniranja u europskom i svjetskom teatru. Svjedočeći da su u dugom razdoblju hrvatski dramski umjetnici i publika bili drastično uskraćeni za bitne informacije o relevantnim kazališnim događanjima u Europi i svijetu, o trendovima, novim repertoarnim naporima, redateljskim i dramaturškim poetikama, mijenama glumačkih stilova, vjerovali smo kako Festival može označiti neki novi početak.
Uz uvažavanje nedvojbeno značajnih kazališnih festivala koji su zagrebačkoj publici ponudili uvid u kretanja novih izvođačkih tendencija – Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa, nastojali smo predstaviti gledateljima najznačajnija kazališna ostvarenja iz protekle sezone, vodeći računa da predstavimo upravo one umjetničke vrijednosti, suvremene tendencije, recentne scenske orijentacije, istraživačke namjere, redatelje, kazališta i grupe koje naša publika dosad nije imala priliku vidjeti. Željeli smo time pokrenuti energiju grada Zagreba i Hrvatske u volji da participira u mainstream kazalištu, onome koje je tad predstavljalo glavninu produkcije u zemljama Europske unije, u kojoj mi tada još nismo bili. Upravo i iz toga konteksta približavanja Europi te u nastojanju da se i u segmentu teatra predstavimo kao ravnopravan partner, željeli smo Zagreb upisati na kartu važnih europskih kulturnih središta kao centar europskih kazališnih zbivanja.
Započelo je smionim scenskim čitanjem Ibsenove “Nore”, Thomasa Ostermeiera u Hrvatskom narodnom kazalištu i nastavilo spektakularnom šestosatnom “Trilogijom zmajeva” kanadskog redatelja Roberta Lapagea u hali nekoć slavnog Jadran filma u Dubravi, predstavom koja je ušla u kolektivno mitsko sjećanje zagrebačkih kazališnih fanatika kao jedna od najboljih predstava koju su ikad vidjeli. Te su godine na Festivalu prikazane i predstave: “Godišnja doba” tadašnje litavske zvijezde, redatelja Eimuntasa Nekrošiusa, koji je 15 godina kasnije, neposredno prije nego što je umro, režirao u zagrebačkom HNK “Ivanova”, zatim “Nema više neba” - svjetski proslavljenoga koreografa Josefa Nadja, u produkciji Theatrea Vidy, Genetov “Querelle”, u režiji danas slavnog, ali tad još nepoznatog redatelja Antonija Latelle.
Da otpuhnete četiri svjećice u kulturi koja sebe voli doživljavati tradicionalnom, ne treba mnogo daha. Četiri godine znače još istu generaciju gledatelja i time, njihova velika očekivanja, a s naše strane nove izazove u izboru predstavljanja. Estetsku legitimaciju Festivala svjetskoga kazališta čine umjetnička djela uglednih redatelja, dok od početka nailazi na odobravanje profesionalaca i zagrebačke publike. Polemike i konflikti samo su mu učvrstili nužnost postojanja i status. Estetske (i političke) dileme, borba za afirmaciju građanske svijesti i umjetničke savjesti, a i povremena didaktička nagnuća, mobiliziraju nas oko ideje festivala koji slavi suvremenu kreaciju, jedinstvenost užitka u kazališnom činu i osjećaj pripadnosti široj europskoj kulturnoj zajednici – pisali smo tako 2007. godine.
U dva desetljeća postojanja Festival je u Zagreb doveo neke od najvećih svjetskih i europskih umjetnika, one koji su mijenjali teatar posljednih desetljeća, kao što su Thomas Ostermeier, Robert Lepage, Eimuntas Nekrošius, Luc Bondy, Piotr Fomenko, Reza Gabriaze, Andrej Žoldak, Rimas Tuminas, Lev Dodin, Peter Brook, Oskaras Koršunovas, Krystian Luppa, Eugenio Barba, Jan Lauwers, Arpad Schilling, Alvis Hermanis, Dimitrij Gočev, Tamas Ascher, Heiner Goebels, Jan Lauwers, Christoph Marthaler, grupa Peeping Tom, Alain Platel, Frank Castorf, Ivo van Hove, Pipo Delbono, Katie Mitchell, Young Jean Leea, Pascal Rambert, Danio Manfredini, Milo Rau, Thosiko Okada, Tiago Rodrigez...., ali i mlađe redatelje koji su promijenili izglede ne samo teatarske nego i suvremene umjetnosti uopće. Danas je Festival svjetskoga kazališta prepoznat na kulturnom zemljovidu Europe kao manifestacija donošenja aktualnih hitova, prepoznavanja novih teatarskih tendencija koja poziva moćna redateljska imena što su nepovratno promijenila sliku scenske umjetnosti, dokazane majstore teatra i njihove ponajbolje učenike, ali i one koji su u svojim počecima pokazali originalnost i želju za propitivanjem kazališta kao mjesta intrigantnog nadahnuća. Važno je naglasiti i demokratičnost i otvorenost Festivala u odabiru predstava, što omogućuje široki raspon teatarskih pristupa s dominantnim kriterijem da sadrže potencijalnost promjene i zauzimanje za goruće i raznolike teme koja nas opsjedaju u posljednja dva desetljeća.
Festival se održao čak i u pandemijskim godinama zahvaljujući smanjenom broju predstava i sreći da je pandemija stagnirala u rujnu, tradicionalnome mjesecu održavanja Festivala. Jubilarni 20. FSK nudi gledateljima četiri predstave na različitim lokacijama (Hrvatsko narodno kazalište, Zagrebačko kazalište mladih i KUC Travno) kao podsjetnik na neke od najatraktivnijih trenutaka iz nedavne prošlosti predstavljajući novije forme i tendencije suvremenog svjetskog teatra. Redateljica Christiane Jatahy u predstavi “Nakon tišine” govori o suvremenom ropstvu u Brazilu na kazališno iznimno uzbudljiv način, povezujući nekoliko medija u dokumentarističkom pristupu. Jedan od najvećih kazališnih umjetnika današnjice, Christoph Marthaler, u predstavi “Nemam pojma” na duhovit način tematizira probleme (ne)komunikacije u današnjem svijetu. Rado viđen gost zagrebačke publike, švicarski redatelj s belgijskom adresom Milo Rau, ovaj put na sceni uprizoruje slavni roman Eduarda Louisa u predstavi “Ispitivanja”. I naposljetku belgijska skupina Peeping Tom, koju zagrebačka publika uvijek s nestrpljenjem očekuje, u “Diptihu: Vrata koja nedostaju i Izgubljena soba” svojom specifičnom scenskom poetikom istražuju kazališne prostore nemogućeg.
Gledatelji su tijekom 20 godina pokazali što u urbanom spektru Zagreba znači Festival svjetskoga kazališta. Interes javnosti, ali i kazališnih profesionalaca kojima se ovaj festival obraćao bio je velik, a u anketama vodećih medija festival je nerijetko proglašavan kulturnim događajem godine. FSK tako nije samo smotra velikih predstava nego mjesto okupljanja, identifikacijska točka Zagreba. Kako bi danas izgledalo hrvatsko kazalište da nije bilo Festivala svjetskoga kazališta? Zasigurno drugačije, možda autohtonije, ali svakako ne i uzbudljivije, interesantnije i suvremenije. Tragovi festivalskih predstava i redateljskih poetika danas se, uostalom, mogu prepoznati u izgledu hrvatskoga kazališta, u rukopisu redatelja, glumačkim estetikama i profiliranju očekivanja gledatelja.
