Kad smo Ivica Buljan i ja otvarali Festival svjetskoga kazališta u jesen 2003. godine, iako je katastrofično ratno doba bilo iza nas, kriza se još osjećala u mnogim segmentima društva, napose u kulturi. Nakon uzbudljivih ‘80-ih godina, kad je hrvatsko kazalište u svojim najboljim primjerima snažnih redateljskih istupa kao što su to bile predstave Paola Magellija, Božidara Violića, Ivice Kunčevića, Georgija Para, Branka Brezovca..., konkuriralo europskom, ratne su devedesete u nas potisnule kazalište na marginu i učinile ga nevidljivim. Cijelo smo jedno desetljeće bili izolirani od svijeta, zatvoreni u vlastite obzore i koncentrirani na neka druga, važnija pitanja od kvalitete kazališnih predstava. Bez informacije o tome što se događa u kazališnoj Europi, bez uvida u trendove i smjerove europskog i svjetskoga kazališta, bez mogućnosti usporedbe, ali i mogućnosti da sudjelujemo i budemo partneri u kreiranju izgleda europskoga kazališta, zadržavali smo svoju rubnu poziciju teatra koji nikome nije pripadao.
254
prikaza
Gledatelji su tijekom 20 godina pokazali što znači Festival svjetskoga kazališta
1/3
Kako bi danas izgledalo hrvatsko kazalište da nije bilo Festivala svjetskoga kazališta? Zasigurno drugačije, možda autohtonije, ali svakako ne i uzbudljivije, interesantnije i suvremenije
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
