U svijetu, pa i u hrvatskoj javnosti, proteklih se mjeseci i tjedana postavlja pitanje treba li priznati Palestinu. Nedavno su, naime, neke europske države to učinile.
U načelu, nema realnog i pravednog rješenja izraelsko-palestinskog spora (ili bliskoistočnog problema) negoli u realizaciji koncepta dviju država. Međutim, takav proces ne može početi time da se samo prizna palestinska država, a da se od druge strane, dakle od palestinske (i arapske i muslimanske strane, jer su i te zemlje sudionice mirovnog procesa), ne traži baš ništa zauzvrat.
Rezolucije UN-a 242 iz 1967. godine i 338 iz 1973. godine i danas su najbolji putokaz prema konačnom rješenju. One jasno sugeriraju da bi se mirovni proces i naposljetku konačni mirovni sporazum trebao zasnivati na načelu “teritoriji za mir”. To bi značilo da se Izrael mora povući s teritorija koje je zauzeo u ratu 1967. godine, ali da sve države u regiji, uključujući Izrael, imaju pravo na život u miru i na sigurnu egzistenciju svojih građana: zahtijeva se “prestanak ratnog stanja te poštovanje i priznanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti svake države u tom području i njihova prava da žive u miru unutar sigurnih i priznatih granica bez prijetnji ili djelovanja sile”. Dakle, kad bi zagovornici palestinskog priznanja bili svjesni kompliciranosti i krajnje osjetljivosti tog mirovnog procesa, trebalo bi barem pokušati prisiliti i natjerati i bliskoistočne radikalne elemente – kako države - Iran, Siriju i neke druge, tako i organizacije poput Hezbolaha, Hamasa, Islamskog džihada itd., da se barem obvežu kako će poštovati uvjete nekakvog primirja i nekakvog sporazuma o dugoročnoj stabilizaciji (do konačnog rješenja).
To se od tih radikala uopće nije tražilo, što je politički i diplomatski apsurd. A kad se takvi zahtjevi ne istaknu, onda izraelski neprijatelji složno naglašavaju da za njih nikakav diplomatski proces ni priznanje nisu opcija nego samo uništenje Izraela. A priznanje Palestine doživljavaju kao vlastitu pobjedu, što ih vodi u daljnju radikalizaciju. Jesmo li, dakle, ovakvim jednostranim postupkom priznanja bliži miru? Očito je da ne. Štoviše, po svemu izgleda da smo dalje.
Primjer korektnog diplomatskog i političkog postupka odigrao se u procesu priznanja Hrvatske. Ministarsko vijeće Europske zajednice ujesen 1991. najavilo je da će uskoro priznati Hrvatsku, ali pod dva uvjeta: prvo, da se hrvatske vlasti obvežu da će zaštititi prava srpske manjine, pa je Sabor izglasao Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Hrvatskoj, koji je Badinterova komisija ocijenila pozitivno. Kao drugo, uvjet priznanja bilo je prihvaćanje Prijedloga mirovne operacije UN-a u Jugoslaviji, poznatijega kao Vanceov plan, pa su i taj uvjet hrvatske vlasti ispunile.
Zagovornici priznanja Palestine tvrde da takva njihova odluka povećava pritisak na premijera Netanyahua da pristane na primirje u Gazi. Riječ je o nepoznavanju činjenica, ali i o amaterskom pristupu materiji. Naime, pregovori o primirju u Gazi traju mjesecima, prvenstveno zbog toga što su pozicije zaraćenih strana udaljene. I jedna i druga strana do sada su odbijale neke nacrte sporazuma. Izrael nije htio, primjerice, prihvatiti da se posljednji od talaca puste kući tek godinu dana nakon potpisivanja sporazuma, nije htio ni nevine taoce razmijeniti za dokazane ubojice i teroriste. U pitanju je i broj onih koji će biti oslobođeni – treba li Izrael ponoviti razmjenu kakva se dogodila 2011., kad je nakon petogodišnjeg zatočeništva oslobođen izraelski vojnik Gilad Shalit u zamjenu za puštanje 1027 Palestinaca koji su bili odgovorni za ubojstvo 569 Izraelaca.
Mnogi danas žele Izraelu nametnuti obveze koje se ne bi mogle nametnuti niti jednoj drugoj zemlji. Naprimjer, traži se od Izraela da bezuvjetno napusti okupirane teritorije – ali zašto se ne traži, recimo, od Turske da napusti dijelove sjeverne Sirije i sjeverni dio Cipra ili od Rusije da napusti gruzijske pokrajine Abhaziju i južnu Osetiju te moldavsku Transnistriju (da o Ukrajini, uključujući Krim, ne govorimo)?
Konvencija iz Montevidea, potpisana 1933. i ratificirana od strane Lige naroda tri godine kasnije, postavila je kriterije za priznavanje suverenosti neke zemlje koji vrijede i danas: stalno stanovništvo, definiran teritorij, vlastita vlada, sposobnost da se ostvare odnosi s drugim državama. Palestina ne zadovoljava barem tri od četiri spomenuta kriterija. Ona nema definiran teritorij, jer međunarodna zajednica smatra da to treba biti onaj koji je definiran odlukom UN-a iz 1947. godine, a izraelski neprijatelji kliču Palestini “od rijeke do mora”, što znači da priželjkuju palestinsku državu koja je mnogo veća, odnosno uključuje cijeli Izrael. Osim toga, palestinske su vlasti disfunkcionalne, one nisu izabrane voljom naroda (posljednji izbori bili su 2006. godine). Na Zapadnoj obali vlada Fatah, u Gazi Hamas, a te su dvije organizacije na ratnoj nozi. Čiju su vlast priznale neke zemlje? Da li onu na Zapadnoj obali, koja s ratom u Gazi i oko nje nema ništa, ili onu u Gazi, koju su te zemlje, kao članice EU, proglasila terorističkom? Nadalje, Gaza kao dio Palestine nije u 18 godina vladavine Hamasa uspjela uspostaviti dobre odnose s Egiptom (oni su u potpunoj blokadi), a Izrael su napali, koji im je do prošlogodišnjeg napada jedini osiguravao vodu i struju te ih opskrbljivao mnogim drugim potrepštinama.
Sadašnji je rat počeo napadom Hamasa na Izrael 7. listopada prošle godine te je izazvao Izrael da napadne Gazu, jer je trebalo vratiti taoce, uhvatiti zločince i neutralizirati artiljerijske položaje s kojih se gađao Izrael. S druge strane, planeri napada 7. listopada predviđali su da bi se Hamasu, suočenom s izraelskim napadom, trebali priključiti radikalni elementi i iranski proksiji u Libanonu, Siriji, Iraku i Jemenu. Predviđalo se da bi moglo doći i do ustanka na Zapadnoj obali i naposljetku u samom Izraelu, pa bi u tom totalnom ratu s Iranom na čelu Izrael bio uništen.
Ako se želi krenuti u rješavanje bliskoistočnog sukoba, valja uperiti prst u danas glavnog sijača bliskoistočnoga kaosa – to nije ni Izrael, nisu niti Palestinci, nego Iran. Ta je zemlja do islamske revolucije 1979. bila jedan od najbližih prijatelja Izraela, ali su tad nove fundamentalističke vlasti kao jedan od svojih ključnih vanjskopolitičkih ciljeva istaknule rušenje “cionističkog režima”. U sljedećim desetljećima, sve do danas, Iran je praktički ovladao Irakom, Sirijom i Libanonom, preko Hutija u Jemenu kontrolira i velik dio te goleme zemlje. Hezbolah, šijitska milicija u Libanonu, stvoren je uz presudnu iransku financijsku i organizacijsku pomoć početkom 1980-ih kao sredstvo da se kontrolira tu zemlju i da se sa sjevera pritisne Izrael (nije slučajno da je jedan od pejdžera nedavno eksplodirao u rukama iranskog ambasadora u Libanonu). Pravi smisao i cilj te strategije koja se uspješno provodi jest da preko ratovanja protiv Izraela (za značajne dijelove javnosti u bliskoistočnim zemljama Izrael je tek “kolonizatorski režim” koji valja zbrisati s lica Zemlje) Iran postane dominantna sila na Bliskom istoku nasuprot Saudijskoj Arabiji, da preuzme vodstvo i u islamskom svijetu, ali i da preraste iz regionalne sile u globalnog igrača.
Posljednjih su godina napadi proiranskih militantnih organizacija na ciljeve diljem Bliskog istoka vrlo česti. Ugrožava se ne samo lokalna i regionalna stabilnost nego i globalno gospodarstvo napadima na važne plovne putove kroz Perzijski zaljev i Crveno more. Iranci su bespilotnim letjelicama i krstarećim projektilima 2019. napali energetsko postrojenje Abqaiq u Saudijskoj Arabiji, istodobno su izveli sabotaže na tankerima u Perzijskom zaljevu, u nekoliko su navrata posljednjih godina balističkim projektilima tukli Erbil i druga područja u iračkom Kurdistanu, početkom ove godine lansirali su balističke projektile na Siriju i Pakistan. Potkraj 2023. je iranski general Mohammad Reza Naqdi zaprijetio da će njegova vojska zatvoriti Gibraltar, odnosno Sredozemlje. To je možda zvučalo kao puko momačko junačenje, ali bi bilo vrlo naivno zanemariti takve izjave.
Većina zemalja kao ključni argument i razlog za priznavanje Palestine navode izraelski napad na Gazu, koji nazivaju ratnim zločinom, pa čak i genocidom.
Ne priznaje se neka država zato što smo potreseni slikama mrtvih civila nego kad postoje objektivni pravni i politički uvjeti da se to dogodi. Kako to da nitko nije razmišljao o priznanju samostalnoga Kurdistana (tad i danas dio Iraka) kad je Sadam Husein masovno ubijao kurdske civile, uključujući strašan napad 1988. bojnim otrovom, pri čemu je u gradu Halabji ubijeno oko 5000 ljudi, većinom žena i djece? Neuspješnih pokušaja da se stvori država i osigura međunarodno priznanje ima koliko god hoćete, počev od nigerijske Biafre potkraj 1960-ih nadalje. I većina njih završi neuspješno.
O ratu u Gazi i Izraelu (jer je iz Gaze na Izrael od 7. listopada prošle do travnja ove godine lansirano oko 19.000 raketa) velik dio hrvatske, pa i javnosti europskih zemalja, ima posve iskrivljenu sliku.
Često se u prikazivanju borbi u Gazi stječe dojam kao da izraelska vojska puca po nezaštićenim ženama i djeci, a zapravo se tamo vode žestoke borbe. Danas je jasno da Hamas koristi škole, zdravstvene ustanove i drugu civilnu infrastrukturu za svoje vojne aktivnosti. Ratno pravo kaže da vojska ne smije napadati civilne objekte, poput škola ili bolnica, ali ratno pravo isto tako kaže i da se ti objekti ne smiju koristiti u vojne svrhe jer tako postaju legitimni vojni ciljevi. Mnogo je dokaza koji pokazuju da rat u Gazi i okolici izgleda mnogo drugačije od široko prihvaćene percepcije: hamasovci su onemogućavali civilima bijeg iz ratnih zona, nisu im dozvoljavali da ulaze u tunele (jer se u Gazi nisu uopće u zgradama radila skloništa!). U prvim mjesecima rata visoki dužnosnici Hamasa, suočeni s dokazima da žrtvuju civile i da ih svjesno koriste kao živi štit, to su i priznavali. I onda bi dodali da će tako nastaviti sve dok ne unište Izrael. Što drugo nego zaključiti - za ubijene civile odgovornost snosi prvenstveno Hamas.
Prema Hamasovim izvorima, izraelska invazija u Gazi je uzela 40.000 života. Hamasu nikad ne treba vjerovati, pa ni u ovom slučaju – oni s jasnim ciljem preuveličavaju broj mrtvih. Osim toga, oni nikad ne broje posebno civilne a posebno vojne žrtve, a među poginulima je, prema nekim relevantnim procjenama, i oko 17.000 hamasovaca.
Inače, Iranci i njihovi proxyji (pa tako i Hamas) sustavno u javnost plasiraju lažne informacije. Kao potvrda te teze dovoljno govori tvrdnja iranske strane da su njezine rakete u napadu na Izrael u noći na 2. listopada ove godine uništile vojnu bazu Nevatim. Usporedbom satelitskih slika PlanetLabsa, snimljenih ovog ljeta i nakon nedavnog napada, vide se oštećenja na krovu samo jednog od mnogobrojnih hangara za avione u toj bazi. Nitko nije ozlijeđen, a ni avioni nisu oštećeni. I iranskoj je strani jasno da međunarodna javnost lako može doći do podataka o rezultatima napada, pa ipak su bezočno lagali – što tek rade u slučajevima kad je činjenice mnogo teže ustanoviti?
Takvim pokušajima manipulacija doprinosili su proteklih mjeseci i neki novinari – njih nekoliko je bilo na džipovima koji su ušli u Izrael 7. listopada i snimalo što se događa. Objavljena je snimka jednog fotografa kojeg ljubi vođa Hamasa Jahya Sinwar. Ismail al-Goul, reporter koji je radio za Al Jazeeru, sudjelovao je u napadu 7. listopada kao pripadnik elitne Hamasove jedinice Nukhba i potom mjesecima izvještavao iz Gaze. Naravno da su ti i neki drugi novinari, skloni ili posve odani Hamasu, sustavno dezinformirali međunarodnu javnost, koja bi onda stjecala i posve pogrešne dojmove o tome što se događa.
Što, dakle, učiniti da rat na Bliskom istoku prestane i da dođe mir? Smisao napada Hamasa na Izrael 7. listopada bio je upravo da minira mirovni proces jer je tih dana bilo na vidiku približavanje i moguće priznanje Izraela od strane Saudijske Arabije, što bi bio bitan korak u smirivanju stanja. Radikali s Iranom na čelu ne žele nikakve pregovore jer smatraju da Izrael kao židovsku državu treba uništiti i na tom prostoru stvoriti islamski kalifat od rijeke do mora. Međutim, u arapskom i islamskom svijetu postoje i snage koje su od te koncepcije odustale i one su baza za mirovni proces. To su Egipat, Jordan, Maroko, neke zaljevske države, a na tom je putu prije Hamasova napada 7. listopada 2023. bila i Saudijska Arabija. S umjerenim Palestincima oni bi u dugom procesu mogli pronaći partnere u danas radikaliziranoj izraelskoj politici. To bi mogao biti temelj za budući mirovni sporazum - njemu nas sigurno neće približiti šeprtljava priznanja Palestine.
