Ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću ostalo je još samo da posvađa dva goblena na zidu. Misija je to naizgled nemoguća, no ne treba zaboraviti da je riječ o čovjeku koji je već uspijevao u takvima.
Da nije izabran, vjerojatno ne bismo znali da među ovdašnjim kulturnim djelatnicima ima više od desetak, eto dvadesetak, osoba s nekakvim stavom. Također, da je ministar postao, recimo, Jasen Mesić, možda nikad ne bi bilo ovako vidljivog sukoba između muslimana različitih narodnosti i Bošnjaka u Hrvatskoj.
"Unatoč nevjernim Tomama i u ‘našim redovima, imenovanje doktora znanosti Zlatka Hasanbegovića ministrom u Vladi Republike Hrvatske, po mojem najdubljem uvjerenju, jedan je od najsvjetlijih trenutaka muslimanske egzistencije u Republici Hrvatskoj od njezina osnivanja i samostalnosti“, napisao je, uz ostalo, u uvodniku Biltena, glasila Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu, predsjednik Izvršnog odbora te institucije, dr. Gzim Redžepi.
Odgovorio mu je, istina indirektno, u sarajevskom tjedniku Stav Sead Nanić, zagrebački arhitekt i magistar islamskih znanosti, rekavši:
“Čak i ne razmatrajući temeljne ideološke teze kontroverze imenovanja Hasanbegovića ministrom kulture, sama percepcija njegova imenovanja u značajnom dijelu medija u Hrvatskoj i inozemstvu kao čin predstavljanja Bošnjaka i muslimana u novoj Vladi RH nije legitimna. On nije izabran na izborima za manjinskog predstavnika Bošnjaka niti je prošao kao kandidat na izbornim stranačkim ‘većinskim’ listama... Hasanbegovićevo imenovanje nema nikakve veze s bošnjačkom i muslimanskom političkom i društvenom stvarnošću u Hrvatskoj... Refleksije imenovanja već utječu na dodatne podjele među muslimanima Hrvatske“.
Stav je, inače, neslužbeno glasilo najveće bošnjačke političke organizacije u BiH, Stranke demokratske akcije, obilato financirano turskim kapitalom, a glavni i odgovorni urednik je zagrebački musliman sa sarajevskom adresom, Filip Mursel Begović.
On, Begović, i ministar Hasanbegović nekad su surađivali: prvi je radio kao izvršni urednik Behara, časopisa bošnjačke manjine u Hrvatskoj, dok je drugi bio član uredništva u kojem je marginaliziran zbog izraženog hrvatskog nacionalizma.
Negdje između Hasanbegovićeva magistriranja i doktorata napravili su i intervju u kojem pažljiviji čitatelj iz pitanja i odgovora može prepoznati ono što će kasnije obilježiti njihov, malo poznati i nimalo kratki, najčešće, recimo tako, jednostrani sukob: reaktualiziran ovih dana, naročito nakon što je dio Islamske zajednice podržao ministra, dok se dio, znantno blaže nego Nanić, ogradio.
U najkraćem, za Begovića je Hasanbegović primjer negiranja samog postojanja Bošnjaka i njihova svođenja s nacionalne manjine na vjersku skupinu koja je, zapravo, dio većine unutar nacionalne države Hrvata različitih konfesija.
Kako Hasanbegović u takvoj kvalifikaciji i ne vidi ništa sporno, jer on sebe, što je, uzgred, sasvim legitimno– identitet se ne stječe samo rođenjem, nego je i pitanje niza izbora - doživljava Hrvatom islamske vjere, tako je bivšeg kolegu puštao da piše gdje mu je volja i koliko mu se hoće.
Osim što se sad, više nego ranijih godina, otkrivaju razlike među muslimanima i Bošnjacima, primjetna je i još jedna, nazovimo je, interesno-etnička podjela unutar Islamske zajednice.
Potporu ministru kulture dao je- zgražajući se usput nad nekakvom, samo njemu i neopjevano napornoj Željki Markić vidljivoj islamofobiji - uz Redžepija i imam Zagrebačke džamije, Aziz efendija Alili.
Obojica su, očito je, albanskog podrijetla, baš kao i saborska zastupnica koja predstavlja zajednicu pet manjina - albansku, bošnjačku, slovensku, makedonsku i crnogorsku – Emina Lekaj Prsljaskaj.
Ona, istina, s ovom pričom nema direktnu, ali ima itekako važnu indirektnu vezu. Od hrvatske neovisnosti i do Hasanbegovića, dva su muslimana obnašala ministarsku dužnost: drugi je bio Muhamed Zulić, a prvi Osman Muftić – bivši punac predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka.
No od priznavanja bošnjačke nacionalne manjine, tu su, kao i albansku zajednicu, u Saboru uvijek predstavljali Bošnjaci- od kojih je najupečatljiviji bio dr. Šemso Tanković iz SDA Hrvatske.
Prvi se, dakle, put desilo da umjesto iz najbrojnije od pet manjina, u Sabor uđe albanska predstavnica, bliska, baš kao i dr. Redžepi, Milanu Bandiću, ali i HDZ-u kojem je sklon, kako ga se naziva, “zagrebački džamijski kut”, čiji je dio i dr. Zlatko Hasanbegović.
Pripadao mu je, također, Hasanbegovićev politički mentor, zagovornik starčevićanske troreligijske nacije, Mirsad Bakšić – ratni vojni tužitelj i, uz ostalo, član Predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, čiji je predsjednik Zvonimir Šeparović.
Iza zidova zagrebačke džamije vodi se ozbiljna bitka za muslimansku potporu.
Dok Stranka demokratske akcije Hrvatske u svojem programu ima posebnu bošnjačku izbornu jedinicu – temeljeći svoj zahtjev na broju pripadnika te nacije i njihovoj ulozi u Domovinskom ratu – u HDZ-u su poodavno, kao i u uredu prijestolničkoga gradonačelnika nešto kasnije, shvatili da još jedna politički organizirana manjina znači i još jedan potencijalni politički problem te jednog saborskog zastupnika ili zastupnicu čija se podrška ne dobija po defaultu, nego, kako je rekao Sead Nanić, na osnovu načela humanizma i antifašizma, pa su partnere potražili među muslimanima hrvatskim nacionalistima i pojedinim sljedbenicima islama albanske narodnosti, čija se zastupnica već učlanila u Hrvatsko nacionalno etičko sudište Zvonimira Šeparovića.
Tamo, dakle, gdje se okupljaju oni što manjine uglavnom smatraju – viškom.
