Pandemija, potresi, rat u Ukrajini, inflacija, otuđenje – strah od bolesti, strah od prirode, strah od rata, strah od krize … Svijetom vlada osjećaj približavajuće apokalipse a društvena klima u Europi sve se češće uspoređuje s onom u Njemačkoj u 30-im godinama prošloga stoljeća. Nove se mržnje rađaju posvuda, perpetuirajući nacionalna pozicioniranja i izazivajući nove podjele. U aktualnom globalnom trenutku krajnje je vrijeme da zastanemo i zapitamo se što možemo učiniti kako bismo zaustavili manevar čovječanstva ravno u srce tame mržnje i ratova. Što je mržnja, koju ima funkciju i zašto je za budućnost čovječanstva bitno razumjeti korijene mržnje teme su kojima se bavi švicarska psihoanalitičarka Jeannette Fischer u svojoj knjizi “Mržnja”, upravo objavljenoj u izdanju nakladnika OceanMore i u prijevodu Nataše Medved. Jeannette Fischer (1954.) više od trideset godina u Zürichu je prakticirala frojdovsku psihoanalizu usredotočujući se pritom na pitanja nasilja, moći i bespomoćnosti. S Marinom Abramović objavila je knjigu “Psihoanalitičarka susreće Marinu Abramović: Umjetnica susreće Jeannette Fischer” (2018.). Autorica je knjiga “Strah – zašto ga se moramo bojati” (2018.) i “Psihoanalitičarka susreće Helene i Wolfganga Beltracchi: Umjetnički par susreće Jeannette Fischer” (2022.). U “Mržnji” Fischer istražuje nagone koji vode do mržnje i djelovanja iz mržnje, pokazujući kako mržnja prema drugima počinje kao mržnja prema samomu sebi što pak ima svoj uzrok u osjećajima krivnje koje su drugi u nama pokrenuli u djetinjstvu.
Jeannette Fischer boravit će sljedeći tjedan u Zagrebu kao gošća 9. Zagreb Book Festivala, što se od 22.-26. svibnja održava u Kulturno-informativnom centru (KIC) i Knjižari Ljevak. Tim povodom, s autoricom smo popričali o nagonima koji su stvorili Hitlera, Andersa Breivika i Putina, zašto je važno napustiti dominantni obrazac žrtva/počinitelj ili krivnja/nekrivnja, zašto mržnju ne možemo eliminirati osuđujući je, gnušajući je se ili je mrzeći, te kako svemu tome pridonosi psihoanaliza.
Express: Znanstvenici su odavno trijumfalno proglasili “smrt psihoanalize” i strpali je tamo gdje smatraju da ona oduvijek i pripada, u podrum neznanstvene opskurnosti i pseudoznanstvenih istraživanja skrivenih značenja. Je li danas psihoanaliza staromodna? Što vas je privuklo ovoj psihoterapijskoj metodi?
Da, psihoanaliza ima mnogo neprijatelja. Ali ne bih sad u to ulazila, jer me te borbe za moć uopće ne zanimaju. Psihoanaliza baca svjetlo na procese vezivanja, odnosno, strukture odnosa, pa je stoga nezaobilazna u vremenu poput našega danas, narcisoidnog, vremena udaljenog od vezivanja, koje proizvodi sve više strahova, usamljenosti i depresije. Ono što je mene privuklo ovoj metodi je to što nudi alate za prepoznavanje i razumijevanje nesvjesne dinamike. S informacijama iz nesvjesnog možemo vidjeti veze između stanja i njegova uzroka. A nakon što smo prepoznali i razumjeli uzrok, tada simptom od kojeg patimo nestaje. I, što je također bitno, pacijent tijekom procesa usvaja te instrumente, odnosno, postaje neovisan o psihoanalitičaru. Najbolji psihoanalitičar je onaj koji sebe čini suvišnim.
Express: Danas smo opterećeni potrebom za neprekidnim odobravanjem, imperativom ispunjenja očekivanja. Kako psihoanaliza odgovara na izazove s kojima se svakodnevno suočavamo?
Taj poriv za neprekidnim dobivanjem priznanja ukazuje na temeljni nedostatak priznanja – priznanja našega ega onakvim kakav jest. Međuljudske odnose često oblikuju usvojene uloge. Ali to nismo mi – to su uloge. Naša potreba za priznanjem ne može kroz njih biti zadovoljena, jer one ciljaju mimo našeg ega. Da bismo mogli razlikovati sadržaje kojima smo bombardirani, potrebno nam je ‘ja’ koje ima iskustvo da bude prepoznato kao zasebno i misleće ‘ja’. Psihoanaliza ima odgovor na to upravo zato što nas uči izdvojiti ego iz identiteta uloge.
Express: Posebno područje vašeg interesa su nasilje, moć i osjećaj nemoći. U kojoj su korelaciji to troje?
U tome da je, kad god netko preuzme vlast nad nekim drugim, uvijek riječ o nasilju, čak i ako se to na prvi pogled ne vidi.
Ako kažem da strašno patim zbog svog muža ili žene – da uzmem primjer iz svoje prakse – i da bismo, samo da su on ili ona drugačiji, mogli biti jako sretni, to je također oblik nasilja, jer jedna osoba smatra da točno zna kakva bi druga trebala biti, kao i to da je ta druga osoba sad pogrešna, zla ili loša. Stoga se on ili ona moraju pokoriti. Riječ je o vrlo suptilnim, prikrivenim mehanizmima nasilja koji se uglavnom temelje na tome da drugu osobu natjerate u nemoć kako biste imali moć nad njom.
Express: Osjećajem nemoći kao pokretačem mehanizma mržnje bavite se u svojoj upravo na hrvatskom objavljenoj knjizi “Mržnja”. Da se poslužim pitanjem koje i sami postavljate: Gdje je početak mržnje?
Obično se protiv mržnje borimo, kao da je to osjećaj koji možemo eliminirati borbom. Ali mržnja se ne može eliminirati mržnjom – time je samo raspirujemo. Mržnja počinje tamo gdje smo nemoćni, gdje više nemamo pristup svojoj konstruktivnoj agresiji. Svi mi raspolažemo konstruktivnim moćima koje nam pomažu da se krećemo ovim svijetom, da se zauzimamo za sebe, da kreativno sudjelujemo. Rođeni smo vrišteći – raspolažemo energijom da izrazimo svoje potrebe. To nisu destruktivne energije, one su u službi našeg ‘ja’ i nisu usmjerene protiv drugoga. Ali ako su te energije društveno i politički predstavljene kao opasne, postajemo oprezni i izbjegavamo ih. Ako se, primjerice, otac ili majka žale: “Ovo dijete stalno plače, stjerat će me u grob”, time drugim riječima poručuju djetetu da je njegov plač za nekog drugog poguban. Dijete će tako biti ušutkano; prestat će plakati ali i prestati slušati svoje potrebe, budući da se one pokazuju smrtonosnima za nekog drugog. Ali te energije neće samo tako nestati, ponovo će se pojaviti negdje drugdje, uobličene u nasilje, nasilje nad drugima. I nasilje nad sobom, jer mržnja je uvijek mržnja prema sebi. Kako je ne bismo pretvorili u nagrizajuću kiselinu izbacujemo je van, pa tražimo žrtvenog jarca na kojega možemo iskaliti svu tu mržnju prema sebi. Mene je temi privukla želja da pokažem da su to osjećaji koje poznajemo svi, a ne samo neki “loši” ljudi.
Express: Istražujući nagone koji vode do mržnje i djelovanja iz mržnje, na slučaju Andersa Breivika pokazujete kakvu mržnju generira osjećaj svemoći koji dolazi od prijenosa moći malome djetetu nad majkom – dapače, kažete, diktatori su često mamini sinovi. Jesu li majke krive za sve?
Majke griješe, kao i svi mi. Ali problem leži drugdje: zašto se njihova moć nad djecom ne stavlja u perspektivu? Zašto im je dana tolika moć? Mnogo toga što društvo smatra iskazom majčinske ljubavi psihoanaliza vidi kao agresiju. Ako majka pati zbog odvojenosti od djeteta, to nije znak ljubavi, već želja za posjedovanjem. Majčina patnja u djetetu stvara osjećaj krivnje pa ono živi opterećeno krivnjom. Još je Sigmund Freud ustvrdio da kolijevka neuroze leži u nuklearnoj obitelji. To znači da bi dijete moglo odrastati slobodnije kad bi zajednica bila veća i kad bi imalo više prostora za manevar, a time i manje za krivnju.
Express: U jednom ste intervjuu izjavili da je narcizam uzrok svih kriza. Je li to u osnovi rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine? Je li Putin narcis? Ili mamin sin?
Narcizam je svakako neizostavan dio “težnje za moći” koja je prisutna kod ratova. Ali protivim se etiketiranju pojedinaca kao narcisa. Jer, gdje je društvo
koje bi ih trebalo kontrolirati? U demokratskim se sustavima više ne može bježati od odgovornosti – mi imamo mogućnost birati ili ne birati. Ne preuzmemo li tu odgovornost, samo ćemo nastaviti stvarati nove žrtvene jarce i ponavljati povijest.
Express: Smatrate da čovjek nije inherentno zao, ali je – pod utjecajem raznih narativa kojima je izložen od rođenja – itekako sposoban za zlo. Ipak, koji preduvjeti moraju postojati u čovjeku da postane čovjek koji mrzi?
Svi smo sposobni za mržnju. Psiha nas je oboružala obrambenim mehanizmima – umjesto da umremo od očaja, izgubljenosti ili nemoći, na raspolaganju nam je mehanizam koji nam omogućuje da se prebacimo na svemoć. Sva tri protagonista koja opisujem u knjizi bježe od nemoći: Hitler, vojnik IS-a i Anders Breivik. To što spas nalaze u svemoći logično je i razumno za takav ‘ja’. Ali to nije pravi problem – pravi je problem: gdje je društvo koje kontrolira tu svemoć? Imamo li svi mi na neki način korist od nje? Sviđa li se nama možda sudjelovati u svemoći drugih? Zašto su moć, bogatstvo i slava tako seksi, a mudrost, brižnost i smirenost nisu? Sve dok mržnju outsourcamo na ‘loše tipove’ koji mrze, nastavit ćemo stvarati društvene podjele. Drugim riječima, voditi rat.
Express: Hitlerov uspjeh, kako ističete u “Mržnji”, sastojao se u tome da je njemačkom narodu ponudio žrtvenog jarca. Niti stoljeće nakon najveće tragedije ljudskosti u modernoj povijesti, iste ideje za koje smo mislili da se nikada više neće vratiti polako su se ponovo uvukle u nacionalne narative diljem Europe i svijeta. Obeshrabruje li vas to?
Da, ponavljamo povijest. Nažalost. Krećemo se istim narativima kao i onda, dijelimo se, odnosno, znamo tko su loši a tko dobri, legitimiziramo ratove kroz poziciju žrtve i tako stvaramo nove žrtvene jarce. Ubijamo ljude. Sada bismo mogli imati još jednu priliku da odbacimo te narative i vježbamo biti drugačijima. Demokraciju možemo postići samo ukoliko prihvatimo da je drugi samo drugačiji – ne bolji ili lošiji, samo drugačiji – i da drugi nisam ja. Heterogenost krije ogroman kreativni potencijal. A zamislite kako bi bilo da se više ne moramo bojati drugoga, tko god taj drugi bio? To bi imalo neke veze sa slobodom…
Express: Kako predlažete da se suprotstavimo ekstremizmima i izbjegnemo ponavljanje katastrofa prošlosti? Ako je čovjek uzrok svih problema – “mjesto mržnje, nositelj mržnje” – znači li to da je on i ključ svih rješenja? Je li moguće mržnju iskorijeniti?
“Iskorijeniti mržnju” zvuči kao objava rata, kao nasilje. Moramo prestati legitimizirati nasilje, bez obzira na okolnosti. Dosta je bilo. Moramo pronaći druge načine. Čovjek je uzrok ratova, razaranja, istrebljenja, pa je i izvor rješenja – na primjer, tako da se suzdržava od svega toga. Kao rješenje predlažem (svatko može početi, bilo kada i trenutačno!) reeksperimentiranje s odnosima – jedina stvar koja povezuje ljude je prepoznavanje različitosti. Prepoznavanje da je drugi drugačiji od mene. Uvijek i bez iznimke. Kada to učinimo osnovom svih naših odnosa, i mi postajemo slobodni, jer se više ne moramo međusobno svađati. Moramo naučiti podnositi razlike, a ne ih eliminirati. To je naša velika zadaća, moramo se potruditi da to profunkcionira, tek tada može doći mir.
Express: Na ZBF-u sudjelujete u panelu o “alkemiji mraka”, što je kovanica koja u ovom kontekstu obuhvaća specifičan spoj niza kriza koje u posljednje vrijeme potresaju svijet. Povijest svijeta povijest je nasilja, ratova, kriza. Je li danas doista čovječanstvo dosegnulo kritičnu točku alkemije mraka?
Izraz ‘alkemija mraka’ zvuči mi tako ugodno i nevino. Kao preuzeto iz opere, recimo Mozartove Čarobne frule. Za mene je činjenica da manevriramo ravno prema tome mraku važno otkriće i polazište za promišljanje odakle možemo početi s promjenama. Ne znam jesmo li baš sad došli do kritične točke, jer ovako je već najmanje 5.000 godina. Ali mislim da smo došli do točke kada bismo mogli početi razmatrati uzroke. Na primjer: Čini li ratove nezaobilaznima narativ dominacije? Pretenzije vlasništva? Privatna imovina? To što Drugi nije prepoznat kao netko drugi, nego kao netko ispod ili iznad mene? To što gradimo hijerarhijske ljestvice umjesto da dajemo prostor razlikama? Pritom ne mislim na izjednačavanje, prilagodbu, nego naprosto na prepoznavanje razlike umjesto njezinog poništavanja. To bi eliminiralo i strahove – tama ima puno veze sa strahovima, kojih smo sve više zarobljenici umjesto da naprosto uživamo u životu. Sigmund Freud je 1930. rekao: “Kao što se primjećuje, koncept načela užitka ono je što daje svrhu životu. To načelo od početka upravlja načinom na koji funkcionira psihički aparat; nema sumnje u njegovu svrhovitost, a ipak je njegov koncept u suprotnosti s cijelim svijetom.” Posegnimo za Freudovom pomoći i prijeđimo na drugi narativ, onaj puno ugodniji.
Express: Zašto bismo se trebali plašiti straha?
Kada smo u stanju straha, odsječeni smo od sebe, od svojih osjećaja i od drugih ljudi i svijeta. Strah razdvaja. Strah nije, kao što mnogi tvrde, alarm koji nas štiti od opasnosti, jer se ta opasnost već nalazi u samom strahu: odvojeni smo od svijeta i od sebe, nemoćni smo, nemamo moć. To nas čini podložnima pokoravanju i manipulaciji. S druge strane, strah nam dopušta da ostanemo sposobni djelovati i razmišljati, tako da je dovoljno zadržati tu urođenu sposobnost i razotkriti strah kao neizostavan dio govora o dominaciji i tako ga učiniti suvišnim.
Express: Tema je ovogodišnjeg ZBF-a “Promjena”. Kakvu, po vama, promjenu trebamo, iz kojeg izvora i impulsa bi ta promjena trebala doći, te s kojim vrijednostima?
Moramo prestati sukobe rješavati ratom i odbaciti diskurs dominacije u korist prepoznavanja drugoga kao različitog od sebe. Tako nitko ne bi bio u dominantnoj poziciji, iz čega bi se razvio novi oblik privrženosti i povezanosti s drugim ljudskim bićem, onaj uzajamne potvrde. Ako se slažemo da nam je za formiranje ‘ja’ potreban drugi, to jest ‘ti’, bez tog tebe i bez mogućnosti da se razlikujem od tebe ne postoji ni ‘ja’. Pa zašto ga onda želimo ubiti? Zašto ga želimo pokoriti? On nam treba da bismo mogli biti ‘ja’. Zamislimo da svaki rat postane besmislen, svako preuzimanje vlasti nad drugima postane besmisleno, da čak i strah postane besmislen! Prekrasnih li mogućnosti!
