Kolovoz je u Hrvatskoj mjesec prepun obilježavanja i raznih proslava. Međutim, 14. kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata, dan kada se tisuće zarobljenih vojnika i civila prisjeća stradanja u srpskim logorima. Dan je to kada se obilježava i posljednja razmjena zarobljenika kada je više od sedam stotina zarobljenik srpskih logora pušteno na slobodu.
Vrijedi se prisjetiti da su zlostavljanja i ubojstva zarobljenih vojnika i zatočenih civila bila poznata od samog početka Domovinskog rata. Najbolje to pokazuju dokumenti objavljeni u knjizi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
U nastavku donosimo samo nekoliko takvih dokumenata.
Službena zabilješka povodom saznanja o mučenju i ubijanju vojnih zarobljenika i civila u sabirnom centru u Glini za osobe koje su podržavale "ustaški program"
SLUŽBENA ZABILJEŠKA sastavljena dana 23. 10. 1991. godine u prostorijama Vojnog zatvora Garnizona Petrinja, a povodom dobivenih saznanja o nepravilnostima koje se provode u Zatvoru u Glini. Poznato je da je u bivšem Domu za preodgoj maloljetnika u Glini formiran sabirni centar za sva lica koja su se ogriješila ili koja služe ispunjavanju ustaškog programa kojeg nakon provedenih više stranačkih izbora provodi hrvatska vlast. Lica lišena slobode ili su bili članovi paravojnih formacija Zbora narodne garde, odnosno MUP-a Republike Hrvatske ili civili koji su podržavali ustaški program. S tim u vezi na temelju dogovora koji je proveden na oslobođenom području Banije oko petnaestak lica privedeno je i iz Petrinje.
U okviru službenih radnji koje provodim na temelju naredbe kao upravnik Vojnog zatvora Garnizona Petrinja, te u privatnom kontaktu s pojedinim licima koja rade u Zatvoru Glina došao sam do saznanja da se uhićeni jako maltretiraju tako da otvoreno govoreći ima i smrtnih posljedica. Kako se time ne poštuje još uvijek postojeći Ustav i svi podzakonski akti, sve potpisane međunarodne konvencije koje je SFRJ potpisala o ratnim zarobljenicima i pravima čovjeka, to upozoravam na ozbiljnost situacije i veoma dramatično poslijeratno razdoblje.
Mišljenja sam da JNA dobro provodi nastalu politiku, ali da pojedinci ne misle tako i da sude prije institucija koje su za zarobljene nadležni. Smatram da ustaškom programu treba suditi i da se to verificira kroz priznanje uhićenih kao izvršitelja sulude politike vlade Hrvatske. Ukoliko se to svijetu ne pokaže i ne prezentira kroz priznanje i suđenje, mislim da nam je trud uzaludan. Osim toga u svom odnosu prema građanima moramo biti za nekoliko kopalja iznad politike Hrvatske da bi nas kao takve priznao i napredni i civilizirani svijet. U ovom trenutku svjestan sam da bi zbog ove informacije kod pojedinaca bio osuđen, zato molim da se moji podaci nigdje ne koriste
Zabilješku sastavio Vukmirović Čedo, [v. r] vodnik
Zabilješka liječnika JNA o zlostavljanju zarobljenog pripadnika ZNG-a Damira Kosa iz Koprivnice
Srebreno 10. 11. 91. Od početka ovog, ne znam kako da to nazovem, dakle od 21. 09. više puta sam dolazio na ideju da napišem par stvari. Nekada sam odustajao od toga zbog straha da napišem neke stvari koje čujem. Drugi put odustajem, možda iz nekog uvjerenja, misleći da ako ne pišem da će sve prije završiti.
Ovoga puta sam se predomislio jer je sigurno vrlo teško, koliko se god trudio sve zapamtiti ili bar zapamtiti veći dio. Jedan od razloga je i to da sam danas prvi put osjetio krizu koja se manifestirala slabijim raspoloženjem, vrtoglavicom i lelujanjem pri hodu, a i slabijom tolerancijom prema okolini kada iznosi svoje lične probleme i nezadovoljstva. Od preksinoć kada su ponovno aktivnija ofenzivna djelovanja sa većim brojem ranjenih i poginulih, kompletna svakodnevica poprima aktualni borbeni prizvuk i među nama koji nismo na prednjoj liniji.
08. 11. 91. uvečer telefonski poziv iz “Pelegrina” sjedišta dijela SnČ (sanitetske čete) od zastavnika Tadića o potrebi ukazivanja pomoći pripadniku ZNG Damir Kos 24 god. iz Koprivnice, u Dbk. stigao konvojem sa Stjepanom Mesićem (o.a. vjerojatno je riječ o konvoju Libertas).
Ranjen u predjelu d. koljena koje je imobilizirano remenom ili uprtačem, stavljen prvi zavoj preko nogavice koja je sasvim natopljena krvlju. Nije bilo znakova profuznog krvarenja. Sjedao je naslonjen i pušio. Pogled otupljen, prestravljen. Desno u predjelu kod sinusa oteklina veličine kokošjeg jajeta bez modrice. Iz nosa sasušena krv. Moje inzistiranje da vojna policija osigura prostor od prisutnih (oko 30 pripadnika JNA) koji su sporadično upućivali savjete: “ubij govno” i sl. Prije prvog pitanja čujem “Nećete me zaklati?” ponavlja nekoliko puta. Smirenim glasom sam odgovorio da sam liječnik i da sam tu da mu pružim prvu opću medicinsku pomoć i da će nakon toga, najvjerojatnije biti upućen u VB Meljine zbog ranjavanja u koljeno. Dok sam išao prema Pelegrinu skrenuta mi je pažnja da ZNG-i ne spominjem evakuaciju prije konzultacije sa Operativnim centrom.
Zbog oteklina pored nosa sa desne strane pregled sam usmjerio na znake laterizacije. U polumračnom hodniku bilo je teško tumačiti reakcije zjenica koje su bile proširene. Ipak, učinilo mi se da lijeva ne reagira na snop svjetla bat. lampe i da ostaje midijartično što nije bio slučaj sa desnom. Dilema je bilo više. Da li je usporenog misaonog toka zbog straha koji je evidentan, da li je i koliko iskrvario, da li je imao kontuziju mozga. Napokon reakcije, svoje ime, odakle je došao, s kim je došao...
Obzirom da je dio Sn čete umjesto u Pelegrin otišao vozilima (3) prema prednjoj liniji zbog izvlačenja ranjenih, Tadić i ja smo, na moj prijedlog pristupili pripremanju prihvatne stanice u hodniku Pelegrina. Došao je por. N. Dangubić kojeg sam poslao u amb. Srebreno da donese nosila, još zavojnog materijala i šprica. Ostali smo do skoro 10 sati, ali nije bilo intervencija. Vrijeme smo proveli u razgovoru sa bolničarima kojima sam ukazao na neke uočene greške u prihvatu i tretmanu ozlijeđenih. Ekipe na terenu su očigledno vozili direktno prema Meljinama. Voj. policija je u međuvremenu evakuirala ZNG-u u Meljine.
Ujutro sam saznao da je ZNG imao prostrel kroz d. koljeno, a jutros od kap. Vojne policije, mislim Velisavljevića da mu je na putu priznao da je oteklina na licu od udarca čizmom.
Kos je, prema dostupnim podacima, nakon razmjene zarobljenika otišao opet na bojište. Ovog puta je otišao u Bosansku Posavinu gdje je 1992. godina teško ranjen i ostao nepokretan. Umro je početkom veljače 2015. godine u 48. godini života.
Izvješće načelnika sigurnosti Općinskom štabu TO Kostajnica o radu službe od kolovoza 1991., o ubijanju zarobljenika nakon okupacije Kostajnice te pljački i ubojstvima u selima nastanjenim Hrvatima
SOCIJALISTIČKA FEDERATIVNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA
NARODNA ODBRANA
VOJNA TAJNA
STROGO POVJERLJIVO
SRPSKA AUTONOMNA OBLAST KRAJINA
OPĆINSKI ŠTAB TERITORIJALNA ODBRANE
K O S T A J N I C A
NAČELNIK BEZBEDNOSTI
BROJ: 12/22
I Z V J E Š T A J Načelnika sigurnosti Op.šTO KOSTAJNICA
Dužnost načelnika sigurnosti OpšTO Kostajnica preuzeo sam dana 12.VIII 1991. godine, nakon naimenovanja od strane Komandanta OšTO Branka Dmitrovića. Stupanjem na tu dužnost preuzeo sam u svoju nadležnost i odjeljenje vojne policije, čiji je sastav odredio ORMOB-ovac Tubić Stevo po VES-u.
Do 21.08.1991. godine po shemi vojne sigurnosti i obavještajne službe razgranao sam mrežu za uspješnije obavljanje sigurnosnih i obavještajnih poslova. Sami rezultati prikupljanja podataka i informacija pokazali su u pripremanju su u pripremanju borbenih operacija na oslobađanju grada Kostajnica i ostalih područja opštine Kostajnica zauzetih od strane ustaša u točnosti od 85%. Osim toga, obavljani su i svaki zadaci u dijelu sigurnosti po stožerima odreda, jedinica kako ne bi došlo do događaja koji bi unijeli nemir, nezadovoljstvo i rasulo u samim jedinicama TO.
Nažalost, moram konstatirati da ovaj zadatak nije obavljen ni približno kako bi bilo potrebno u neposrednoj ratnoj opasnosti. Razlozi neizvršavanja ovog zadatka u potrebnoj mjeri su višestruki, od nezadovoljstva zbog nedostatka opreme, nezadovoljstva većine pripadnika TO, vojne policije te jedinica specijalne namjene zbog više provala i pljački od strane i vojnih obveznika, civila te pripadnika oružanih sastava sa drugih opština, nefunkcioniranja pravne države, nedefiniranih političkih opcija o budućem uređenju r Jugoslavije.
Ovom navedenom, također možemo pridodati i stvaranje formacija koje neće da podliježu službenim zapovijedima, kao i stvaranje sukoba u rukovodstvu SAO Krajine. Odjel sigurnosti i vojne policije u proteklom razdoblju lišila je slobode 18 osoba koji su bili na neprijateljskoj strani bilo kao pripadnici oružanih ustaških formacija bilo kao suradnici.
Osim toga 57 pripadnika ustaških oružanih formacija zarobljeno je od strane TO pri napadu na Kostajnicu. U zarobljenički logor u Glini do 11.10.1991. godine predano ukupno 67 uhićenih neprijatelja za koje postoji dokumentacija o primopredaji. Još je 9 lica ostalo u zatvoru koji su tamo ostali poslije razoružanja VP i zauzimanja stanice i zatvora od strane pripadnika jedinice specijalne namjene. Za sudbinu tih lica kao i onih lica koji se traže od strane rodbine i prijatelja (Alapić Željko, Tomović Velimir, Mašinović Safet) ne mogu da odgovaram što je sa istim. Od strane komandira Vranešević Brace upoznat sam da su svi prebačeni u Glinu, ali provjerom u Glini ustanovio sam da nisu nikakvi zarobljenici i Kostajnice izručeni, osim onih koje smo izručili do 11.11.1991. godine.
Kao načelnik sigurnosti ne slažem se sa ovakvim postupcima jer nisu po pravilu o postupanju sa zarobljenicima, ali zbog navedenih teškoća i samovolje djela pripadnika jedinice specijalne namjene nisam u mogućnosti da riješim ovakve probleme, kao i probleme pljačke i ubojstva po selima gdje žive pripadnici hrvatske nacionalnosti. Jedino što sam mogao da uradim u ovakvim uvjetima da prikupim određene podatke, s tim što postoje teškoće što nitko neće da pristane da svjedoči protiv takvih pojedinaca.
Također sam stvorio evidenciju o ljudima koji su se bavili pljačkama, ali zbog nefunkcioniranja sudstva nisu se mogle poduzeti aktivnosti na rješavanju istih problema. Međutim, najgore stvari koje su se događale na našem području je šverc zarobljenog oružja (prodaja oružja u Bos. Kostajnici) prilikom oslobađanja Kostajnice, što je izazivalo buru nezadovoljstva i kod ljudi na području opštine Kostajnica i kod ljudi u Bos. Kostajnica tako da bi bili potrebne najhitnije od strane JNA pronaći i kazniti vinovnike. Isto tako nezadovoljstvo je postalo prisutno i samim odnosom poslije ulaska u grad naših jedinica, jer su pljačkale i palile.
Ovakvim stanjem koje vlada u našem području je vrlo teško riješiti bez većeg angažmana i vojnih i civilnih struktura, jer unatoč svih naredbi koje sam izdavao za sprječavanje u vezi sveg navedenog nisu urodile plodom. U zadnje vrijeme od strane pojedinaca vrše se upadi i pljačka kuća ljudi koji se nalaze u našim redovima, a najsvježiji primjer je događaj u selu Tinarci gdje je grupa iz jedinice specijalne namjene vršila maltretiranje oca, supruge našeg poginulog borca pripadnika TO II Odreda. Za rješavanje ovih problema smatram da bi se morala uključiti Komanda 1.O.G. što se tiče samovoljnog napuštanja jedinica mobiliziranih vojnih obveznika, oni su privedeni od strane od strane vojne policije TO organizirane su po odredima i ti su problemi rješavani dosta dobro. Također su zbog mere sigurnosti izrađene i službene legitimacije za pripadnike TO, vojne policije i JSN.
Poduzete su sve aktivnosti za čuvanje vitalnih objekata u gradu Kostajnica, te najveće mjere osiguranja mosta, što je sve regulirano Planom osiguranja grada Kostajnice i Naredbom k-danta OšTO. U osiguranje su uključeni jedinice TO, VP, milicije Krajine i jedinice civilne zaštite. Zbog boljeg prikupljanja podataka o stanju neprijatelja, u dubini koristimo se obavještajnim načinom rada obavještajnog oficira osposobljenog za te vrste zadataka, imenovanog u štabu tokom druge polovice 10-mj.1991. godine. Tu informacije i izvještaje dostavljamo redovno u nadležnu komandu. Na kraju ovog skraćenog izvještaja napominjem da postoji sva dokumentacija u vezi primopredaje zarobljenih lica, zapisnici, kao i Naredba za sprječavanje svih nedjela, tako da se ograđujem od stvari koje ruše etiku i ugled vojnika.
NAČELNIK SIGURNOSTI Duško Radulović [v. r.]
