Life
4295 prikaza

Heroj bez puške: "Bol i ljubav koja nikada neće nestati..."

Prvislav Lederer, otac Gordana Lederera
1/2
Robert Anić/PIXSELL
Ubijen je snajperskim hicem dok je snimao prve crte bojišta, a njegov ubojica nikad nije bio kažnjen

Svakog 10. kolovoza moja kći Petra i ja samo gledamo na sat i čekamo da taj dan prođe. Vrijeme ne liječi rane, čovjek samo vremenom nauči živjeti, pričala je prošle godine Ana Lederer, udovica televizijskog ratnog snimatelja Gordana Lederera. Prije više od 25 godina Domovinski rat uzeo joj je ljubav života i oca voljene kćeri. Lederer je neustrašivo, nošen snimateljskim i novinarskim instinktom, na bojištu kamerom snimao istinu o srbočetničkoj agresiji na Hrvatsku i želio da ona dopre do cijelog svijeta.

Tog kobnog 10. kolovoza 1991. oko 17 sati Gordan Lederer pogođen je snajperskim hicem na Čukur brdu iznad Kostajnice. Dan-dva prije toga s 1. gardijskom brigadom Tigrovi bio je u akciji na Šupljem kamenu. Zadaća Tigrova bila je štititi komunikaciju Hrvatska Dubica - Hrvatska Kostajnica.

- Cijelo vrijeme Gordan je bio s nama. Nakon tih dana na Šupljem kamenu imali smo odmor u Hrvatskoj Kostajnici. Gordan je s pripadnicima Gavrana otišao snimati na neki drugi teren i predvečer smo, oko 17 sati, od Damira Tomljanovića Gavrana dobili dojavu da je došlo do pucnjave - prisjetio se tog tragičnoga kolovoškog dana Miroslav Vrčković, pripadnik 2. bojne, 3. satnije 1. gardijske brigade.

Stanje u Kninu nakon Oluje Oluja Top News Pad Krajine: "Ustaše ušle u Knin bez borbe..."

Nakon dojave za pomoć u izvlačenju Lederera 15 je suboraca, predvođenih zapovjednikom, generalom Tomom Medvedom, krenulo u spašavanje na Čukur brdo.

- Nas šest krenulo je u izvlačenje dok su drugi ostali pokrivati nas. Gordan je bio teško ranjen u ruke, prsa, nogu, imao više rana od gelera i snajperskog metka. Previli smo mu sve rane, razgovarali s njim i govorili mu kako će biti sve OK. Bio je pri svijesti, sjetio se naših trenutaka na Šupljem kamenu i tad nam je rekao: ‘Evo, dečki, prvi put sam se razdvojio od vas i pogodilo me’ - prisjetio se časnik 1. gardijske brigade Siniša Turkalj. Uz Lederera su bili pripadnici Gavrana Taqi i Paulić.

Ranjenog Lederera dio je ekipe u šatorskom krilu prebacio do sanitetskih kola, a Medved i Turkalj su cijelo vrijeme izvlačenja pokrivali jedan drugoga.

- Transportirali bismo ga odmah sanitetom, no problem je bio u tome što učestali četnički napadi tu cestu nisu činili sigurnom. General Medved tražio je od JNA i generala Andrije Rašete da pošalje helikopter i kontrolira četničke napade kako bi se Lederer što brže prebacio na zagrebačko Rebro. No Rašeta nije dao ni helikopter ni garanciju te to što je Lederer preminuo leži isključivo na njemu i JNA - kazao je Turkalj.

Poslije smrti objavljeni su njegovi snimci ‘banijska praskozorja’.

Njegovi hrabri i požrtvovni suborci učinili su sve što su mogli. Iako u šoku zbog golemoga gubitka krvi, Gordan je bio pri svijesti. Junački Tigrovi zaustavili su mu krvarenje, sanirali rane, čak i intravenozno dali krv, no operaciju nisu mogli izvesti u sanitetu. Daljnja sanacija ozljeda i operacija zahtijevala je kontrolirane bolničke uvjete i kiruršku ekipu, među kojom je bila i njegova majka Vlasta. Ugledna anesteziologinja kroz 30 godina rada spasila je mnoge živote. Čekala je da spasi život i sinu jedincu.

Nažalost, nije uspjela.

- Kad smo shvatili da neće stići helikopter, oko 21 sat smo ga odlučili odvesti u Zagreb sanitetnim vozilom. Bio sam mu pratnja s policijskim Land Roverom da ga možemo obraniti od eventualnog napada. Vozio sam bez svjetala jer bi četnici uvijek zapucali čim bi vidjeli svjetla na vozilima. Transport je trajao sat i pol, no nisu nam odmah rekli je li još bio živ kad je stigao. Kasnije smo saznali da je preminuo - sa sjetom i tugom u glasu govorio je Željko Herceg, bojnik u mirovini i pripadnik 2. bojne 3 satnije, jedinice za posebne namjene. Upravo on je dva dana prije Gordanove pogibije snimio njegove posljednje fotografije koje je, dva dana nakon smrti, predao njegovoj neutješnoj majci.

- Disali smo kao jedan i ništa nam nije bilo teško. U našoj su postrojbi bili ljudi iz svih krajeva Hrvatske, kao i pripadnici svih nacionalnih manjina. Na svaku obljetnicu, na Čukur brdu, ponesu nas jake emocije kad se sjetimo tih dana. I pitamo se: Zašto je nedužni novinar morao poginuti, zašto su mnogi nevini ljudi morali stradati? Jako nas to progoni. Odmak vremena čini svoje, postali smo mekši, emotivniji i svaka nam obljetnica pada sve teže i bolnije - kazao je Turkalj.

Svojeg odnosa s Ledererom prisjetio se i general zbora Josip Lucić, ratni zapovjednik specijalne bojne Rakitje i 1. gardijske brigade Tigrovi. Gordana je upoznao 1981. godine, deset godina prije Domovinskog rata, kad ga je otac doveo u Judo klub Mladost.

- Zajedno smo trenirali, družili se i veselili. Moj životni put krenuo je u jednom smjeru do zapovjednika 1. gardijske brigade, a Gordanov u snimateljske vode i izvještavanje s ratnih žarišta. Pamtim ga kao dobrog čovjeka, humanista, društvenog i simpatičnog. Imao je ugodan osmijeh kojeg jasno vidim i danas, 25 godina kasnije, a pamtit ću ga cijeli život - zaključio je Lucić.

Ubojica Gordana Lederera, Milan Zorić, nikad nije kažnjen. Iako se pred srpskim kamerama hvalio da je ubio hrvatskog ratnog reportera, nikad u Hrvatskoj nije osuđen. Na njega se primijenio Zakon o oprostu iz 1996. godine.

S time se ne želi pomiriti ni Ana.

- Gotovo je nevjerojatno da, zahvaljujući tom Zakonu o oprostu, ubojica mojega supruga nije suđen i osuđen. Hrvatska država nije učinila ništa da se pokuša obnoviti taj proces. Agresorska vojska nije željela spasiti Gordana jer je njegova kamera pronosila istinu i svjedočila spregama JNA i četnika. Dvije godine nakon njegove smrti jedan pukovnik JNA izjavio je da je Gordan bio na KOS-ovoj listi za ubojstvo, a željeli su ga likvidirati jer je prenosio istinu - ispričala je Ana. Dodala je i da je mjesecima prije njegova ubojstva imala loš predosjećaj, ali Gordan se nije dao zaustaviti.

Zarobljeni Srbi Domovinski rat Top News Martić: Počela Oluja, što da radim?; Slobo: "Ubij se!"

- Bili smo u braku pet godina, a kad je poginuo, Petra je imala pet godina. Toga dana bila je s mojom majkom na Krku i za očevu smrt rekla sam joj dva tjedna kasnije. Nije to tada razumjela, ali činjenica da je odrasla bez oca obilježila joj je emocionalni život. U konačnici, ta tragedija je obilježila živote nas obje - rekla je Ana i nastavila:

- Bio je neobičan. Vrlo povučen, zatvoren, zaljubljen u svoj posao, savršen umjetnik, strastven novinar, dobar i nježan otac te suprug. Nemoguće je da bi ikome učinio nešto nažao. Njegova majka nikad se nije oporavila od gubitka sina. Tijekom karijere spasila je brojne živote, no sinov, nažalost, nije mogla. S tom činjenicom nije mogla živjeti i zapravo je umrla od tuge za sinom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.