Hrvatska se giba na lijevo. Ali to nije ekstremna ljevica

Nakon lokalnih izbora 2013. godine Hrvatska se počela naginjati udesno. 
Nakon što je Tomislav Karamarko pohvatao konce u HDZ-u i počeo ga pretvarati u nacionalističku sektu, a stožeraši i šatoraši krenuli u akciju uličnog rušenja Milanovićeve vlade, Most je iz lokalnih izbora u Metkoviću izašao kao pobjednička stranka, a Božo Petrov postao gradonačelnik. 
Time su se počeli stvarati preduvjeti da desnica, ona nacionalistička u Karamarkovu HDZ-u i ona klerikalna u Mostu bivšeg “hrastovca” Bože Petrova, preuzme apsolutnu vlast u Hrvatskoj. Godinu dana kasnije Kolinda Grabar Kitarović upustila se u operaciju desničarskog desanta na Pantovčak, HDZ je preuzeo Split, dok je u Zagrebu paktirao s desničarskim konvertitom Milanom Bandićem.

Danas, nakon ovogodišnjih lokalnih izbora, moći ćemo konstatirati da se Hrvatska počela naginjati prema ljevici. Ne onoj “ekstremnoj ljevici”, o kojoj trubi Miroslav Škoro, nego prema liberalnoj, centrističkoj, građanskoj, urbanoj, zelenoj, modernoj ljevici. Ili onome što se naziva ljevicom.
Jer nakon drugoga kruga lokalnih izbora, mogla bi se složiti piramida moći sastavljena od predsjednika Zorana Milanovića, nominalnoga kandidata liberalne ljevice, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, kojeg crna desnica, ali i sam Milanović, optužuju ili nazivaju ljevičarom, gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, gradonačelnika Splita Ivice Puljka, gradonačelnika Rijeke Marka Filipovića...

Prema rezultatima ovih aktera, kao i uspjesima platforme Možemo! u nekim sredinama i gradskim vijećima, uz pad glasačke podrške HDZ-u, a uz prevlast nezavisnih lista u nekim sredinama, može se konstatirati kako se glasačko tijelo u Hrvatskoj pomiče ulijevo.
A neki bi rekli, pomiče se unaprijed.
Da ne bi bilo zabune, nije to nekakva velika ljevičarska koalicija.
Dapače, Milanović je često u ratu s ljevicom i s ljevičarima, koji mu ne zaboravljaju koketiranje s populističkom i radikalnom desnicom, koja ga je često slavila na naslovnicama svojih glasila.
Plenković je i dalje predsjednik stranke koja parazitira na desničarskim glasovima i oportunistički normalizira ustaštvo. SDP je u slabljenju i opadanju, okupiran vlastitim frakcijskim obračunima, inercijom i apatijom, a liberalni Centar i nezavisne liste po Hrvatskoj teško bi se mogle strpati u isti onaj koš u koji je Karamarko svojedobno želio strpati čitavu desnicu, pa onda još i Most.
Nije to homogena ideološka, svjetonazorska i politička grupacija, ali svejedno prkosi onoj mračnoj prognozi od prije nekoliko godina kako bi se Hrvatska vrlo lako mogla pretvoriti u Orbanovu Mađarsku ili Vučićevu Srbiju.
Niti je na čelu HDZ-a crni desničar, dapače Milanović je javno svrstao Plenkovića u “lijevu frakciju SDP-a”, niti je Plenkovićev HDZ ona mračna kloaka radikala iz Karamarkova doba, niti su sve političke opcije lijevo od centra eutanazirane i demotivirane, kako je to slučaj u mnogim zemljama u okruženju.

A uspjeh Možemo!, kao i nekih nezavisnih lista i kandidata manjih centrističkih stranaka, pokazuje da u Hrvatskoj još postoji motivirano biračko tijelo liberalne ljevice i lijevog centra. Zapravo, jedina regija u kojoj desnica još dominira jest zapuštena, zaboravljena, izigrana i izmanipulirana Slavonija, regija iz koje se najviše iseljava i u koju se najmanje ulaže. Ali i tamo se Plenkovićevi kandidati gledaju kao umjereni odgovor na ekspanziju Škorina Domovinskog pokreta.
Tomaševićev dolazak na čelo Zagreba i uvjerljiv trijumf platforme Možemo! u Zagrebu nagnule su političku vagu ulijevo, čemu svjedoči i histerično zapomaganje radikalne desnice o najezdi nekakve “ekstremne ljevice”, “lezbijskih sindikalista”, “stranih plaćenika” koji “ugrožavaju naše svetinje”.

Sve to događa se paralelno sa slabljenjem SDP-a kao nominalno stožerne stranke nekakve liberalne ljevice. Stranke koja gubi glasačko tijelo i kontakt s novim generacijama birača, koja je izdala ljevicu i iznevjerila glasače, koja je posvećena sebi i svojim foteljama, a ne programima, građanima i razvoju društva.
I koliko god taj pad SDP-a nominalno još držao HDZ u uvjerljivoj prednosti u anketama na nacionalnoj razini, na lokalnoj uspon novih i jačanje postojećih opcija svjedoči činjenici kako je Hrvatska još sposobna gledati unaprijed.
Ako većina regija pokaže kako je spremna na otpor HDZ-u, a vodeća mjesta u državi zauzmu umjereni političari centra ili liberalne ljevice, tad ćemo dobiti potpuno drugačiju političku sliku nego prije samo sedam godina.
To može značiti da bi se u Hrvatskoj napokon moglo upaliti svjetlo.
I da će HDZ i desnica dominirati samo u najmračnijim dijelovima. Kako to i priliči.