Top News
5037 prikaza

Hrvatski i dubrovački politički mentalitet razlikuju se koliko nebo i zemlja

1/4
Grgo Jelavić/PIXSELL
Dubrovnik je uspijevao sultana uvjeriti da mu je najvjerniji saveznik, a papu da je najvjerniji katolik. Današnja Hrvatska ne uspijeva nikoga uvjeriti ni u što

Onomad je u kultnoj emisiji “Nedjeljom u 2” nastupio ambiciozni, perspektivni Damir Vanđelić. Ne znam puno o njemu, ono malo površnih informacija iz medija, a zaintrigirao me izjavom koja je i svojevrstan tihi protest protiv ovoga jada koji se zove hrvatska politika i diplomacija. Jada u kome ministar vanjskih i europskih poslova neke večeri u “Otvorenom” otvoreno, da ne kažem neukusno i bestidno, istupa kao PR-agent našega premijera, objašnjavajući usput, sukladno vlastitu shvaćanju diplomatičnosti i mentalnim dosezima, nazočnom saborskom zastupniku da ne bi mogao biti, valjda, ni portir na Zrinjevcu.

No ostavimo po strani one koji nam od prvog predsjednika demokratske Hrvatske do aktualnog premijera objašnjavaju kako je tajna postojanja Lijepe Naše upravo njihovo “mudro vodstvo”. Dakle, Vanđelić i njegovo, celofanski upakirano, razočaranje jer gospodin premijer nije pokazao dovoljno “dubrovačkog mentaliteta” u vođenju politike. Što je to, osim obiteljskih veza, u gospodina Plenkovića “dubrovačko” teško mi je odgonetnuti. Jedna optička varka, doduše velika poput brvna u oku novozavjetne prispodobe, već se u startu ispriječila kao nepremostiva prepreka između vladanja u starom Dubrovniku i hrvatske aktualne političke “kulture”: dubrovački je mentalitet podrazumijevao neraskidiv spoj individualnog talenta i osobne skromnosti, s naglaskom na potonjem. Pojedinac u starom Dubrovniku nije bio politički subjekt jer je vlast bila naglašeno kolektivna. Talent se podrazumijevao, osobna nevidljivost bila je imperativ. Tamo nikome ne bi palo na pamet govoriti o svojoj ili bilo čijoj vladalačkoj mudrosti. Zadnji koji je u povijesti Dubrovačke Republike pokušao biti “individualno mudar”, knez Damjan Juda, završio je još na početku 13. stoljeća na mudar način: kad su praktični Dubrovčani okončali njegove nezajažljive političke ambicije predavši ga Mlečanima shvatio je da mu je najmudrije prekinuti vlastite muke samoubojstvom, što je i obavio, smrskavši sebi samome glavu o jarbol mletačke galije u vodama ispred Grada.

 | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Tako je od jedinstvena dubrovačkog nasljeđa Hrvatska baštinila tek mentalitet čovjeka koji je vlastitom osobom i svojim nasljednicima htio utjeloviti svu vlast komune i kasnije Republike, Damjana Jude, čije ime danas nosi ulica nasuprot dubrovačke katedrale i uz biskupski dvor, valjda kao opomena. A moglo se puno više. Recimo, poslušati Stevana Dedijera koji je hrvatskim diplomatima preporučio odlazak u Sponzu, tamo gdje je još prebogat arhiv uistinu mudre politike i još mudrije diplomacije. Moglo se učiti. Moglo se osluhnuti i šest godina stari članak Bože Skoke o poukama koje Hrvatska mora naučiti od Dubrovačke Republike. Njegovo početno retoričko pitanje ujedno je i odgovor: Što bi druge države i narodi dali da su na svom tlu imali jednu Dubrovačku Republiku i kako bi je tek iskoristili za vlastitu promociju i pozicioniranje u svijetu!? Baš onako kako mi nismo bili u stanju. Što nas je priječilo?

Popevši se na Lovrjenac prošloga mjeseca s grupom prijatelja stranaca, pričao sam im dugu priču o dubrovačkom Gibraltaru, o onom natpisu nad njegovim ulaznim vratima da se sloboda ne prodaje ni za sva blaga na ovome svijetu. Kasnije sam im u Kneževu dvoru pokazivao natpis nad ulazom u Veliku vijećnicu, nekadašnju dubrovačku sabornicu, koji opominje tadašnje političare da se ostave privatnog interesa i misle isključivo na javno dobro. Prijatelji, učeni ljudi, bili su impresionirani, ali smo gotovo na svakom koraku susretali grupe i vodiče koji su im pokazivali neke neobične slike. Jednom od njih smo se približili i doznali da su to posebne ture ambijentima “Igara prijestolja”. Dakle, autentični Grad koji im pokazuju tim ilustriranim vodičima jest onaj televizijskih serija, a ovaj realni, od kamena i zaboravljene povijesti tek je kulisa. Kulise donose zaradu upravo zato što nismo znali zaraditi na onome od čega nismo znali ništa naučiti. I opet: što nas je priječilo?

Dvije godine i više nakon zagrebačkog potresa, koji je bio daleko od razornog, nije se napravilo gotovo ništa, osim što na ulicama ne vidimo više krš i lom nastao nakon neposrednog udara. Onaj razorni dubrovački 1667. ubio je oko trećine stanovnika Grada, potaknuo kaos, pljačke, užase, ali se nekon nekoliko dana sastalo ono nešto preživjele vlastele i organiziralo život. Kad su se dvije mletačke galije pojavile pod zidinama Grada da “pomognu” razorenu Dubrovniku, top s Lovrjenca po naredbi zapovjednika posade Ohmučevića poslao im je ljubaznu odbijenicu, hicima poručujući da im pomoć prekojadranskih Danajaca nije potrebna. Usred Kandijskog rata u kojemu bi Turcima Dubrovnik došao kao strateški dar s neba, uspjeli su diplomatskim virtuozitetom odgovoriti Osmanlije od osvajanja Grada.

 | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Napisa Skoko da je diplomacija najjače oružje u međunarodnim odnosima i ne prepušta se slučajnosti. Današnja hrvatska, vrludajući između poraza i promašaja, od dubrovačke, do u najsitnije detalje isplanirane, nije naučila ništa. Skoko je i točno upozorio da je važno što drugi misle o tebi - u prezentacijske vještine i imidž stalno treba ulagati. Dubrovnik je uspijevao sultana uvjeriti da mu je najvjerniji saveznik, a papu da je najvjerniji katolik, istodobno svim stranama prodajući informacije koliko je cijenio unosnim. Današnja Hrvatska ne uspijeva nikoga uvjeriti ni u što, a dok na svakom uglu cvjeta pokoja PR-agencija, država nema nikakvu prezentacijsku strategiju. A da za promjenu naši mudri vlastodršci uzmu u ruke sjajnu knjigu Nelle Lonze “Kazalište vlasti” i iz nje uče kako se prikazuje vlast koja djelom, a ne narcisoidnim izjavama svjedoči vlastitu mudrost?

Također, tragom dubrovačkog iskustva, piše Skoko da se zakona treba strogo pridržavati i da se ne smiju često mijenjati. Sjajno - sjeća li se itko koliko smo promjena Ustava odradili u ovih tridesetak godina, a o izmjenama i dopunama dopuna i izmjena zakona da i ne govorimo!?

O dubrovačkom mentalitetu dovoljno svjedoči kip Miha Pracata u Dvoru. Taj milijarder čije se onodobno bogatstvo može usporediti s današnjim imutkom Gatesa i Muska zajedno, a ostavio ga je svojoj domovini, jedini je dobio spomenik u vrijeme Republike. Da, ali tridesetak se godina vijećalo i prepiralo prije nego što je njegova statua postavljena u najreprezentativnijem prostoru državice. Zašto? Pojedinac, ma tko bio i ma što uradio, nije trebao priznanje jednostavno zato što se sve što je uradio za svoju domovinu smatralo očekivanim i normalnim.

Dubrovnik | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Bilo je, doduše, i nakon Damjana Jude u Dubrovniku sukoba, politikanstva, zavjera, a čak se i Voltaire narugao dubrovačkim vlastodršcima zbog njihovih neprekidnih svađa. Veliki potres dočekao je Marojica Kaboga u zatvoru nakon što je pred Dvorom nožem okončao svađu, a uskoro i život vlastita šogora. Isti je taj, izišavši iz tamnice slučajno neozlijeđen, usred jauka i patnje s ostacima vlasti uspostavljao red. Ta riječ krije tajnu koje nismo svjesni - je li Dubrovnik izgradio prvi vodovod ili kanalizaciju, je li ljepši od ovoga ili onoga grada, nevažno je jer nas u Gradu treba impresionirati red države svjesne da na neznatnom prostoru, okružena svim mogućim opasnostima, samo uporabom sive tvari i zajedničke discipline može opstati. Ako to nismo naučili, upitati nam se opet: zašto?

Jednostavno: hrvatski i dubrovački politički mentalitet razlikuju se koliko nebo i zemlja. U nedostatku stalnih i stabilnih, autonomnih i samosvojnih političkih institucija, Hrvatska je stoljećima gradila narative o junaštvu pojedinaca koji će nas odvesti u raj slobode i samostalnosti. Naravno, nerijetko su ti junaci ostajali bez glave ili je priklanjali pred tuđinskim gospodarima. Dubrovnik, nesklon pojedincu, pa bio on i junak, dobro je znao da samo snažne, stabilne i samosvojne institucije primoravaju na rad za opće dobro i jamče zajednički opstanak. To je razlog zašto nismo prepoznali povijesnu baštinu Grada kome volimo tepati i usput ga prodavati na sve načine. A imali smo vremena. No u zadnjih trideset godina hrvatske vlasti nisu shvatile ono što su Dubrovčani dobro znali: da imaju državu i da ni jedan pojedinac nije važniji od društva čiji je ona okvir.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • kadarsa 12:46 08.Srpanj 2022.

    sasvakijem srdačno,niskijem iskreno,to je ključ