Invazija Aljaske i osveta 'Castnerovih koljača': Tragedija naroda Unangax

U analima Drugog svjetskog rata, bitke poput Pearl Harbora, Midwaya i Iwo Jime duboko su urezane u kolektivno pamćenje. No, postoji jedna kampanja koja je, unatoč svojoj strateškoj važnosti i brutalnosti, ostala u sjeni povijesti, poznata kao "Zaboravljena bitka". Riječ je o Aleutskoj kampanji, jedinom vojnom sukobu vođenom na tlu Sjeverne Amerike tijekom rata. Počela je u lipnju 1942. godine, kada su japanske carske snage zauzele otoke Attu i Kiska, najzapadnije točke Aleutskog otočja na Aljasci. Taj je čin označio prvu stranu okupaciju američkog teritorija od Rata 1812. godine, pokrenuvši krvavi sukob u jednom od najsurovijih okruženja na svijetu i zapečativši tragičnu sudbinu domorodačkog naroda Unangax̂. Značenje njihova imena je otprilike "Morski stanovnici". 

Unangaxi su uglavnom živjeli egzistencijalnim načinom života s učinkovitom i uspješnom pomorskom ekonomijom sve dok ruski istraživači nisu otputovali na Aleute, kolonizirajući cijeli otočni lanac do 1760. i šireći se na Kodiak i jugoistočnu Aljasku do 1800. Ruska prisutnost opustošila je zajednice Unangaxa. Rusi su primijetili da tradicionalno ekološko znanje i kulturne prakse Unangaxa čine ih izvrsnim lovcima na morske vidre. Rusi su prisilili mnoge Unangaxe da ih love, često koristeći nasilje u tom procesu. Obitelji Unangaxa, preusmjerene na rad za Ruse, nisu mogle same nabaviti hranu za sebe. Glad, teškoće i bolesti smanjile su populaciju Unangaxa za gotovo 80% tijekom tog vremena. Bolesti koje su uveli Europljani, poput malih boginja i ospica, uzele su strašan danak zajednicama Unangaxa. Prije kontakta s Rusima, populacija Unangaxa procjenjivala se na 15-18 tisuća; Do kraja ruske prisutnosti na Aleutskim otocima, ostalo je samo 2500 stanovnika Unangaxa. Rusko Carstvo je prodalo Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama 1867. godine za 7,2 milijuna dolara, što je formalno potvrđeno potpisivanjem ugovora 30. ožujka, a primopredaja teritorija izvršena je 18. listopada iste godine

Aleutski otoci, lanac vulkanskih otoka koji se proteže poput luka između Aljaske i ruskog poluotoka Kamčatke, desetljećima su prije rata prepoznati kao ključna strateška točka. Američki general Billy Mitchell još je 1935. godine pred Kongresom izjavio: "Vjerujem da će u budućnosti onaj tko drži Aljasku držati i svijet. Mislim da je to najvažnije strateško mjesto na svijetu." Japanski vojni planeri dijelili su to mišljenje. Smatrali su da bi uspostava baza na Aleutima stvorila neprobojni obrambeni pojas na sjevernom Pacifiku. Njihovi ciljevi bili su trostruki - spriječiti moguću američku ofenzivu prema Japanu preko sjevera, postaviti barijeru između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza u slučaju da se SSSR pridruži ratu protiv Japana te pripremiti zračne baze za buduće napade. Amerikanci su se, s druge strane, pribojavali da bi Japanci mogli iskoristiti otoke za zračne udare na gradove na zapadnoj obali, poput Seattlea ili San Francisca.

Invazija u sjeni Midwaya

Japanski plan napada na Aleute odvijao se istovremeno s njihovom mnogo poznatijom operacijom kod atola Midway. Mnogi povjesničari vjeruju da je sjeverni napad bio diverzija osmišljena da odvuče dio američke Pacifičke flote s glavnog bojišta. Operacija je započela 3. i 4. lipnja 1942. zračnim napadima na američku pomorsku bazu Dutch Harbor na otoku Unalaska. Japanski bombarderi s nosača zrakoplova Ryūjō i Jun'yō, probijajući se kroz gustu maglu, nanijeli su štetu skladištima nafte i bolnici. U zoru 6. lipnja, oko 550 pripadnika japanskih pomorskih snaga iskrcalo se na otok Kiska. Na otoku se nalazila samo mala američka meteorološka postaja s deset članova osoblja, koji su zarobljeni. Dan kasnije, 7. lipnja, jedinice 301. neovisne pješačke bojne japanske vojske zauzele su otok Attu, najzapadniji i najudaljeniji otok u Aleutskom lancu, udaljen gotovo 1800 kilometara od kopna Aljaske. Attu, otok dimenzija otprilike 56 sa 32 kilometra, bio je dom maloj zajednici od 45 domorodačkih Unangax̂ (poznatih i kao Aleuti) te dvoje Amerikanaca, radijskog tehničara Charlesa Fostera Jonesa i njegove supruge Ette, učiteljice. Vijest o padu američkog tla u neprijateljske ruke šokirala je američku javnost i potaknula strah od daljnje eskalacije na kontinentu.

Život pod okupacijom i dvostruka tragedija naroda Unangax

Za domorodačko stanovništvo Aleuta, japanska invazija bila je tek početak noćne more koja će ih zadesiti s dvije strane. Sudbina stanovnika otoka Attu i onih evakuiranih s drugih otoka predstavlja jedno od najmračnijih poglavlja ovog zaboravljenog sukoba.

Nakon što su zauzeli Attu, japanski vojnici ubili su Charlesa Jonesa. Njegova supruga Etta i preživjelih 41 stanovnika sela postali su ratni zarobljenici. Tri mjeseca kasnije, ukrcani su na teretni brod i prevezeni u Otaru, lučki grad na japanskom otoku Hokkaidu. Tamo su smješteni u napuštene spavaonice željezničkih radnika, gdje su se suočili s očajnim uvjetima. Zbog izgladnjivanja i nedostatka medicinske skrbi, bolesti su se brzo proširile. Akutna tuberkuloza pokosila je mnoge. Tijekom tri godine zarobljeništva, umrlo je gotovo pola grupe: 16 od 40 zatočenika i četvero od petero djece rođene u logoru. Postali su jedina skupina domorodačkog stanovništva Aljaske koja je odvedena u Japan kao ratni zarobljenici, a njihova patnja ostala je uglavnom nepoznata sve do kraja rata.

Dok su stanovnici Attua patili u Japanu, američka vlada, bojeći se za sigurnost ostalih domorodačkih zajednica, donijela je drastičnu odluku. Preko 880 Unangax̂ s drugih Aleutskih i Pribilofskih otoka prisilno je evakuirano. Proces je bio kaotičan i nehuman. Stanovnicima je dano manje od 24 sata da se spakiraju, a sa sobom su smjeli ponijeti samo jedan kovčeg. Ukrcani su na pretrpane vojne transportne brodove, bez adekvatne hrane, pitke vode ili medicinske skrbi. Njihova odredišta bila su improvizirani "izbjeglički kampovi" u jugoistočnoj Aljasci, smješteni u napuštenim tvornicama konzervi, solanama haringi i propadajućim rudarskim kampovima. Uvjeti su bili stravični: bez vodovoda, struje ili sanitarnih čvorova, zgrade su prokišnjavale, a zimska odjeća i hrana bili su neadekvatni. Za narod naviknut na gole, vjetrovite otoke bez drveća, gusta šuma jugoistočne Aljaske izazivala je klaustrofobiju i depresiju. Tijekom tri godine internacije, gotovo deset posto evakuiranih umrlo je od bolesti i loših uvjeta. Ironično, dok su se borili protiv neprijateljske okupacije, Sjedinjene Države su internirale vlastite građane u logore koji su se po posljedicama malo razlikovali od zarobljeničkih.

Gotovo godinu dana američke snage su se pripremale za protuofenzivu, uspostavljajući zračne baze na otocima Adak i Amchitka te provodeći pomorsku blokadu koja je prekinula japanske linije opskrbe. U toj pripremi ključnu ulogu odigrali su i izviđači iz redova domorodačkog stanovništva, takozvani "Castnerovi koljači", čije je poznavanje terena bilo neprocjenjivo.

Castner’s Cutthroats bio je inače nadimak za malu američku izviđačko-obavještajnu postrojbu na Aljasci u Drugom svjetskom ratu: službeno 1st Alaskan Combat Intelligence Platoon, poznatu i kao Alaska Scouts. Nisu bili “koljači” u doslovnom smislu, nego vrlo neformalna, gruba i ekstremno izdržljiva jedinica izviđača. Nadimak im je dao vojni tisak.

Postrojbu je osmislio američki obavještajni časnik pukovnik Lawrence V. Castner, jer je shvatio da se na Aleutskim otocima ne može ratovati kao na “normalnom” bojištu. Trebali su mu ljudi koji znaju preživjeti u divljini Aljaske: Aleuti i Inuiti/Eskimi, lovci, ribari, traperi, vodiči, rudari i ljudi navikli na hladnoću, maglu, vjetar, tundru i izolaciju. Imali su oko 65 ljudi.

Bitka za Attu: Jedna od najkrvavijih u ratu

Dana 11. svibnja 1943. započela je operacija "Landcrab" s ciljem oslobađanja Attua. Aljaški izviđači, "Castnerovi koljači" vodili su preko 15 000 savezničkih vojnika na plaže Attua kako bi ponovno zauzeli otok od više od 2300 utvrđenih japanskih vojnika. Iskrcali su se na otok, gdje ih je dočekalo više od dvije tisuće japanskih branitelja pod zapovjedništvom pukovnika Yasuyo Yamasakija. Bitka koja je uslijedila bila je iznimno brutalna. Američke trupe borile su se ne samo s odlučnim neprijateljem, već i s nemilosrdnom arktičkom klimom. Gusta magla, ledena kiša i jaki vjetrovi, poznati kao williwaw, uzrokovali su brojne slučajeve smrzotina i bolesti. Japanski vojnici, ukopani na visokim položajima, pružali su žestok otpor. Nakon gotovo tri tjedna iscrpljujućih borbi, pukovnik Yamasaki shvatio je da je poraz neizbježan. U zoru 29. svibnja, naredio je preostalim sposobnim vojnicima da izvedu jedan od najvećih banzai juriša u Pacifičkom ratu. Japanski vojnici probili su se duboko u američke linije, što je dovelo do kaotične borbe prsa u prsa. Do kraja dana, japanski otpor je slomljen. Cijena je bila strašna. Samo 28 japanskih vojnika je zarobljeno; više od 2350 ih je poginulo. Američke snage imale su 549 poginulih i 1148 ranjenih, ali s dodatnih 2100 žrtava zbog smrzotina, bolesti i drugih uzroka. Proporcionalno broju vojnika, bitka za Attu bila je druga najkrvavija bitka za američke snage na Pacifiku, odmah iza Iwo Jime.

Operacija Cottage: Invazija na prazan otok

Nakon teškog iskustva na Attuu, saveznici su za oslobađanje Kiske pripremili ogromne snage. Dana 15. kolovoza 1943., invazijska sila od 34.426 američkih i kanadskih vojnika iskrcala se na otok, očekujući još krvaviju bitku. No, dočekala ih je samo tišina i gusta magla. Japanci su, shvativši da je otok neodbranjiv, izveli briljantnu tajnu evakuaciju. Pod okriljem magle, 28. srpnja, japanska flota neprimjetno se prišuljala otoku i u samo 50 minuta ukrcala cijeli garnizon od 5.183 čovjeka te nestala. Saveznici su dva tjedna bombardirali prazan otok. Iako nije bilo neprijatelja, saveznici su pretrpjeli 313 žrtava zbog "prijateljske vatre" u gustoj magli, japanskih mina i nagaznih zamki te surovih vremenskih uvjeta.

Nakon rata, preživjeli Unangax̂ iz japanskog zarobljeništva i američkih logora nisu se smjeli vratiti u svoje domove na Attuu i nekim drugim otocima, koji su proglašeni "izgubljenim selima". Vlada je smatrala da bi obnova bila preskupa. Mnogi su po povratku na druge otoke zatekli svoje domove i crkve opljačkane ili uništene od strane američkih vojnika koji su bili tamo stacionirani. Njihova priča o patnji i nepravdi dugo je bila prešućivana. Tek 1988. godine, američka vlada donijela je Zakon o restituciji Aleuta, službeno se ispričavši i isplativši odštetu od 12.000 dolara svakom preživjelom. Danas je otok Attu potpuno nenaseljen, najveći takav otok u Sjedinjenim Državama. Ostaci vojnih postrojenja, zarasli u tundru, nijemi su svjedoci zaboravljene bitke na najudaljenijem kutku američkog tla.

* uz korištenje AI-ja