Ono što Yuvala Noaha Hararija (39) izdvaja svakako je želja da s kritičkim odmakom, ogoljeno od emocija i predrasuda, promotri neke od svepoznatih fenomena. “Vjerujem u postavljanje pitanja”, odao je svoju religiju i tako dodatno pojasnio zašto je njegova knjiga “Sapiens: Kratka povijest čovječanstva” postigla toliki međunarodni uspjeh i prometnula ga u zvijezdu. U njoj na neka od najjednostavnijih, često zanemarenih pitanja, poput onoga jesmo li danas sretniji nego prije, iz perspektive povjesničara nudi iznenađujuće, osvježavajuće odgovore, većinom provokativne, svakako vrijedne rasprave, što mu je i cilj. U Zagrebu je promovirao spomenutu knjigu i pritom se, osim na nju, osvrnuo i na još jedno od uvijek gorućih pitanja – terorizam.
Express: Nedavno ste ustvrdili da je terorizam oružje slabih. Kako to?
To vam je kao s muhom u staklenoj kući. Muha kuću želi uništiti, ali ne može razbiti niti običnu čašu. Kako onda uništava? Uvuče se slonu u uho, počne zujati, uzruja ga i onda slon umjesto nje porazbija sve oko sebe. Isto se događa na Bliskom istoku. Al-Kaida je tamo htjela stvoriti kaos kako bi ostvarila svoje ciljeve, srušiti Sadama Huseina i promijeniti stanje u Iraku prije svega, ali to nije mogla postići samostalno. Nije imala resurse za rat i za izazivanje ozbiljne materijalne štete. Okrenula se zato drugim metodama – terorističkim, za koje je recept – uz malo toga postići mnogo, posijati strah psihološkim ratovanjem. Neprijatelj, protiv kojega je terorizam bio usmjeren, SAD, za njih je obavio ostatak posla, kao slon za muhu.U tom smislu, terorizam je zaista oružje slabih jer sami nikad ne bi mogli postići toliki učinak.
Express: Nastupaju, kažete, radije kao kazališni producenti, umjesto kao generali, recimo?
Da. Stvaraju duboko emotivan, psihološki učinak s jako malo resursa. Sjetimo se samo Blizanaca, Svjetskog trgovinskog centra. Ta slika aviona koji se zabija u njih, simbole zapadnog svijeta, urezala se u svijest ljudi i izazvala toliko snažnih emocija. Mijenjala je svijet.
Express: Kako teroristi uspijevaju isprovocirati jaku reakciju?
Kad bacite novčić u praznu staklenku, on će izazvati veliku buku. Tako je i s modernim zapadnjačkim državama koje su svoj narod naviknule na stanje u kojemu nema gotovo nimalo političkog nasilja. Ima drugih vrsta nasilja, poput onoga u obitelji, ali političkog - teško. Zapravo, na obećanju da će državu od njega sačuvati suvremene zapadne države temelje svoj kredibilitet, to im pruža legitimaciju. Kad u takvim okolnostima, primjerice, nekoliko terorista ubije novinare jer su crtali karikature Muhameda, to odjekne vrlo glasno. Ljudi se prestraše da otklizavaju natrag u srednji vijek, kad su takvi obračuni bili svakodnevni.
Express: Što u tom smislu kažete na teorije zavjera - da su ti teroristi samo pijuni za neke pritajene ciljeve zapadnjaka?
Kao povjesničar nisam sklon teorijama zavjera. Mislim da se rađaju uglavnom iz čovjekove nesposobnosti da razumije svijet oko sebe. Ne treba mu zamjeriti jer svijet uistinu jest vrlo složen, 21. stoljeće je složeno vrijeme za život, shvatiti svu tu globalnu ekonomiju i kapitalistički sustav, međunarodni sustav, sve to traži mnogo vremena i energije, a ljudi nemaju ni jedno ni drugo. Lakše je, recimo, reći da dvadeset milijardera upravlja svime, negdje tajno vuku konce.
Express: Što preporučujete da svijet učini u vezi s terorizmom?
Treba zapamtiti da je teroristima cilj stvoriti kaos, u takvim uvjetima cvjetaju. Kad države, recimo, počnu optuživati milijune muslimana jer je dvoje, troje njih ubilo u ime Alaha, to je ono što terorističke grupacije žele. Pravilo je da države, prije svega, ne pretjeruju. Treba zapamtiti da su se dosad mnoge terorističke organizacije porazile, a pritom su se najboljim metodama pokazale one koje su prolazile ‘ispod radara’, u redovima sigurnosnih agencija, koje su pratile trag novca i dolazile do izvora jer uvijek to netko financira, naravno. Problem je što su to tajne operacije koje se ne mogu objaviti na televiziji, a ljudi očekuju neku vrstu protudrame. Ako vlada samo šalje tajne agente na teren, a njeni građani pritom nemaju pojma o tome, skloni su naljutiti se, misliti da ih netko napada, a da njihovi odgovorni ne poduzimaju ništa. Vlade zato osjećaju da moraju učiniti nešto što će ljudi vidjeti, što opet, rekli smo, nije dobro, razvikavati akcije. Krug se tako zatvara.
Express: To je zapravo i problem medija koji, kako se često kaže, ‘daju gorivo’ terorizmu, pogotovo televizija.
Da. Teroristi napadaju ono za što znaju da će privući medije. I zaista, ovi stalno ponavljaju jedne te iste slike, stavljaju velik naglasak na događaj. Jasno, o tome treba izvijestiti, ali velika se pogreška radi kad se dramatizira. Razumijem i medije, ali kao stručnjak za vojnu povijest, moram reći da je najbolje sačuvati hladnu glavu.
Express: Teško da će se takvo nešto dogoditi...
Znam, ali zaista treba izbjegavati pretjerivanje. U protivnom – pomažu teroristima. Ako, recimo, izvještavaju o napadu u Parizu, onda trebaju stalno podsjećati na to da je riječ o vrlo malom segmentu muslimana u Francuskoj. Važno je staviti stvar u kontekst, a ne razmišljati kratkoročno, što će privući najviše gledatelja. Sjećam se da sam 11. rujna 2001., za vrijeme napada na Blizance, bio u Barceloni i s naslovnica su vrištale slika aviona koji se zabija u toranj i naslovi: ‘Je li ovo kraj svijeta?’. Bio je to, nesumnjivo, grozan događaj, ali baš da je značio kraj svijeta, to baš ne.
Express: Kako bi se islamska zajednica trebala postaviti, s obzirom na Islamsku državu i na pariški napad?
Prema mom je mišljenju očito da su islamske zajednice glavne mete terorizma o kojemu govorimo. Muslimani, radikalni muslimani, ubijaju mnogo više svojih nego drugih. Cilj im je kontrola nad muslimanskim zemljama. Da, spominju osvajanja Europe, cijeloga svijeta, ali daleko je to od stvarnosti. Ljudi koji su u opasnosti da ih obuzmu fundamentalistički teroristi su oni u Siriji, Nigeriji, Iraku... Tu mnogi zapadnjaci griješe kad kažu da je to ‘rat’ zapadnog svijeta protiv istočnog, protiv muslimana, konkretnije. Fronta je, zapravo, između radikalne grupe i onih umjerenoga, većinskog muslimanskog svijeta s kojim se Zapad treba solidarizirati, a ne ih isključivati. Pritom je, dakako, velika odgovornost na tom istom muslimanskom umjerenom svijetu koji se treba stalno boriti protiv ektremizma u vlastitim redovima. U svijetu postoji i debata o tome je li to što, recimo, trenutačno Islamska država radi islam ili nešto drugo. Islam je ono što ljudi koji ga prakticiraju od njega naprave. Ako većina muslimana misli da je u redu ubijati ‘heretike’, onda je to dio islama. Na muslimanima je da odrede što je dio njihova identiteta, a što ne. Zato priča o tome što je islam nema smisla jer nema ‘pravog’ islama u teoriji, samo u praksi.
Express: Kako se u priču o terorizmu kao vizualnom spektaklu, uklapaju snimke IS-a?
Treba reći da Islamska država više nije teroristička skupina. Mnogo je moćnija, ali se služi terorističkim metodama, psihološkim oružjem. Jedan od problema IS-a je što nema vojno naoružanje dovoljno jako da se probije izvan granica njihova teritorija. Ako se Bliski istok stabilizira, izgledi su joj vrlo mali. Zato sustavno rade na širenju kaosa izvan svog dosega, a pritom su otkrili uspješan recept. Učine nešto brutalno nekom zapadnjaku, za nekih stotinjak dolara snimku postave na internet i dobiju golem učinak u regiji i u cijelom svijetu. Daju medijima – televiziji, Facebooku, YouTubeu... - da odrade njihov posao, da nastave stvarati njihov zastrašujući spektakl i održe svoj kaos.
Express: Kakva je budućnost IS-a?
Dugoročno sumnjam u opstojnost. Pritom na umu imam industrijsku revoluciju 19. stoljeća s kojom se može povući paralela. Kad se širila, donijela je sa sobom kaos. Mnoge su društvene institucije tada kolabrirale, a stasali su fundamentalistički režimi, na primjer, mahdistički pokret u Sudanu koji je tamo stvorio islamsku fundamentalističku državu. Sada, kad imate nove tehnologije i socijalne revolucije koje mijenjaju život ljudi, priča se ponavlja. Mnogi stručnjaci smatraju da je ovaj novi val fundamentalizma na neki način reakcija na feminizam čije su ideje na Bliskom istoku postale izraženije. Većina ljudi, naime, ne voli promjene i drži se stabilnoga, kakve su stare religije, kojima se u kaosu vraćaju. Ali sat ne možete vratiti. Na kraju ipak dolazi nova ideologija, nova religija, ali ona koja se bolje podudara s novonastalim ekonomskim i tehnološkim uvjetima. U 19. stoljeću nije fundamentalizam bio taj koji je pobijedio nego socijalizam, koji su Marx i njemu bliski stvorili ni iz čega. Kako? Istražujući ekonomske i tehnološke uvjete, našli su poruku koja je za njihovo vrijeme bila relevantnija od starih navada. Vjerujem zato da fundamentalističke religije neće dati odgovore na sad goruća pitanja nego da će se roditi nove religije. Zapravo, iz suvremene religijske perspektive, najzanimljivije mjesto nije Bliski istok nego Silicijska dolina. Tamo stasaju nove religije, poput kulta singulariteta, razvijaju se stara religijska obećanja, poput onoga o stvaranju raja i življenja zauvijek.
Express: Kad ste spomenuli socijalizam, u novoj knjizi ‘Sapiens’ tvrdite da je on zapravo - religija, i da su to i liberalizam i nacizam i kapitalizam...
Ako se religija ne gleda samo kao vjera u bogove nego kao vjera u neki oblik nadljudskog zakona, bilo božanskog, bilo prirodnoga, onda to ima smisla. Marx svojedobno nije rekao da mu je Bog otkrio kako društvo treba funkcionirati nego da je komunizam jednostavno plod zakona prirode.
Express: To se nastavlja na vašu ideju da je nas, sapiense, od drugih vrsta uzdiglo to što imamo sposobnost vjerovanja u izmišljotine.
Tako je. Recite majmunu da će, ako sagradi katedralu, dospjeti u raj gdje će ga dočekati mnogo banana, neće vas poslušati. Čovjek, međutim, hoće. Zato ljudi mogu funkcionirati u velikim grupama, bilo da idu graditi katedralu ili da idu u križarski pohod. Mi smo jedina životinja koja vjeruje u izmaštano, u naciju, ljudska prava, boga... Sve te norme, zakoni, pravila, nečija su fikcija.
Express: Jedna od zanimljivijih zamisli u ‘Sapiensu’ jest i to da su carstva povijesno najuspješniji politički sustavi?
Carstva na Zapadu imaju lošu reputaciju, ali su u povijesti pokazali priličnu izdržljivost. Kod njih je posebno dobra ta priroda uključivanja svih. Naravno, bilo je razlika u pravima jednih i drugih, ali u odnosu na prethodna ksenofobična gledišta na drugog i drukčijeg, carstva su otvarala mogućnost da svi budu dijelom istoga sustava. Osim toga, dugujemo im svoju kulturu. Ne razgovaramo na hebrejskom i na hrvatskom nego na imperijalističkom engleskom. Tvrditi da su carstva samo loša, znači tvrditi da imamo ‘zle’ kulture i da govorimo ‘zlim’ jezikom.
