Teško je, kažu sugovornici, ilustrirati niz pozitivnih promjena i mehanizama koji bi zaštitili najranjivije žrtve obiteljskog nasilja, koje je, nažalost, sve češće i sve brutalnije, a državne su institucije, čini se, sve sporije i vezanih ruku.
“U Hrvatskoj ima samo 19 skloništa - manje od broja županija - a lokalne jedinice za njih izdvajaju od 0,01 do 0,6% proračuna. Polovica onih koje su dobile smještaj u skloništu, nakon isteka maksimalnog roka boravka u skloništu, koji iznosi godinu dana, s djecom se vratilo nasilniku jer nisu imale gdje ni od čega živjeti”, piše Voxfeminae o tužnoj stvarnosti žena koje su često i ekonomski ruinirane, a i kad nisu, dovoljno je sjetiti se slučaja supruge župana Alojza Tomaševića, kojoj su zaista svi okrenuli leđa.
Cilj konvencije jest, kaže Sandra Benčić, postići nulti stupanj tolerancije prema nasilju, i to vrlo konkretnim mjerama prevencije i zaštite, poput uspostave specijaliziranih službi za potporu koje pružaju medicinsku pomoć kao i psihološko i pravno savjetovanje žrtvama i njihovoj djeci, otvaranje dovoljnog broja skloništa i uvođenje besplatnih telefonskih linija za pomoć koje su otvorene 24 sata dnevno, kriminalizaciju i odgovarajuće kažnjavanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama, osiguranje posebnih zaštitnih mjera tijekom istrage i sudskog postupka, obavezu instantne reakcije policije na pozive za pomoć, omogućavanje odštetnih zahtjeva prema nasilnicima i prema državi u slučaju kršenja konvencije, osiguranje financijske pomoći, stanovanja, obrazovanja, osposobljavanja i pomoć u pronalaženju zaposlenja za žene žrtve nasilja, osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih i lako dostupnih kriznih centara za žrtve silovanja ili seksualnog nasilja radi osiguravanja medicinskih i forenzičkih pregleda, potpore za doživljenu traumu i savjetovanje žrtava te mnoge druge.
- Prvo, zakonodavstvo bi se moralo uskladiti sa zahtjevima konvencije. Naime, pitanje je koliko je naš zakonodavni okvir, prema kojem se većina obiteljskog nasilja tretira kao prekršaj, za koji se izriču novčane kazne ili kazne do 90 dana zatvora, suglasan sa zahtjevom konvencije da su sankcije “prikladne, učinkovite i odvraćajuće“, a posebno je problematična praksa procesuiranja žrtvi temeljem Zakona o prekršaju protiv javnog reda i mira. Nadalje, problematično jest što su zaštite mjere predviđene kao sankcije, dok konvencija zahtijeva da se njih izriče neovisno o progonu počinitelja. Osim toga, naše zakonodavstvo ne previđa tzv. hitne naloge za udaljavanje (emergency barring orders), koje omogućuju da policija već pri samoj intervenciji naredi počinitelju da se udalji iz stana - kaže Ivana Radačić i napominje kako je jedina ideologija u Istanbulskoj konvenciji ideologija ljudskih prava, koja počiva na vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode i ravnopravnosti.
Načelo ravnopravnosti između muškaraca i žena ostaje isprazno, a pravo neostvarivo, ako se u obzir ne uzimaju društvene norme i okolnosti koje tu ravnopravnost onemogućuju. Nadam se da hrvatsku tradiciju ne određuju rodni stereotipi i diskriminacija žena; u svakom slučaju valja podsjetiti da se naš Ustav temelji se na vrijednosti ravnopravnosti spolova- kaže Radačić o konvenciji.
Svi oni kojima je do dobrobiti žrtava nasilja, a posebno do budućnosti djece i obitelji, prvo neka Istanbulsku konvenciju detaljno pročitaju, a onda neka razumno prosude o čemu je zaista riječ.
