Knut Vollebaek bio je šef norveške diplomacije u vrijeme pregovora u Rambouilleteu, gdje je međunarodna zajednica pokušavala spriječiti daljnje sukobe na Kosovu, ali i raspad tadašnje Jugoslavije. Nedugo prije NATO-vog bombardiranja 1999. godine nazvao je Slobodana Miloševića u pokušaju zaustavljanja zračnih udara na Jugoslaviju.
Norveška je te godine predsjedavala OSCE-om i Vollebaek je kao tadašnji ministar vanjskih poslova predstavljao organizaciju u Kontakt grupi koja je organizirala pregovore u Rambouilleteu. Za Blic je iz svog kuta ispričao što se sve događalo u tom mjestu nadomak Pariza tijekom 17 dana pregovora.
Dijelove intervjua prenosimo u nastavku teksta.
Jedan od izaslanika i glavnih pregovarača Wolfgang Petritsch rekao je da su pregovori bili u interesu suvereniteta Jugoslavije. Na koji način su pregovori išli u korist jugoslavenskih vlasti budući da je službeni Beograd sve to predstavljao kao kapitulaciju bez borbe, a i pojedine točke Sporazuma kose se s takvim Petritschevim stavom.
Dolaskom u Rambouillete, kosovska delegacija zahtijevala je neovisnost, dok je Jugoslavija bila odlučna u tome da se kosovsko pitanje rješava kao potpuno domaća stvar bez međunarodnog uplitanja. Kontakt grupa i međunarodna zajedno su generalno podržavale autonomiju Kosova unutar Savezne Republike Jugoslavije uz međunarodna jamstva. Usprkos prisutnosti OSCE-ove misije i Rezolucije Vijeća sigurnosti iz 1998. godine, situacija na Kosovu se pogoršavala 1999. godine s teškim posljedicama po stanovništvo. Zločini koji su se dogodili nad dijelom kosovskog stanovništva, u kombinaciji sa stalnim odbijanjem Miloševića da prihvati Sporazum nakon što ga je prištinska delegacija napokon potpisala u drugom krugu razgovora u Rambouilleteu, doveli su do zračnih udara. Tijekom razgovora u Rambouilleteu su međunarodni diplomati uložili snažne napore da izbjegnu dalju eskalaciju sukoba, ali, nažalost, bez uspjeha. Moram naglasiti da sam i ja osobno uložio posljednje atome snage da izbjegnemo zračne udare tako što sam zvao Miloševića i tražio prihvaćanje naoružanih međunarodnih promatrača. Prije tog telefonskog razgovora dobio sam uvjerenja Javiera Solane da zračnih udara neće biti prihvati li Milošević takvu ponudu. Nažalost, Milošević je to odbio usput me uspoređujući sa Staljinom i Brežnjevim, protiv kojih se Jugoslavija borila.
Albanska strana promijenila je mišljenje noć prije završetka pregovora i potpisala sporazum. Što je moglo utjecati na njihovu tako kasnu odluku?
Ovo je vrlo dobro pitanje. Mogu samo nagađati zašto su se predomislili. Vjerojatno su shvatili da je to najbolju ponuda koju su dobili i da su pretpostavili, točno kako je vrijeme pokazalo, da će dobiti podršku međunarodne zajednice i to kontra protivnika koji se činio nespremnim i pogoršao vlastitu situaciju kroz strategiju koja je podsjetila međunarodnu zajednicu na njene propuste u sprječavanju masovnih ubijanja u Bosni i Hercegovini.
Tadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright izjavila je kasnije da bi do NATO intervencije vjerojatno svakako došlo. Smatrate li da smo mogli izbjeći bombardiranje?
Iako je rasla frustracija zbog nepopustljivosti kako jugoslavenske tako i kosovske delegacije, a pojedinci su možda bili i pesimistični što se tiče izgleda za uspješno zaključenje pregovora, postojala je snažna posvećenost zemalja NATO-a mirnom rješenju i to kompromisnom. Albright nikad nije izrazila takve stavove u mom društvu. Činjenica da je poslala Holbrookea u Beograd nakon sastanka Kontakt grupe u Parizu, kada je delegacija OVK prihvatila prijedlog kao posljednji pokušaj izbjegavanja primjene sile, pokazuje da je ona i dalje vjerovala da je to moguće. Kao što sam već rekao, bombardiranje je bilo direktna posljedica Miloševićevog kontinuiranog odbijanja prihvaćanja nacrta sporazuma nakon što je kosovska delegacija potpisala. Ne bi bilo razloga za to, a pogotovo ne ne jednoglasna podrška članica NATO-a za pokretanje kampanje da je itko od smatrao da postoji šansa za mirno rješenje.
