Kao integralni dokument (uz manja pojašnjenja i kraćenja) objavljujemo dijelove analize CIA-e, Središnje obavještajne agencije SAD-a, operacije Oluja nastale prema knjizi “Knin je pao u Beogradu”, autora general-majora poražene tzv. Vojske Republike Srpske Milisava Sekulića. Knjiga je u Beogradu objavljena 2001. Njezini dijelovi dodani su u posebnu, širu analizu CIA-e, o operaciji Oluja. Autori, analitičari obavještajne agencije SAD-a, uspoređuju Sekulićevu studiju s postojećim procjenama i analizama vojne operacije HV-a i oslobađanja okupiranih područja u Hrvatskoj. Cilj je, kaže CIA, ispraviti pogreške, dati dodatne podatke o ključnim događajima i proširiti analitičke zaključke iz ranijeg prikaza pada Republike Srpske Krajine.
Spomenuti Sekulić je bio načelnik Uprave za operativne poslove i obuku Glavnog štaba tzv. (dodano od redakcije Expressa i odnosi se na svako spominjanje istog akronima u tekstu) SVK. U memoarima oštro kritizira vodstvo SVK. Njegova je glavna teza ipak da je vlada u Beogradu, prije svega predsjednik Srbije Milošević i Generalštab VJ, loše vodila obranu Krajine, bilo namjerno, bilo iz nesposobnosti, i tako Hrvatima omogućila da je zauzmu.
Sekulić je očito imao gotovo potpuni pristup preostalom arhivu SVK. Tu su i izvješća koja su zapovjednici SVK predali nakon dolaska u Beograd, u 40. kadrovski centar VJ-a. Osobito je kritičan njegov pregled SVK uoči i tijekom operacija Bljesak i Oluja. Taj pregled nalazi se u poglavljima 13 (“Agresija Hrvatske vojske na Zapadnu Slavoniju”) i 18 (“Posljednje bitke Srpske vojske Krajine”).
Poglavlje 18 vrlo je opsežno. Prati sudbinu i rad svakog zapovjedništva korpusa i svake borbene brigade SVK u Oluji. Počinje od 7. sjevernodalmatinskog korpusa u UN-ovu Sektoru Jug, ide prema sjeveru i završava sa zrakoplovstvom i protuzračnom obranom SVK. Sadrži sažetke izvješća zapovjednika SVK i Sekulićeve komentare na njih.
Opći zaključci o Oluji
Nakon pregleda Sekulićeve studije, tvrde autori CIA-e, ne bi mijenjali nijedan od glavnih zaključaka iz “Ocjene Oluje”. Njegovi podaci ipak dopunjuju neke od tih zaključaka. Glavni je nedostatak pričuva bio na razini Glavnog štaba, korpusa i brigada. Što je, kaže CIA, bio najvažniji pojedinačni razlog poraza SVK. Izvješća pojedinih postrojbi SVK to jasno pokazuju.
Novi Korpus specijalnih jedinica (KSJ), osnovan kao pokretna pričuva SVK, borio se prilično loše. To vjerojatno odražava sastav ljudstva, u kojem je bilo mnogo izbjegavatelja vojne obveze pohvatanih u Srbiji i vraćenih u Krajinu. Sekulić ocjenjuje i da je zapovjedništvo korpusa nespretno odigralo svoju ulogu tijekom ofenzive HV-a. O zamoru od rata izravno se ne raspravlja, ali iz izvješća koja Sekulić iznosi vidi se taj fenomen u cijeloj RSK.
Zapovijedi o evakuaciji civila iz ugroženih područja imale su potpuno poguban učinak na moral i motivaciju vojnika SVK, bez obzira na to jesu li izdane u dobroj ili zloj namjeri. Vojnici su gotovo odmah počeli napuštati postrojbe kako bi se pobrinuli za obitelji. Pregled gubitaka po brigadama koje Sekulić navodi upućuje na to da su gubici SVK bili mali.
U SVK se odigrao tipičan učinak domina koji pogađa vojsku kad se počne raspadati. Zapovjednici brigada redovito su krivili susjedne brigade da su se povukle i potkopale im položaje, pa su se i sami morali povući. Proboji HV-a u ključnim sektorima doveli su do raspada cijele bojišnice.
Nesnalaženje u procesu zapovijedanja je znatno pogoršao gotovo potpuni raspad mreže veza SVK. Prema Sekuliću, tome je pridonijela i loše koordinacija djelovanja korpusa od strane viših zapovjednika.
Sekulićeve opsežne kritike uključuju optužbe da se niz brigada nije držao na položajima koliko je mogao i trebao. Tu ubraja i brigade koje su se, u usporedbi s ostatkom SVK, dobro borile. Sekulić jasno smatra da se SVK u cjelini trebao odupirati HV-u znatno dulje. Pri tome, čini se, zanemaruje nekoliko čimbenika:
Prvi, da su snage HV-a i ARBiH u Oluji bile brojčano nadmoćne SVK najmanje tri prema jedan, 105.000 vojnika prema oko 35.000, a u ključnim sektorima vjerojatno i više. Drugo, HV je bio sasvim drukčija vojska od one koja se 1991. suprotstavila JNA. Treće, više zapovjedništava korpusa bilo je u potpuno neodrživom operativnom položaju kad im je naređeno povlačenje, iako taktički položaj nekih njihovih brigada nije bio nepovoljan.
Konačno, Sekulić ovako opisuje držanje zapovjednikom Srpske vojske Krajine, generala Mileta Mrkšića, nakon dolaska na novu dužnost iz Srbije: “Držao se hladno i nadmoćno. Uvijek ga je okruživala osobna pratnja iz specijalnih snaga. Pokazao je i ‘svoju’ metodu rada. Zapovjednike korpusa stavio je pod svoju izravnu nadležnost i s njima provodio više vremena nego s ljudima u Glavnom štabu. Pokazao je i uzornu fleksibilnost, tražeći samo ono što se moglo izvršiti. Imao je i ‘svoje’ ljude, kojima je bezrezervno vjerovao. Mrkšić je djelovao kao časnik koji brzo uočava probleme. Precizno je procjenjivao sposobnosti svojih časnika i suradnika. Nikad nije reagirao naprečac. Djelovao je samouvjereno i nepokolebljivo. Nije mario za publicitet, ali se jasno vidjelo da zna održavati sliku zapovjednika i generala iz slavnih (!) bitaka kraj Vukovara. Osobno je odlazio na svako mjesto gdje je mislio da bi moglo doći do odbijanja njegovih zapovijedi i uvijek je uspijevao dovesti stvari u red. Uvijek je inzistirao na važnosti obuke vojnika i postrojbi. Nije često održavao stožerne sastanke. Napredak postignut pod Mrkšićevim zapovijedanjem u nešto više od mjesec dana bio je veći od svega što je učinjeno u svim prethodnim godinama”.
Sekulić ne navodi da je Sastav Korpusa specijalnih jedinica SVK imao brigadu za specijalne operacije. Spominje samo mali izvidničko-diverzantski odred veličine bojne i bataljun vojne policije. Vjerojatno je SVK prvotno namjeravao osnovati 71. brigadu za specijalne operacije, ali nije imao dovoljno obučenog ljudstva ili zapovjednog kadra. Inače bi ta dva odreda, odnosno bataljuna, bila objedinjena u takvoj brigadi. Petnaesta laka pješačka brigada bila je nova postrojba 15. ličkog korpusa, osnovana tek nakon Mrkšićeva dolaska. Formirana je od izbjegavatelja vojne obveze vraćenih iz Srbije.
Sekulić iznosi plan rasporeda Korpusa specijalnih jedinica KSJ-a.
Zapovjedništvo korpusa, 2. oklopna brigada i bataljun vojne policije bili su na području Slunja, a gardijska brigada i izvidničko-diverzantski odred bili su na kninskom području.
Sekulić omalovažava zapovjednika 7. sjevernodalmatinskog korpusa, general-majora Slobodana Kovačevića. Ni s novim zapovjednicima 39. banijskog korpusa i KSJ-a nije osobito impresioniran.
Kad je general Mrkšić iz Beograda upućen na mjesto komandanta Glavnog štaba SVK, pratila su ga dvojica generala: general-major Slobodan Kovačević, dotadašnji načelnik oklopno-mehaniziranih jedinica Generalštaba VJ, preuzeo je 7. sjevernodalmatinski korpus, dok je general-major Slobodan Tarbuk preuzeo je 39. banijski korpus. Sekulić napominje da novi zapovjednici nisu imali dovoljno vremena da shvate operativno-taktičko stanje u svojim zonama. Posebno kritizira Kovačevića kao “slabog i lošeg zapovjednika”. Tvrdi da je zapovjedništvo 7. korpusa tijekom Oluje praktički prestalo djelovati. Kovačević je, prema Sekuliću, dodatno oslabio korpus kad je načelnika stožera, kojega Sekulić cijeni, postavio na čelo jedne borbene grupe umjesto da ga zadrži na vođenju zapovjedništva. Podrobnije čitanje Sekulićeva teksta pokazuje da je SVK za obranu od napada HV-a iz područja Bosanskoga Grahova i Dinare prema Kninu imala Taktičku grupu 3 (TG-3) i 2. gardijsku brigadu. TG-3 je vjerojatno brojila od 1000 do 1250 vojnika i, čini se, imala je ovaj sastav: “ojačani” bataljun 103. lake pješačke brigade 15. ličkog korpusa, oko 240 vojnika, jugozapadno od Drvara, okrenut prema jugu, uz cestu Strmica - Lička Kaldrma. Taj je dio, čini se, nosio naziv Borbena grupa 1 ili BG-1.
Zatim skupina sastavljena od dijelova raznih brigada 7. korpusa, čini se ponajviše 3. i 92. brigade. Pokrivala je pravac Derala - Strmica - Knin i vjerojatno je nosila naziv Borbena grupa 2 ili BG-2.
Postojala je i Borbena grupa 3. (BG-3), skrpana od dijelova dviju neutvrđenih brigada 7. korpusa, zapovjedništva 7. korpusa i bataljuna policije MUP-a RSK. Druga gardijska brigada KSJ-a i izvidničko-diverzantski odred KSJ-a razmješteni su krajem srpnja na Dinaru sjeverno od Knina. To je uslijedilo nakon obustave operacije “Mač 95” protiv grada Bihaća, kako bi pomogli zaustaviti operaciju HV-a i HVO-a “Ljeto 95”. Snage KSJ-a su, čini se, prije početka Oluje 4. kolovoza povučene s Dinare na kninsko područje.
Glavni udar HV-a, 4. i 7. gardijske brigade, pao je na spomenute borbene grupe 2 i 3. Četvrta gardijska je napala BG-2, a 7. gardijska BG-3. Treba reći da BG-1 tad nije bila napadnuta. Nesretna BG-2 se, čini se, raspala već do 21 sat prvog dana Oluje, unatoč nastojanjima zapovjednika TG-3 da vojnike potakne na obranu prijevoja kraj Strmice. Ipak, BG-3 je uspjela stabilizirati obranu na desnom krilu TG-3 uz pomoć dijelova 2. gardijske brigade i tenkovske satnije koju je poslao general Kovačević. Na kraju se i BG-3 morala povući zbog napredovanja HV-a
Izvanredno je da se BG-2, koja vjerojatno nije brojila više od 500 vojnika, toliko dugo držala protiv cijele gardijske brigade HV-a i dijelova još jedne. Veće je pitanje zašto vojnici 2. gardijske brigade KSJ-a nisu uvedeni u blokiranje 4. gardijske brigade HV-a. Čini se da se moral te brigade, u kojoj je bilo mnogo bivših srpskih dezertera, slomio još prije početka Oluje. Nisu bili sposobni za borbu. Sekulić žestoko kritizira sve brigade 7. korpusa osim 92. motorizirane. Navodi da su se uglavnom raspale ili povukle čim ih je HV tek malo pritisnuo. Pa redom spominje Vrličku laku brigadu, Kistanjsku pješačku brigadu, Benkovačku pješačku brigadu i Drnišku motorizirana brigadu. Kritizira i zapovjednike brigada što su tako slabo usklađivali djelovanje. Pozorno čitanje Sekulićevih podataka ipak upućuje na to da su se Glavni štab SVK i zapovjedništvo 7. korpusa, čini se, bojali da će ih prodori HV-a prema Gračacu i Kninu sasvim odsjeći. Zato su dosta kasno 4. kolovoza 1995. naredili povlačenje 7. korpusa. Osamnaesta pješačka brigada zaustavila je 9. gardijsku brigadu HV-a pred položajem Ljubovo kraj Gospića prvog dana operacije Oluja. Ta brigada lokalnih Srba je, očito, bila dobro organizirana i visoko motivirana. Sekulić njih ističe kao uzor. Na temelju izvješća zapovjednika brigade navodi: “...oko 85 posto boraca brigade imalo je iskustva u borbi protiv (Hrvata) i nisu pokazivali strah od ishoda borbi, što se temeljilo ne samo na iskustvu, nego i na dobro pripremljenoj obrani i inženjerijskom uređenju položaja i područja. Osamnaesta brigada imala je znatne uspjehe u borbama s hrvatskim postrojbama. Obrana zone provedena je sustavno i do najmanje pojedinosti. Svi zapovjednici satnija i bojni imali su osmatračnice, a zapovjedništvo brigade četiri isturena zapovjedna mjesta. Žičane veze pojačane su s još 50 kilometara kabela. Zapovijedanje je pripremljeno i pričuvu brigade činili su tenkovska satnija, pješačka satnija (85 boraca), motorizirana satnija (56 boraca), dva oklopna transportera (M-60) i Bofors na motornom vozilu s protuzrakoplovnom strojnicom 12,7 mm. Osim tih snaga, pričuva je otklanjala strah od neprijateljskog pokušaja uklinjavanja na spoju 3. i 2. bataljuna i na spoju 2. i 1. bataljuna. Uz sve to, brigada je imala dovoljno hrane i streljiva za borbu u okruženju do deset dana bez popune (u zoni je bilo šest funkcionalnih malih skladišta). Sve je to jačalo osjećaj samopouzdanja boraca i njihovo povjerenje u zapovjednu strukturu”.
Osamnaesta brigada imala je u Oluji ove gubitke: devet poginulih, 42 ranjena, tri zarobljena i jednog dezertera.
Vrlo podrobno izvješće pukovnika Milorada Jankovića, zapovjednika 31. pješačke brigade, usredotočuje se na lijevo krilo brigade kao na glavni smjer napada HV-a na Petrinju. Na tom sektoru bila uvedena cijela 2. gardijska brigada HV-a osim jedne bojne. Nakon početnog prodora HV-a rano ujutro 4. kolovoza, zapovjednik 31. brigade uveo je dio pričuve da blokira napredovanje HV-a: tenkovski vod, pješački vod, izvidničko-diverzantsku postrojbu i vod vojne policije. U neprekidnim jutarnjim borbama na tom krilu 4. bataljun 31. brigade se raspao kad mu je poginuo zapovjednik. Uvođenje dodatne pješačke satnije i nastojanja časnika SVK da uvedu red ipak su obnovili obrambeni položaj brigade.
U 9.25 sati, 4. kolovoza, odbijen je ponovljeni napad 2. gardijske brigade HV-a, a tenkovski vod na njegovu čelu uništen. Brigada se zatim držala ostatak dana, unatoč više slučajeva gotovo panike u pojedinim postrojbama. Njih su na držanje položaja tjerale prijetnje zapovjednika brigade i interventnih postrojbi brigade da će strijeljati svakoga tko se povuče.
Napad HV-a 5. kolovoza nastavio je iscrpljivati 31. brigadu. Pojačanja iz 39. korpusa su stigla, ali su odmah napustila položaje. Brigadi je toliko nedostajalo pričuve da je u borbu uveden vod veze. Napokon je pukovnik Janković u 18 sati 5. kolovoza zatražio odobrenje za povlačenje iz Petrinje pod nadmoćnim pritiskom HV-a. Grad je pao u ruke HV-a sljedećeg dana. Gubici 31. brigade 4. i 5. kolovoza iznosili su 13 poginulih, 45 ranjenih i šest nestalih.
Izvješće 39. banijskog korpusa slaže se s podacima 5. korpusa Armije BiH. Prema njima su 505. i 511. brigada ABIH napale prema Žirovcu, u zonu 39. korpusa, tek 5. kolovoza. To je u suprotnosti s tvrdnjom iz izvješća 33. dvorske pješačke brigade SVK da je napadnuta s dvije strane s početkom ofenzive HV-a 4. kolovoza.
Dvadeset šesta pješačka brigada na desnom krilu 39. korpusa borila se dobro, osim uz rijeku Unu. Ondje njezino izvješće potvrđuje da nije mogla zaustaviti napad ojačane 125. domobranske pukovnije HV-a, iako je uvela pričuvu.
Zapovjednik brigade u izvješću iznosi ključne probleme s kojima se postrojba suočila u Oluji. Većina je bila zajednička svim brigadama SVK: širina zone brigade od 64 km, golemi sektor na brdovitom terenu za postrojbu koja vjerojatno nije imala više od 1500 ljudi, mala dubina obrane brigade, napuštanje položaja, prodor HV-a u ključnom sektoru, raspad veza te nedovoljan broj obučenih časnika i dočasnika.
Srpski oficir Sekulić okruženje i zarobljavanje 21. korpusa smatra jednom od najvećih katastrofa SVK u Oluji. Za taj slom krivi niz događaja. Najvažniji su prodor 1. gardijske brigade HV-a na ranjivom spoju 50. i 70. pješačke brigade 15. ličkog korpusa, s napadom 5. korpusa ARBiH na istom području, loše djelovanje Korpusa specijalnih jedinica u zaustavljanju prodora HV-a i ARBiH, i u zoni 15. ličkog i u zoni 39. banijskog korpusa, loše odluke Operativne grupe Kordun uz solidno djelovanje samog 21. korpusa, koji je odbio većinu napada HV-a iz Karlovačkog zbornog područja i ostao na položajima dok se ostatak SVK raspadao oko njega.
Sedamdeseta plaščanska pješačka brigada nalazila se isturena u izbočini oko Plaškog, na desnom krilu 15. ličkog korpusa. Bila je uz 21. korpus i KSJ, čije je središte bilo oko Slunja i praktički odvojena od glavnine 15. korpusa južnije.
Treći bataljun 70. brigade, na lijevom krilu, suočio se s cijelom ojačanom 1. gardijskom brigadom HV-a. To bi bila teška zadaća za bilo koju brigadu SVK, a kamoli za jedan bataljun. Bataljun se ipak solidno držao protiv napada 1. gardijske iz smjera Otočca i zadržao ju je do rano 5. kolovoza. KSJ pritom nije odgovorio ni na jedan zahtjev za pojačanje.
Pedeseta pješačka brigada južnije nije mogla zaštititi svoje desno krilo uz 70. brigadu i pomoći u blokiranju 1. gardijske, pa je odbačena. Zapovjednik 70. brigade se, čini se, bojao da će mu snage biti odsječene u izbočini oko Plaškog kad HV skrene na sjever. Zato je rano 5. kolovoza naredio povlačenje prema Slunju. Petsto druga brdska brigada ARBiH napala je 5. kolovoza, brzo porazila slabu 15. laku brigadu SVK i 37. samostalni pješački bataljun te se spojila s 1. gardijskom. Time je 21. korpus bio odsječen s juga.
Osim što nije intervenirao u zoni 70. brigade, KSJ se, još pogubnije, oglušio o dvije zasebne zapovijedi, generala Mrkšića i generala Novakovića, zapovjednika OG Kordun, koja je nadzirala sve operacije SVK na sjeveru: kasno 4. kolovoza Mrkšić je naredio da KSJ do jutra 5. kolovoza prebaci 2. oklopnu brigadu na područje Gline, kako bi ojačala obranu 39. korpusa na tom ključnom cestovnom čvorištu. Obje su zapovijedi, čini se, ignorirane. U drugom slučaju zapovjedništvo KSJ-a, s general-majorom Miloradom Stuparom, i oklopna brigada stigli su 6. kolovoza u Topusko. Ondje su na vlastitu odgovornost zaključili da se stanje prebrzo pogoršalo da bi kraj Gline išta postigli. Stupar i brigada zato su odustali od zadaće i nastavili prema Dvoru, na granici s RS-om.
Čak i ako oklopna brigada nije bila u punom sastavu, to što nije uvedena kraj Gline bio je ključan propust u obrambenim operacijama SVK i izravno je doveo do zarobljavanja 21. korpusa. Protunapad tih oklopnih postrojbi na 2. gardijsku brigadu HV-a, već umornu od teške borbe s 31. brigadom kraj Petrinje, dodatno bi usporio napredovanje Zagrebačkog zbornog područja HV-a. Vjerojatno bi pomogao da se Banija i Kordun zadrže još nekoliko dana. Zajednički prodor HV-a i ARBiH sa slunjskog područja na kraju bi prisilio SVK na povlačenje, ali vjerojatno ne tako katastrofalno kako se dogodilo.
Uporabu snaga SVK na Baniji i Kordunu dodatno su zamrsili problemi zapovijedanja između OG Kordun, KSJ-a i 21. korpusa. OG Kordun bila je zapravo isto zapovjedništvo kao OG Pauk. Vodio ju je general-potpukovnik Mile Novaković, a načelnik stožera bio je pukovnik Čedo Bulat. Njezino zapovjedništvo, čini se, nije bilo sposobno nositi se sa stanjem koje se razvijalo u četiri različita korpusa: 21., 39., KSJ-u i Abdićevoj Narodnoj obrani. Vjerojatno je od početka imalo nedovoljno opreme za vezu, a uz prekide veza u Oluji vjerojatno je djelovalo na temelju ograničenih podataka. Sekulić tvrdi i da je Novakovićevo zapovjedništvo loše usklađivalo djelovanje tih četiriju zapovjedništava u prilagodbi novom stanju.
Novaković je smijenio pukovnika Veljka Bosanca, zapovjednika 21. korpusa, i zamijenio ga Bulatom, što mu je dodatno otežalo vođenje operacija. Novaković je tako u ključnom trenutku izgubio načelnika stožera. Istodobno je u tešku zapovjednu situaciju uveo novog zapovjednika korpusa, makar bivšeg zapovjednika 21. korpusa. Postojanje zapovjedništva KSJ-a dodatno je razvodnjavalo i ometalo Novakovićeve zapovijedi. Prema podacima dostupnima pri pisanju sv. I, 5. korpus je pregazio Abdićeve snage i zauzeo Veliku Kladušu 7. kolovoza. Sekulić, nasuprot tome, navodi da su Abdićeve postrojbe počele prelaziti na drugu stranu 5. kolovoza. Počela je 2. brigada, a slijedile su je druge dvije brigade i ostale prateće postrojbe. Taj podatak, čini se, potječe iz izvješća 21. kordunskog korpusa.
Cijeli tekst o izvješću CIA-e pročitajte OVDJE.
