Državna revizija poslala je Saboru izvješće o poslovanju političkih stranaka, određenih gradova i općina, a uskoro će poslati i svoje nalaze rada ministarstava i niza drugih državnih tijela. Sve oni to fino upakiraju i pošalju i Državnom odvjetništvu. Ali iako je državna revizija važno tijelo kontrole, iz godine u godinu se pokazuje da su njeni nalozi jalovi u borbi protiv korupcije. Oni ne istražuju dublje. Primjerice, upozore da je neki načelnik donio pravilnik po kojem dijeli poslove kome želi do određene vrijednosti. Ali ne ispituju je li ih dodijelio bratu. Utvrde da isplate nemaju pokrića u računima, ali ne ulaze u to zašto i gdje je novac završio. Utvrde da dug ne naplaćuje, ali samo daju preporuke da se to učini. Zatim, njihova izvješća su opširna i pisana teško razumljivim jezikom. Zaključci daju naslutiti pogodovanja, ali nikako ne daju dokaz i imena tvrtki kojima je to učinjeno. Tužitelji i istražitelji zatrpani količinom informacija trebaju prvo uočiti nepravilnosti, a tek onda sve raditi ispočetka kako bi došli do nekog dokaza. U međuvremenu prozvani dužnosnik ima vremena ‘zagubiti’ ključne dokaze. Ovaj problem bi se mogao riješiti kad bi se formirali zajednički timovi s istražiteljima. Ili da revizori izdvoje ključne tragove i dokaze. Ali to nikome ne pada na pamet.
