U mjuziklu “Jalta Jalta” tri se globalna lidera, Churchill, Staljin i Roosevelt, sastaju u crnomorskom ljetovalištu kako bi dogovorili sigurnosnu arhitekturu planeta nakon Hitlerova poraza. S njima dolaze i tri njihova sobara koji - puni međusobnog nepovjerenja - također počinju pregovarati o podjeli svijeta. Kod njih kao problem iskrsava jedno mjesto na Antarktiku koje se zove zelena livada. Oni bi se dogovorili, ali problem nastaje kad se otkrije da Rus vješa rublje preko cijele grane koju im je ravnopravno dodijelila sobarica, a ne preko trećine.
Englez i Amerikanac se pobune pa sobarica izbaci svu trojicu. Kasnije ih pokušava izmiriti, ali kad se otkrije da je pristrana prema sobarima kolektivnog zapada, izbije sukob među njima. U dvorištu vile eksplodira bomba, dok se veliki dečki dogovaraju da zelena livada ostane ničija. Hor pjeva “Neka cijeli ovaj svijet sja u suncu”, zastor se spušta. Komad Milana Grgića i Alfija Kabilja, hrvatski kazališni evergreen, danas je zaprepašćujuće aktualan. “Zelena livada” Jalte oko koje se svađaju sobari - hm, pa nije li to “Green land?”. Svijet se danas, zasad telefonski, ne na konferenciji, dijeli na sfere utjecaja. Zasad nema trećega, Kine - dogovaraju se Trump i Putin. Eksplozija u “Jalta Jalta” - to je rat u Ukrajini. A zastor koji se spušta nakon toga mogla bi biti nova “željezna zavjesa”, nakon koje će se SAD, prema Monroeovoj doktrini, povući kući (kao hegemon Sjeverne i Južne Amerike, ne dalje od toga), Rusi će dobiti svoje “dvorište” u kojemu, kako bi rekao papa Franjo, NATO više neće “lajati”, dok pitanje Kine i Indopacifika ostaje otvoreno.
U trokutu sila odnosi, međutim, nisu sasvim jasni. Henry Kissinger je Americi nasuprot SSSR-a privukao Kinu i dobio prvo poluvrijeme. SSSR se raspao. No Amerikanci su odgojili čudovište koje ih u drugom poluvremenu istiskuje s trona: Kina danas ima gotovo duplo veću industriju od Amerike i ima samo jednu vojnu bazu, u Džibutiju, dok ih SAD ima oko 800. Koliko je to žderača novca? Američki dug iznosi 33 tisuće milijardi dolara. Dakle - TRIDESET I TRI TISUĆE MILIJARDI! ’Ko to more platit’? Kina duguje 12,5 trilijuna dolara, gotovo tri puta manje od Amerike, Rusija duguje 200 milijardi dolara - da, samo dvije stotine milijardi, to je ništa - usporedbe radi, 330 puta manja Hrvatska duguje 40 milijardi dolara. Ukratko, bez neograničenog tiskanja dolara kao svjetske valute plaćanja, Amerika bi bankrotirala. Treba reći da najveći dio njihova duga u obveznicama drži Kina, pa ako je Trump previše stisne, Peking može pokrenuti njihovu naplatu, a to Ameriku gura niz liticu. U toj igri svi su međuovisni.
Ne može 350 milijuna ljudi zapovijedati 1,3 milijarde ljudi
Trump je shvatio da nacija od 350 milijuna ljudi ne može biti globalni hegemon i određivati pravila Kini koja ima 1,3 milijarde, Rusiji od 154 milijuna, Europi koja ima 550 milijuna ljudi, pa se odlučio prikloniti realizmu. On vjerojatno neće napustiti NATO, ali će se sistematski približavati Rusiji, što zbog toga da je otrgne od Kine (ove dvije države prostiru se na 26,7 milijuna četvornih kilometara i predstavljaju - ne uračunavamo tu Bjelorusiju - najveći savez na svijetu, velik tek nešto manje od Britanske imperije u kojoj sunce, na 33 milijuna kvadrata, nikad nije zalazilo) što zbog toga da spriječi ili barem uspori dedolarizaciju svijeta, koju provodi BRICS. Usput budi rečeno, nakon 29 tisuća sankcija, Rusija je lani postala treće najbrže rastuće gospodarstvo u G20 (prva je Indija, drugo mjesto dijele Kina i Indonezija).
Trumpova doktrina "obrnutog Kissingera"
Zato Trump provodi doktrinu “obrnutog Kissingera”. Igra u trokutu moći, Washington, Moskva, Peking, dugo će trajati. Nisu to gliseri koji brzo mijenjaju smjer, nego glomazni, teški tankeri puni nafte. Za neke prostore taj je trokut bermudski - u njemu nestaju, potapaju se, brojni brodovi. Brod zvan EU pun je rupa - hoće li potonuti? Nastavak stare, Bidenove politike (Macron, Sturmer) predstavlja izraz zapanjujućeg političkog sljepila. Ta je politika bankrotirala s Bidenom, a Unija suicidalno želi ponoviti default. Poput mjesečara, njezini državnici bildaju vojnu industriju za nezamislivi i nerealni rat s Rusijom, čija je vojska već mjesecima zaglavljena u blatu Časov Jara (mjestašcu veličine Dugog Sela) i Pokrovska (veličine Siska). Koja Varšava? Koji Berlin? Nema šanse, kojega bi vraga milijuni Rusa, vlasnika najbogatije zemlje svijeta, išli ginuti za Poljsku? Manipulacije zloćudnog vojnoindustrijskog kompleksa, koje je mudro najavio general-državnik Eisenhower, pretvorene su u toksičnu propagandnu invaziju punog opsega, u čemu se ističe Mark Rute, koji ne brine za sigurnost Europe, već za sigurnost svoje fotelje koja mu mjesečno nosi desetke tisuća eura. Umjesto planiranja nerealnog rata s Rusijom, Europa bi se trebala pobrinuti za restrukturiranje prema održivom formatu, jer je s 550 milijuna ljudi u ovom postala trećerazredan igrač, parija na svjetskoj pozornici. A tu bi i Hrvatska trebala igrati neku ulogu, biti za stolom (kao akter), a ne na stolu (kao zakuska) ni pod stolom (kao epizodist).
