Jergović: Najgori nacionalisti su potekli iz komunističke partije

Trenutak u kojemu Milovan Đilas, miljenik Partije, “princ Politbiroa”, jedan od najmoćnijih ljudi u državi koja upravo izlazi kao pobjednica iz sukoba sa Staljinom i u kojoj još uvijek vlada neobuzdani teror nad neistomišljenicima, okreće leđa drugovima, odbacuje dogmu i nastupa sam protiv svih, jedinstven je događaj ne samo u povijesti Jugoslavije, nego i u cjelokupnoj povijesti komunizma. Nije ga moguće dramaturški obrazložiti. Đilas se prethodno ni sa kim nije posvadio. Nije bio uvrijeđen ni razočaran, nije to bilo vrijeme krize sistema, nego upravo suprotno, sistem je bio na svome vrhuncu, i nije mogao računati na uspjeh u svom poduhvatu. To odmetništvo vodilo ga je samo na stazu mučenika, kao kakvog ranokršćanskog sveca, i, s obzirom na prethodnu povijest radničkog pokreta, ali i na iskustva iz revolucije u kojoj je sam sudjelovao i vodio je, bilo je vrlo malo vjerojatno da će uopće i preživjeti. Bile su mu četrdeset i tri godine, nedavno se ponovo oženio, žena mu je rodila sina, koji u trenutku očeve pobune još nije navršio ni godinu dana. Svatko drugi na njegovom mjestu osjećao bi se ucijenjen porodicom. I uza sve to, Đilasa je pratio vrlo mračan glas iz prvih mjeseci ustanka u Crnoj Gori - čiji je bio glavni pokretač. Uz njegovo ime vežu se stravični partizanski zločini u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini u vrijeme takozvanih lijevih skretanja i crvenog terora s kraja 1941. i početkom 1942., kada je, primjerice, na Badnjak po julijanskom kalendaru, godine 1942., u kolašinskom kraju pobijeno 240 ljudi, nad čijim je masakriranim tijelima, legenda govori, razapeta pasja strvina. Iz toga će se u riječi pretočiti pojam pasja groblja, kojim će biti označena stratišta i masovne grobnice žrtava crvenog terora. Do kraja života Đilas će nastojati da otkloni svoju odgovornost za lijeva skretanja i partizanske zločine, ali teško će mu to ići. Za rata bio je na glasu kao tvrdi dogmat, odan i u svakom pogledu pouzdan čovjek, okrutan i privržen revolucionarnom pravilu više nego živu čovjeku. Sve to činilo je nemoguć kontekst njegovome intelektualnom preobražaju koji nastupa krajem 1953. i početkom 1954., koji će ga odvesti na nekoliko dugogodišnjih robija i od njega učiniti najvažnijeg i najutjecajnijeg disidenta u svjetskoj povijesti komunizma. Ali i u svijetu daleko najčuvenijeg i najutjecajnijeg pisca iz južnoslavenskih zemalja. Mnogo poznatijeg i od Ive Andrića.