Jergović: Padne li Ukrajina, past će po svima nama

Putujemo da bismo stigli kući. Tako sam i ja više puta putovao u Ukrajinu, do gradova u kojima nikad nisam bio, da bih tako došao kući. Istina, formalni razlog putovanju bio je drugi: išao sam sudjelovati u predstavljanjima ukrajinskih prijevoda svojih knjiga. Bio sam važan i pažljivo čitan pisac iz nekoga dalekog svijeta, koji iz perspektive goleme Ukrajine, čije zemljopisno tijelo zauzima maltene pola Europe, djeluje jednako velik i beskrajan, kakav je i iz perspektive mojih malene Hrvatske i još manje Bosne.

Ono čega ću se sad prvog sjetiti jest višesatno putovanje kombijem prema kijevskom aerodromu. U Vinici sam, lijepom i zagonetnom gradiću od četiristotinjak tisuća stanovnika, položenom uz rijeku Južni Bug, koja je pomalo nalik na naše panonske gradove, Osijek, Suboticu, Novi Sad, Pečuh, ali s onim specifičnim, za nas neopričanim i zastrašujućim viškom povijesne sudbine, i koji sat po ponoći krećem prema obližnjem, 260 kilometara udaljenom Kijevu, da stignem na jutarnji let prema Frankfurtu i Zagrebu. Autoput je širok, sovjetski, tako da se niz njega, u oba pravca, može mimoići nekoliko kolona tenkova. Uz put nema zaštitnih ograda kao na Zapadu i ulaza na autoput mnogo je više nego na zapadu. Premda je noć, mimoilazimo neka čudna vozila, ljude koji usred noći hodaju uz autoput i nalikuju očajnicima iz F. M. Dostojevskog i samoubojicama. Svud naokolo leže strvine pregaženih pasa. Asfalt je razrovan kao da se, doista, ovuda barem jednom tjedno mimoiđu kolone tenkova. U jednom trenutku vozač, neki jak i moćan mladić, zaustavlja kombi. San mu pada na oči, mora odspavati petnaestak minuta. Navije sat, petnaest minuta spava, budi se, i nastavljamo dalje. Trebalo bi mi puno više prostora da dočaram što mi se sve na ovom putovanju dogodi, i koliko je u toj noćnoj vožnji po pedlju Ukrajine mnogo upravo Ukrajine, te goleme, lijepe i začudne zemlje, i koliko sam se samo na tom putovanju intenzivno vraćao kući. Godinu ili dvije kasnije u Kijevu, Katerina mi kaže da je mladić koji me te noći vozio nekoliko mjeseci kasnije poginuo. Zaspao za volanom.

Obišao sam samo tri ukrajinska grada: Vinicu, Kijev, Lavov. U blizini Vinice Hitlerov je bunker.

Mjesto iz kojeg je kanio zaposjedati beskrajnu Rusiju, koja se kao neko nepregledno geografsko čudovište prostrla preko pola globusa. Da je izrezati Rusiju, moglo bi se od nje iskrojiti albansko keče, a možda i čitav zapadnjački šešir. S Rusijom je iz viničkog bunkera nakanio zauzeti i niz anonimnih zemalja, čija se imena nije potrudio zapamtiti, pa ih onda ne pamtimo ni mi. Čine nam se nevažne, i čine nam se tako ruske, a nimalo svoje, sve te od nas veće i tragičnije ukrajine, bjelorusije, armenije i gruzije. No dok Hitler nije bio svjestan veličine i neosvojivosti Rusije, mi nismo svjesni da se u svakoj od ovih zemalja, počevši s Ukrajinom, ogleda naša sudbina. Zemlje su to iz naših podsvijesti. Zato je Ukrajina, u kojoj sveukupno nisam proveo ni dva tjedna svoga života, tako često prizorište mojih snova. Zašto sanjam Ukrajinu?

Grad Vinica Dreamstime

U Vinici vidio sam veličanstveni vodotoranj, promenadu, šetalište i zastakljene paviljone s pogledom na beskrajni travnjak. Sreo sam duhove zanesenih ukrajinskih anarhista, ludih državotvoraca i pobunjenika, nestalih Židova, čiji je nestanak tako strašno temeljit, a tragovi su im i danas tako jasno vidljivi, da čovjeka uhvati jeza, i da mu se na čas učini da bi tako i on preko noći mogao postati Židov, a godina da bi mogla opet biti 1941. i 1942.

Ali samo 260 kilometara prema istoku i sjeveroistoku prostire se Kijev, beskrajan i svoj, a na ulazu u Kijev širok Dnjepar teče, tako širok i toliko Dnjepar, da čovjeku suze grunu na oči. Takvoga grada, koji će mi na grudnu kost leći, pa kad god ga se sjetim kao da dišem s Kijevom na grudima, ja, moram priznati, nisam vidio. I nijedan me grad nije tako strefio. Najprije ono što je paradoksalno i u svakom pogledu izazovno: Kijev je u suštini velik kao Rusija. U Kijevu se, uostalom, prema ruskom nacionalnome mitu - koji je, kao i svaki nacionalni mit, u ratu kao i u miru, važniji od povijesti - rađala Rusija. Tu se rađala ruskost. Kijevsku lavru kad s brijega gledate, a iza nje širok Dnjepar, lako ćete se zamisliti u kakvoj ludoj ruskoj glavi koja u tom prizoru vidi Rusiju. Pa onda Majdan nezaležnosti, pa onda Hotel Ukrajina, ta strašna predimenzionirana građevina, slijepa kao staljinizam. A naokolo ulice, avenije, trgovi, beskrajni, katkad urbanistički nejasno definirani prostori grada, građevine iz različitih epoha i iz različitih imperija koji su preko Kijeva protutnjali u proteklih tisuću godina. Ali svaka ta kuća, zgrada, crkva, makar sasvim malena i ruševna, sugerira da je Kijev velik i moćan, i da svijet nije vidio doba u kojem Kijev nije bio velik i moćan. A onda se najednom zateknem u staroj tatarskoj, muslimanskoj četvrti Kijeva, koja kao da je iskinuta iz Istanbula, Burse, Izmira. I učini mi se kao da sam se u snu našao u nekoj bosanskoj kasabi, u šeheru, mnogo većem i moćnijem od šehera u kojem sam rođen. U toj golemosti Kijeva golemo je čak i ono iz čega sam i sam potekao. Ali, ipak, u Kijevu će me najsnažnije ganuti spomenik Mihailu Samueloviču Panjikovskom, trećem sinu poručnika Šmita. Ne znate tko je poručnik Šmit? Ne znate ni tko je Šura Balaganov? E pa, moram vam onda reći da vi ne znate ništa. Eto razloga da se zaputite u Kijev i da se u Kijevu, mimo svih formalnih procedura, susretnete sa samim sobom. Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, imao je, kao i Joe Biden, pomalo i senilni predsjednik Amerike, tu nevolju da je u Kijev putovao formalno-proceduralno. A vjerojatno ga nisu prethodno obavijestili ni tko je Šura Balaganov ni gdje je spomenik Mihailu Samueloviču Panjikovskom. A eno ga, spomenika, na dva minuta od Majdana. (Na kojemu se, sasvim neprikladno, fotografirala ona plavuša, koja i odjevena djeluje kao da je gola, ko od majke rođena... Godi joj pornografija tuđe krvi i patnje.) Petstotinjak kilometara zapadno od Kijeva nalazi se Lavov. A od Lavova do Luganska, ukrajinskoga grada u kojem nisam bio i koji se nalazi na istoku zemlje, pod neformalnom ruskom okupacijom, 1300 je kilometara. To je dosta važan podatak, jer je od Lavova do Zagreba 920 kilometara. Osim što je u klimatološkom i zemljopisnom smislu Zagreb Lavovu znatno bliži od Luganska, Zagreb i Lavov snažno su povezani i u kulturološkom i u kulturno-povijesnom smislu. U državi u kojoj smo živjeli prije samo 120 godina, Lavov je bio sjeveroistočna tvrđava urbaniteta, kulture i ljepote. Licem prema Istoku, Aziji i Rusiji, taj je Lavov pokazivao ono najljepše i najprivlačnije lice Zapada, kojim se naš svijet udvarao Istoku, nastojeći ga pridobiti za sebe i osvojiti. Zagreb u isto vrijeme bio je posljednja postaja prema Balkanu, Bosni i onom tamnom i dekadentnom Orijentu, koji je stoljećima mrtvovao pred našim vratima. Sarajevo u tom je rasporedu, prije 120 godina, bilo grad u nastajanju, koji se istovremeno rađao na Zapadu i umirao na Istoku.

Centar Kijeva Dreamstime

U današnjem Lavovu, koji sam ovih dana obilazio i u njega se smrtno zaljubljivao, nalazeći u njemu koješta od onoga što su moji preci bili, ili što su samo kanili biti, a što je za nas u međuvremenu bespovratno izgubljeno. S pogledom na Lavov, taj možda i najliterarniji, najopjevaniji naš grad u drugoj polovici 20. stoljeća, pisao sam u “Rodu”, “Selidbi” i “Sarajevu, planu grada” o svojim gradovima i svojoj obitelji. Da nisam bio u Lavovu, sve bi nužno bilo drukčije. I da u Lavovu nisam vidio žive figure i persone Habsburškog imperija, kakvih odavno nema više u Beču niti u bilo kojem drugom gradu.

Eto, to je Ukrajina, viđena pogledom jednog čovjeka, i u nekoliko posjeta toj zemlji, koji su se odvili u posljednjih petnaestak godina. Unutar sebe različita i vrlo raznolika zemlja, Ukrajina vjerojatno je među upečatljivijim licima Europe. Ali što je mnogo važnije od toga, Ukrajina je jedno od onih lica Europe u kojima se osobno, sa svojim životnim i porodičnim iskustvima, te kao zajednica, narod, ali i poluotok zavađenih naroda, zrcalimo najjasnije. Malo nama mogu značiti, ako nam išta znače, iskustva Belgije, Nizozemske, Švicarske ili suvremene Austrije, ali su iskustva Ukrajine, Poljske, Bjelorusije s nama fatalno i sudbinski povezana. Pritom, ta sudbina baš najmanje ima veze s iskustvom komunizma, jer to njihovo iskustvo doista nije i naše. Intenzivnije je i važnije ono što je upisano u našu izmiješanost i u osjećaj da nam prijeti neki strašan, kao noć crn i leden znamen, netko tko je istovremeno od nas nemjerljivo veći, a s kime smo povezani krvlju i limfom.

Ne znam s kime se i zašto predsjednik Republike Zoran Milanović obračunavao govoreći ružno o Ukrajini i ustvrdivši da je “Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu”. Vjerojatno je to bilo upućeno premijeru Plenkoviću i njegovoj ministarčadi. Ali dvostruko me je njegova izjava ojadila i ponizila. Najprije, nije u redu da se itko danas u Hrvatskoj s ikim obračunava preko Ukrajine. Ta zemlja je ugrožena, a plemenito je biti na strani onoga tko je ugrožen. Pritom, ta zemlja je istodobno nezamislivo manja i slabija od onih koji je ugrožavaju, i nezamislivo veća i moćnija od zemlje onoga tko bi se s drugim preko Ukrajine obračunavao. Na kraju, jadno je, najjadnije, glupo je, najgluplje kad predsjednik Hrvatske za bilo koju europsku zemlju ili za bilo koju i bilo čiju europsku vlast govori da je korumpirana.

Stari grad u Lavovu Dreamstime

I drugo, meni možda i mnogo važnije: nije lijepo ružno govoriti o Ukrajini naprosto zato što je to nekulturno. Predsjednik Republike kao da mi se u prolazu iseknuo na rever kad je rekao ono što je rekao. Ono što je uslijedilo: tabloidna preseravanja o tome da je Milanović sad ugrožen, jer ga je na svoj spisak stavila nekakva ekstremistička ukrajinska skupina, kao i ruska zabrinutost za zdravlje našeg predsjednika, dodatno ponižavaju. Ne daj Boże da dođeš u situaciju da ti Rusi štite i brane predsjednika. To je gotovo jednako pogubno i smrtonosno kao da ti predsjednika štite Amerikanci. Sudbina Ukrajine doista jest sudbina Europe. Tako će biti ako bude rata. Tad će, uglavnom na korist Amerikanaca, a možda i Rusa, Europljanima biti jako loše. A Ukrajincima mnogo, mnogo gore. Pakao na zemlji koji će tad nastupiti za nekoga će, međutim, kao i svaki dosadašnji pakao na zemlji, biti raj. Ne postoji scenarij po kojemu bi Europljanima moglo biti dobro nešto što će Ukrajincima biti loše. A mi smo s Ukrajincima povezani mnogo čvršćim sudbinskim vezama, nego ljudi sa zapada Europe. Sa svakom ukrajinskom žrtvom nestaje i našega svijeta. Stvarno i metafizički.

Naravno da hrvatski vojnici ne trebaju ratovati u Ukrajini. Kao što nisu trebali ratovati ni u Afganistanu. Da hrvatski vojnici nisu ratovali u Afganistanu, mi danas ne bismo bili među onima koji su zbog američkih državnih interesa, vođeni jednim narančastim idiotom, a onda i senilnim starcem koji je idiota zamijenio, izdali Afganistan. Da bi se bilo solidarno s Ukrajinom, nije nužno za Ukrajinu ratovati. U našem slučaju, solidarni s Ukrajinom jedino tako i možemo biti. Imajmo svijest o tome da je od Zagreba do Lavova mnogo bliže nego od Lavova do Luganska. I da sjena Ukrajine pada preko cijelog našeg svijeta. Padne li Ukrajina, past će po svima nama.