Afera otpuštenog ministra Darka Horvata u našim je medijima prozvana “Ni po babi, ni po stričevima”. Povod da je tako imenuju u iskazu je Horvatove bivše pomoćnice Ane Mandac, koja je, kako tvrde dileri informacija iz Državnog odvjetništva, ovako rekla - radi razumijevanja konteksta odlomak citiramo u cjelini: “Svi su znali da će se dodatna sredstva dijeliti bez ikakvog kriterija, odnosno po babi i stričevima. Ministra i mene su stručne službe u više navrata upozoravale da je dodjela potpora bez ikakvih kriterija protivna zakonu, no unatoč tome Darko Horvat donio je odluku da se sredstva tako podijele.” Kako je Ana Mandac iz Banje Luke, i kako materinji jezik i njegove fraze u ovom slučaju poznaje mnogo bolje od onih koji njezin iskaz u Državnom odvjetništvu snimaju, zatim ga pretvaraju u stenogram, pa naokolo preprodaju, kao i od onih koji ga lijepe na stranice svojih skandal-tabloida, slobodan sam posumnjati da je ona uopće rekla ono što joj se pripisuje. Tojest, nije Ana Mandac to rekla, na način na koji svi oni misle da je rekla. Najvjerojatnije ona nije rekla bȁbi nego je rekla bábi, što je u hrvatskome i u svim našim jezicima nešto sasvim drugo, jer riječ bȁba znači nešto sasvim drugo od riječi bábo. A kako u Državnom odvjetništvu nemaju blage veze što bi to bio bábo, nije nemoguće ni to da Ana Mandac uopće i nije rekla da su se dodatna sredstva dijelila bez ikakvog kriterija, odnosno po babi i stričevima, nego je, u ovom slučaju ispravnije, rekla da su se dijelila po babu i po stričevima. Riječ babo, naime, može se u hrvatskome jeziku deklinirati na dva načina, onako kako se dekliniraju imenice ženskoga roda, i onako kako se dekliniraju imenice muškoga roda. Uobičajenije je prvo, ali tačnije je, a možda i stilski elegantnije, ljepše, drugo. Drugim načinom živo se služe pisci i govornici hrvatskoga jezika iz Dubrovnika i Konavala, kao i govornici i pisci crnogorskoga jezika, kao i poneki Srbi i Bosanci. Drugi način dekliniranja mnogo je češći u epskoj i lirskoj poeziji naših naroda.
Riječ babo, koja u današnjoj Bosni, dok je nekad to bilo i šire, naročito među muslimanskim življem, kod dijela Bošnjaka, imenuje oca, onako kako među većinom govornika naših jezika, u moderna doba, oca imenuje riječ tata, u današnjem se hrvatskom jeziku ne koristi, ali bi je, u to nema baš nikakve sumnje, morao znati svaki obrazovaniji govornik hrvatskoga jezika. Nepoznavanje takvih riječi savršeno je precizan signal da govornik nema elementarnih spoznaja o književnosti ili o filmu, da ne čita novine i ne gleda televiziju. Nevolja s ovom vrstom neznanja u tome je što stvara nepremostive nesporazume, jer nas suočava s ljudima koji ne vladaju aktivno materinjim jezikom. Teško je sporazumijevati se s nekim tko ne zna svoj jezik. A tragično je kada se takav nađe u važnim službama Državnog odvjetništva, ili u medijima, kakvi god ti mediji bili i tko god u njima pisao ili govorio.
Bogatstvo hrvatskoga jezika, kao i svih drugih naših jezika, koji su sadržani u onom jednom policentričnom jeziku, sadržano je u bogatstvu riječi, sinonima i fraza. Naročito su tu zanimljive fraze, jer njihovim pustošenjem započinje jezično odumiranje. Iz njihova se pustošenja rađa nemoć jezika. Fraza “ni po bȁbi, ni po stričevima”, kako su je načuli i kako je zamišljaju u Državnome odvjetništvu i u našim medijima, ne znači ništa, ispražnjena je, tupa i besmislena. Kakva je to baba i čiji su to stričevi? I kako u imaginaciji, jezičnoj ili narativnoj, dovesti u vezu babu i stričeve? Kako baba i stričevi mogu funkcionirati u opoziciji, tako što je baba nešto što je suprotstavljeno stričevima? Nikako, brate, ama baš nikako!
Ali fraza “ni po bábu, ni po stričevima”, kao i njena manje dobra izvedenica, “ni po bábi ni po stričevima”, itekako nešto znači. A onome tko poznaje podrijetlo fraze, onome tko frazu zna u dušu, u glavi slijedi nastavak: “Ni po babu, ni po stričevima,/ Već po pravdi Boga istinoga”. Imate li uho, odmah ćete čuti da su to dva deseterca. Dogodit će se da će mnogi upućen govornik pogriješiti, kao što pogriješe u tome čak i pisci i sastavljači knjiga, pa će umjesto riječi istinoga, upotrijebiti riječ jedinoga. Jednak je broj slogova, oba su pridjeva Božji epiteti, ali ipak treba Boga istinoga. Osim što je naprosto tako, nekako bolje i zvuči. Ovako je to bilo: nakon što je dušom počinuo, tojest umro čuveni car Dušan Silni, u grdna su se vremena po carstvo njegovi zvani i samozvani nasljednici sukobili oko krune. Premda je stvar bila jednostavna: Dušana je trebao naslijediti sin njegov Uroš, koji će kroz povijest i narodnu pjesmu pronijeti ime Uroš Nejaki. Međutim, u moćnoj feudalnoj i već kraljujućoj porodici Mrnjavčevića javiše se ambicije za carstvom. Bivalo je toga u kasnom srednjemu vijeku, kao što biva toga i danas, samo na drukčiji način. Najčuveniji među Mrnjavčevićima bi kralj Vukašin, koji, nakon svega o čemu će u našoj priči biti riječi, na pravdi Boga izgibe u bici na Marici 1371. Vukašin imaše tri sina: Marka, Dimitrija i Andriju. Marko je i nama čuven: on je taj kraljević Marko. A imaše Vukašin braću Uglješu i Gojka.
I nakon što umrije car Dušan, nađoše se Mrnjavčevići svađati koji će od njih zauzeti prijestol. Pa kada se ne mogahu dogovoriti, jer oko takvih stvari dogovora ne može biti, poslaše glasnika u carski grad Prizren kod protopopa Nedeljka, koji je mudrošću, starošću i svetošću svojom zavrijedio da o pitanjima carstva presuđuje. Osim toga, on je Dušana na samrtnoj postelji ispovjedio, pa će znati kome je Dušan ostavio carstvo. Nedeljko, međutim, mudar bi, pa odbi Mrnjavčeviće, tako što ih uputi na kraljevića Marka, jer on će znati istinu na komu je carstvo. Uzbudljiva je to priča, na način velike povijesne drame, a opet običnom puku tako bliska, jer tako kako se međusobno spopadaju braća Mrnjavčevići, svađaju se, te u osnovi lažu i nadlaguju jedan drugoga, natežući se oko krune koja im zapravo ne pripada, isto tako se oko zemlje, međe i oko kuće strica neženje svađaju, lažu i nadlaguju obični neki ljudi. Najčuvenija epska narodna pjesma koja govori o ovom možda stvarnom, a možda i sasvim izmišljenom događaju, nosi naslov “Uroš i Mrnjavčevići”, a zabilježio ju je i u drugoj knjizi “Srpskih narodnih pjesama” objavio Vuk Stefanović Karadžić. Osim što je tako uzbudljiva i snažna, i što svoje čitatelje i slušatelje burno asocira na koješta iz vlastitih njihovih obiteljskih povjestica, pjesma “Uroš i Mrnjavčevići” veličanstveni je vatromet materinjeg jezika. Ili, precizno rečeno, vatromet je to nekoliko materinjih jezika, jer premda je riječ o srpskoj narodnoj pjesmi i srpskim vladarima, dijelom stvarnim, a dijelom i izmišljenim, ona pripada svima koji su je kroz svoju povijest pronosili i preko nje se svome materinjem jeziku učili. A takvih je kroz našu povijest bilo prekoviše. I moglo bi se reći da se u nepismena svoja doba hrvatski i katolički svijet u dalmatinskome zaleđu, ali i pri moru, te u Lici, Slavoniji, Bosni i Hercegovini, materinjem jeziku učio preko mitske srpske povijesti, njezinih junaka, i srpskih epskih narodnih pjesama. Dovoljno je obratiti pažnju na osamnaeststoljetnoga našeg fratra, rođena u Zaostrogu, Andriju Kačića Miošića, pa zaviriti u njegov “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”, tu vjerojatno najčuveniju i najpročitaniju hrvatsku knjigu u povijesti, pa poslušati kako, među ostalima, fra Andrija opijeva srpske junake i shvatiti što je bio, i koliko je značio, taj mitski svijet Kosovskoga boja svim kršćanima u našim krajevima, bez obzira na vjerozakon i na tad tekuću i budućnu, naravno slučajno odigranu, etničku samospoznaju. I tako, korak po korak, stižemo do još jedne osjetljive hrvatsko-srpske teme, koja nas na čas odvodi od ostavinske drame cara Dušana i braće Mrnjavčevića: nisu li srpske epske narodne pjesme, kao i srpska kosovska mitologija, dio hrvatske kulture i književnosti? Ako nisu, onda je Andrija Kačić Miošić u najboljem slučaju Jugoslaven, a nikako Hrvat i jedan od prototvoraca žive hrvatske književnosti. Ako jesu, uza sve moguće ograde i uvjetovanja, ne važi li neki sličan, premda modificiran princip, i za staru književnost Dubrovnika? I ne radi li se naprosto o tome da jednu književnost i kulturu od druge književnosti i kulture nije moguće mehanički razdvojiti između ostaloga i zato što su te književnosti i kulture znatno starije od modernih pojmova hrvatske i srpske nacije?
Uostalom, koliko je nemoguće odvojiti dvije kulture i književnosti, ali i koliko je srpska narodna epska poezija duboko upisana ne samo u iskustvo hrvatske književnosti, nego i u sam hrvatski jezik i u njegovu frazeologiju, svjedoči iskaz Ane Mandac pred istražiteljima, a onda i naziv koji su aferi otpuštenog ministra Horvata nadjenuli skandal-tabloidi, kojima je nepoznat netko iz Državnog odvjetništva dilao stenograme. Da su znali da fraza ni po babu ni po stričevima ima bilo kakve veze sa Srbima, nikad zanikad ne bi tako nazvali svoju aferu.
Ali vratimo se mi našoj velikoj drami. Nakon što je skandal njegova oca i dvojice stričeva stigao do kraljevića Marka, on im je održao bukvicu, koju bih, da nisam ovakva lijenčina i ignorant, znao napamet, a od koje mi se baš ovih dana ježi svaka dlačica, jer Markove riječi više ne zvuče kao da ih upućuje babu Vukašinu i stričevima svojim Uglješi i Gojku, nego zvuči kao da ih gromkim glasom izvikuje prema istoku i Moskvi, u pakao ovoga strašnog rata. Čitajte, pa se kamenite: ”A moj babo, Vukašine kralju! Malo l ‘ti je tvoje kraljevine? Malo l ‘ti je? Ostala ti pusta! Već s ‘o tuđe otimate carstvo. A ti striče, despote Uglješa! Malo l ‘ti je despotstva tvojega? Malo l ‘ti je? Ostalo ti pusto! Već s ‘o tuđe otimate carstvo. A ti striče, vojevoda Gojko! Malo l ‘ti je vojvodstva tvojega? Malo l ‘ti je? Ostalo ti pusto! Već s ‘o tuđe otimate carstvo. Vidite li, Bog vas ne vidio! Knjiga kaže, na Urošu carstvo, Od oca je ostanulo sinu, Đetetu je od koljena carstvo. Njemu carstvo care naručio Na samrti, kad je počinuo.” Eto, tako je Banjalučanka Ana Mandac posvjedočila u istrazi, ali se čini da je istražitelji nisu ništa razumjeli jer su im se krenule priviđati nekakve babe. Da su, pak, znali o čemu je tu riječ, da je znao i ubogi Darko Horvat, znali bi svi skupa i što znači i kakvo prokletstvo donosi ono: “Malo l ‘ti je? Ostalo ti pusto!” U jeziku spas je od bezumlja. U jeziku i u velikoj poeziji. Bezumnici nisu ludi, kao što se obično vjeruje, nego su nemušti u jeziku. Zaboravivši jezik, oni bezumno postupaju, jer sva im je pamet ostala u izgubljenom jeziku. Pameti za čovjeka izvan jezika nema. Izvan jezika Bog su i kompjutor. Pa tko zna što to znači, i tko je Marka kraljevića mogao čuti kako viče: “Malo l ‘ti je? Ostalo ti pusto!”, neće dirati u ono što nije njegovo.
