Predstavljen je novi Maksimir i na drugi, treći pogled, a pogotovo gledajući onaj dio stadiona koji će se vidjeti iz maksimirske šume - ima sličnosti, nekih očiglednih dodirnih točaka s originalnim radom hrvatskog arhitekta Vladimira Turine, autorom "prvog" Maksimira. Prvonagrađeni rad, koji će osvojiti nagradu od 291.200 eura, djelo je talijanskog studija VG13 Architects Studio Associatio, odnosno koautora Tommasa Fantinija i Alberta Rossija te njihovih pet suradnika.
Uklapanjem u situaciju razmjerno skučene parcele uz Maksimirsku cestu, otvaranjem izvanredne vizure na maksimirsku šumu i Medvednicu u daljini te visokom razinom oblikovanja cjeline i detalja - Stadion Maksimir iznimno je djelo sportske arhitekture. Arhitektonska ostavština jednog od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata Vladimira Turine, autora Stadiona Maksimir (1946. – 1964.), koji je i danas oslonac i inspiracija jer je njegov jezik arhitekture razumljiv, istinit, jednostavan, emocionalan i snažan, dio je fundusa Muzeja grada Zagreba. Profesor Turina arhitekturu je gledao desetljećima unaprijed. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata intenzivno se posvećuje temi sportske arhitekture, posebice projektiranju stadiona i plivališta. Zadobivši svjetsku reputaciju, prepoznat je i pozvan kao ekspert na tom području za izradu idejnog projekta Olimpijskog stadiona u Teheranu za 120.000 gledatelja (1967. – 1968.), a njegovi ključni projekti (sa Stadionom Maksimir) prezentirani su i objavljivani u hrvatskim i stranim stručnim časopisima, kao autorske samostalne publikacije te u katalozima olimpijskih i međunarodnih izložbi sportske arhitekture. K tome, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja na ovome području u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao profesor arhitektonskog projektiranja podigao je generacije studenata zagrebačkog, tada jedinog hrvatskoga Arhitektonskog fakulteta, pisala je dr. sc. Hela Vukadin Doronjga. Dalje nastavlja:
Od kraja 20. stoljeća rađene su brojne studije rekonstrukcije stadiona, za sada samo djelomično izvedene. Unatoč građevinskim intervencijama, Turinin pristup „otvorene pejzažne arene“ nije u potpunosti kompromitiran. Nakon strateške detaljne analize postojećeg stanja i opsega investicije, prilikom saniranja posljedica potresa i u daljnjim radovima na revitalizaciji stadiona trebalo bi konzervirati izvorne tribine na zapadu i istoku koje su integralni dio cjeline kako bi se stadion u budućnosti sačuvao od daljnjih degradacija s ciljem valorizacije izvornih kvaliteta vrijednoga kulturnog naslijeđa. Ne imajući imperativan pristup, važno je istaknuti da stadion koji je funkcionalan, u koji su uložena do sada velika financijska sredstva, i nema smisla rušiti, no, i kada bi se djelomice išlo na radikalniji zahvat, bilo bi važno sačuvati segmente izvornog stanja. Jasno, takvim odlukama trebala bi prethoditi kompleksna društveno-ekonomska analiza („cost benefit“) mogućnosti dugoročne samoodrživosti, koja uz primarne faktore (ekonomske) uključuje i sekundarne: memoriju lokacije i što je za nju najbolje rješenje, uzevši u obzir produkt odnosa okoline, kako će djelovati na ljude, dobrobit za grad, troškove završetka rekonstrukcije/dogradnje, nove građevine/rušenja, mogućnost prenamjene objekta i drugo. Stadion Maksimir zaslužuje da se o tome odgovorno i ozbiljno razmisli.
Današnji stadioni trebaju postati (poput zračnih luka) mjesta kolektivnoga doživljaja u kojima će se naći svi aspekti života na jednom mjestu, dodajmo tome i turističke prihode, kulturne sadržaje kao što je Muzej GNK „Dinamo“, prostori za povremene izložbe, kina, glazbeni spektakli, ne izgubivši pritom „PRIMARAN ODNOS PROSTOR – ČOVJEK. STARI AMBIJENTI. SPONTANO, HARMONIČNO, LJUDSKO“. (V. Turina, 1963c)
Stadion Maksimir u suodnosu s prostorom Sportsko-rekreacijskog centra Svetice, šumom, kao i dijelovima ničega – praznine, s novim velikim plivačkim bazenom koji je staklenom ovojnicom direktno povezan sa stadionom, uz sve emocionalne čimbenike vezane uz klub i lokaciju zadržao je sugestivnost i snagu prostora.
Izložba je rezultat dugogodišnjega znanstvenog istraživanja (temelji se na doktorskoj disertaciji autorice, uvažavajući znanstvene doprinose suradnika i kolega na polju sportske arhitekture, i šire), a njen sadržaj postupno je stvarao konačan izgled i atmosferu. Budući da Stadion Maksimir nije samo arhitektonski sklop, nego i dinamičan prostor za rad, nadmetanje u sportu, navijanje, druženje, glazbene spektakle – građa za izložbu je sadržajno i produkcijski šireg obuhvata, znanstveno interpretirana, a istodobno ne želi biti pravolinijska, nego dinamična i zabavna.
Kao što je iz samog naslova izložbe razvidno, usko su povezane dvije glavne teme: Stadion Maksimir kroz povijest i danas, s naglaskom na projekte arhitekta Vladimira Turine, i posebno njegove projekte sportske arhitekture. Kroz nekoliko podtema kontekstualizirane su u prostoru i vremenu pojedine dionice dviju glavnih tema.
Za izložbu su izrađene makete presjeka zapadne i istočne tribine te je posuđena maketa cjeline stadiona s Arhitektonskog fakulteta.
