Josip Reihl-Kir ni u opasnijim vremenima nije ustuknuo pred Glavašem

Ratnom zločincu Branimiru Glavašu puna su usta pravnog puta i pravnih sredstava pomoću kojih će navodno pobiti presude kojima je osuđen radi ubijanja i mučenja srpskih civila u ratnom Osijeku početkom devedesetih. Glavaševo poimanje pravnog puta podrazumijeva, međutim, i kontinuirani javni i politički pritisak na suce i sudove, a nisu mu strani ni pokušaji korumpiranja najviših sudskih instanci u zemlji. Pritom su Glavaš i ovisnici o njegovu liku i djelu beskonačno uporni u nastojanju da likvidacije žrtava metkom u potiljak i nasilnim lijevanjem solne kiseline u utrobu proglase opravdanom obranom od velikosrpske agresije.

Glavaš i njegovi sljedbenici već četvrt stoljeća rade isto: sva svoja kršenja zakona i zločine pravdaju domoljubljem. Glavašu je takav ‘domoljubni’ pristup prvi put upalio neposredno uoči početka rata u Hrvatskoj, na prijelazu 1990. i 1991., u tzv. slučaju osječke Moravske ulice. U to je vrijeme Glavaš na svoju ruku organizirao stranačke patrole koje su noću krstarile gradom te nadzirale i kontrolirale njegove stanovnike. Jedna od tih patrola je u tadašnjoj Moravskoj ulici, u večernjim satima, naletjela na skupinu građana koji su se nakon večere opraštali od svoga domaćina srpske nacionalnosti. Kad su ih, ničim izazvani, pokušali legitimirati, izbila je svađa: domaćin je pozvao policiju koja je patrolu, nakon jalovog objašnjavanja i prepirke, privela u policijsku stanicu, no pripadnici HDZ-a nisu u njoj dugo ostali, jer je Glavaš sa skupinom sljedbenika banuo u sjedište policije i silom ih izveo na slobodu. 

Načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir zbog toga je protiv Glavaša podnio kaznenu prijavu, o kojoj s novinarima nije htio pričati, osim što im je potvrđivao da ju je podnio i upućivao ih da više informacija potraže u osječkom Tužiteljstvu. Tužitelji su se pak pozivali na tajnost istrage i ubrzo je Reihl-Kirova prijava isparila. Glavaš se tada čak našao na tapetu Glavnog odbora HDZ-a, koji je pod točkom razno raspravljao o pokretanju stegovne odgovornosti protiv njega, ali je stranački postupak zamro pred nadolazećim ratom. Sudbina Josipa Reihl-Kira poznata je: Glavaševi pristaše ubili su ga na kontrolnoj točki nadomak Osijeka. A dio spomenutih patrola pretvorio se u eskadrone smrti, koji su po Osijeku tragali za petom kolonom, četnicima, kosovcima… I po kratkom postupku, mimo zakona i suda, likvidirali dio onih koje su označili petokolonašima. Ubijali su civile i neposredno uoči rata, a pogotovo nakon što se on zahuktao.

Dio medija već je tada Glavaša uvrštavao među HDZ-ove jastrebove koji su na isti način, uz pomoć eskadrona smrti, proganjali i likvidirali navodne petokolonaše u Vukovaru, Pakracu, Sisku, Zagrebu, Gospiću… Ratne strahote i zločini koje su počinili pripadnici vojske pobunjenih Srba, paravojnih formacija i JNA prekrili su predratne i ratne zločine Glavaševih i drugih eskadrona smrti, postali su ne samo alibi za vlastite zločine, nego i dokaz domoljublja i junaštva bez kojega se Hrvatska navodno ne bi obranila i izborila svoju samostalnost.

Kako tada, tako i danas: Glavaš i njegovi sljedbenici i brojni pristaše pričaju istu priču o svom domoljublju i junaštvu dok su ubijali nevine i nemoćne ljude samo zato što su ih sami označili kao neprijatelje hrvatske države. U vrijeme pristupnih pregovora Hrvatske s Europskom unijom, ta je njihova krvava bajka ipak doživjela sudsku provjeru i suočavanje s međunarodnim i domaćim zakonima, koji određuju što je u ratu dopušteno raditi, a što je zločin zbog kojega se počinitelji moraju procesuirati. Danas je Hrvatska punopravna članica Europske unije, pa su Glavaš i njegovi sljedbenici i pristaše uvjereni da mogu opet istu priču prodavati javnosti i sudovima kao dokaz vlastitog domoljublja, a sve one koji tvrde i dokazuju da je riječ o ratnim zločinima prozivati i optuživati da su petokolonaški neprijatelji hrvatske države i sljedbenici velikosrpske četničke ideologije.

Odmah nakon objave odluke Ustavnog suda kojom je poništena pravomoćna drugostupanjska presuda Vrhovnog suda po kojoj je osuđen kao ratni zločinac, Glavaš je iz svojeg egzila u Hercegovini krenuo u političku kampanju kojom nastoji ishoditi oslobađajuću presudu u ponovnom postupku pred Vrhovnim sudom. I opet kao pokvarena gramofonska ploča vrti istu priču koju ponavlja već dulje od dva desetljeća. I opet grmi i prijeti s govornice na osječkom gradskom trgu, svoju nedodirljivost demonstrira pod svodovima Sabora, a njegovi sljedbenici iznova upiru prstom u navodne petokolonaše, četnike, četničku djecu i pričuvne četnike. Razlika je, barem zasad, što danas primjerice Glavašev saborski zastupnik Dinko Burić ne može samo tako odvesti na obalu Drave ili u neku od garaža i tamo likvidirati one koje proglašava četnicima samo zato što se protive pokušajima da se Glavaša oslobodi krivnje zloupotrebom eventualnih pravosudnih proceduralnih pogrešaka, unatoč dokazanim ratnim zločinima koji su počinjeni po njegovim zapovijedima i pod njegovom političkom i vojnom zaštitom.

Branimiru Glavašu mitinzi i politički i drugi pritisci na pravosuđe, uključujući i pokušaje podmićivanja sudaca, preostaju kao jedino ubojitije sredstvo rušenja pravomoćne osuđujuće presude, jer ni u dosadašnjoj svojoj obrani pred sudovima nije pokušao negirati počinjene zločine, nego ih na sve načine nastoji svaliti na leđa svojih podčinjenih, a one među njima koji se brane ili su se branili, dokazujući da su ih počinili po njegovim zapovijedima i s njegovim znanjem, proglašava lažljivcima i prodanim dušama koje će kad-tad stići kazna. U mnogo opasnijim vremenima, Josip Reihl-Kir nije ustuknuo pred Glavaševim prijetnjama i platio je svojim životom dosljedno poštivanje zakona, ali i ljudskog dostojanstva i egzistencije. Glavaš i njegovi sljedbenici vjeruju da i danas, u europskoj Hrvatskoj, u njezinim političkim i pravosudnim institucijama, nema ljudi poput Reihl-Kira, koji će dosljedno primjenjivati zakone što bi trebali vrijediti jednako za sve građane ove zemlje.

Josip Reihl-Kir znao je da mu je na kocki i život, a ne samo policijska karijera, pa se nije povukao pred Glavaševim ‘domoljubljem’. Oni koji bi danas trebali Glavašu sudski i politički presuditi gotovo ništa ne stavljaju na kocku, pa ni svoje karijere, ali eto, Glavaš i njegovi uvjereni su da ih mogu zaraziti svojim ‘domoljubljem’ i uvjeriti da mučko ubijanje nevinih civila nije ratni zločin, nego domoljubni čin kojemu se i oni moraju pokloniti, kršeći domaće i međunarodne zakone i konvencije.