Top News
120 prikaza

Josipović mašta o trećem bloku i novim saveznicima

Ivo Josipović
Jurica Galoic (PIXSELL)
Ivo Josipović misli da mu je Milanović, na razne načine, upropastio dosta glasova na izborima pa kipti od želje za osvetom. U SDP se neće vratiti, a najprije će se odmoriti

Profesor ili političar? Vođa ljevice ili katedre na Pravnom fakultetu? Pitanja su to koja si je nakon gubitka predsjedničkih izbora, Ivo Josipović neprestano postavljao. Živeći politiku tijekom pet predsjedničkih godina, zaključio je nakon danonoćnih razmišljanja, a Expressu prenose njegove bliske kolege da bez politike jednostavno ne može. To je neizravno i potvrdio javno nedavno rekavši kako je on prije svega homo politicus. Upravo je ta izjava, najblaže rečeno, zaintrigirala, premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, koji je nakon gubitka izbora odmah odlučio popričati s Josipovićem, i to bez znanja javnosti. Zanimao ga je Josipovićev angažman u SDP-u, prije svega njegov povratak, a onda i mogućnost da mu bude izravni protivnik, na radost nekih članova stranke, nezadovoljnih Milanovićem.

No Josipović ga je umirio , kako samo on zna - izjavom da se neće vraćati u SDP te da će nastaviti profesorsku karijeru. Tako će za sada i uistinu biti, barem neko kratko vrijeme, no najpopularniji političar u anketama, koji kao svoj politički kapital nosi više od milijun glasova - čim se “bura” stiša ima opak i nadasve ambiciozan plan. Josipović se, naime, vidi, a u to ga uvjeravaju i mnogi političari, gospodarstvenici i drugi utjecajni ljudi u Hrvatskoj (koji su mu u ovih dvadesetak dana nakon izbora dolazili na sastanke) da je on novi lider centra i ljevice, političkog prostora koji je odavno, s gubitkom moći HSLS-a, u Hrvatskoj mrtav.

On to pak neće raditi preko SDP-a, već se predsjednik u odlasku vidi kao lider “trećeg puta” - kako taj politički prostor u našoj zemlji mnogi analitičari vole nazivati. Ali i kao vođa tog trećeg putacentra i lijevog centra - on će biti opasna konkurencija Zoranu Milanoviću i svojoj nekadašnjoj stranci. Njegovi suradnici uvjereni su da je Milanović njemu uzeo dosta glasova i sada, iako je to možda teška riječ - on se na neki način planira osvetiti, uzimajući upravo Zoranu dobar broj glasova na parlamentarnim izborima - objašnjava jedan dobro upućen SDP-ovac koji bi Josipovića najviše volio vidjeti u SDP-u. 

No i on kaže kako od tog plana najvjerojatnije neće biti ništa te će Josipović pokušati s trećim putem. Uostalom taj je treći put Josipoviću uvijek bio privlačan. Svojedobno je podržavao i svog prijatelja Nikicu Gabrića i njegov Nacionalni forum, kao tada jednu opciju trećeg puta, a iako je Gabrić na europskim izborima doživio debakl, Josipović navodno smatra da s time ipak nije umrla opcija trećeg puta u Hrvatskoj. Samo, prenose njegovi bliski kolege, treba ujediniti sve stranke, ali i političare u zemlji koje su svjetonazorski bliske centru i lijevom centru.

Tu u prvom redu pripada Gabrić, ali Josipović opasno razmišlja i o savezu s Laburistima, na koje je oko već bacio Milanovićev SDP. Tu su još i Čačićevi Reformisti - koji definitivno neće u široku lijevu koaliciju koju pokušava stvoriti Milanović. Radimir Čačić, naime, zamjerio se kukurikavcima s izjavom da je HDZ stranka, a SDP nije ni blizu tome, kao i s time da HNS, SDP-ov partner, gotovo više i ne postoji. I upravo u tim ljudima, predvođene njim, Josipović vidi one koji mogu dobro proći na izborima. Uz, naravno, dobar gospodarski program. Čačić nosi velik broj glasova u Varaždinu, Međimurju… a Gabrić bi mogao dobro proći u Dalmaciji.

Ove će godine političke računice filigranskog tipa biti važnije no ikad prije. Cijeli Stari kontinent vrije. Pokreti čija se potmula tutnjava prošle godine i početkom ovoga proljeća mogla čuti već sasvim jasno, sada je prerasla u grmljavinu. Očito je da se, kao u vrijeme romantičarskih nacionalnih revolucija u Europi u drugoj polovici pretprošlog stoljeća, kontinentom valjaju različite “revolucije”, odnosno, nestandardne alternative postojećim porecima. Ako je pokret Beppe Grilla u Italiji još i nalikovao na političku cirkusku šatru, znatno ozbiljniji Slovenci već su nekoliko puta izglasali podršku posve novim strankama i pokretima. Dakako da je pojava Syrize u Grčkoj označila početak političkog potresa velike magnitude, koji bi trijumf španjolskog Podemosa učinio spektakularnim. Već na Grčkoj uspostavit će se mnogi standardi jer je riječ o najtežem bolesniku moderne Europe - no epidemija bi se mogla širiti. Izlazi su nezgodni. 

Ako Europa otpiše Grčkoj dugove - za što se iz pera Paula Krugmana već zauzima čak i New York Times - onda će se uspostaviti presedan na koji se poslije mogu pozivati Iglesiasovi Španjolci, Slovenci, Hrvati, pa i Talijani... Ako se Grcima dugovi ne otpišu, zemlja će se sunovratiti u ponor, bankrotirati, vrijednost eura će se prepoloviti, a time i sve bogatstvo Europe, sva štednja građana. Obje će strane, svjesne svih rizika, dakle, igrati poker i kladiti se na to da se oni drugi neće usuditi povući potez koji vodi u provaliju. Vjerojatno će se u toj opasnoj igri i jedni i drugi naći oko nekog teatarskog rješenja - Europa će znati da otpisuje dugove ali će se praviti da popusta nema, dok će se Grci praviti da će ući u režim realnije otplate, ali će znati da je jedini zadatak koji imaju spašavanje glave na ramenu i pokušaj kakve takve gospodarske obnove... Europa može izdržati teret grčkog eksperimenta, ali španjolska repriza bi bila pretežak, možda i nesvladiv problem.

Kako god bilo, očito je da se jugoistočnom Europom valjaju ljevičarski sentimenti i da je jako popularno vikati protiv neoliberalizma, banaka, Angele Merkel, Bruxellesa i “trojke”, MMF-a i Svjetske banke. Tko ne shvaća tu činjenicu, i tko je ne želi politički prihvatiti, smanjuje si izglede za uspjeh - od Grčke do Španjolske, a prema svemu sudeći, čak i u tvrdokorno dvostranačkoj Hrvatskoj. Uspjeh Živog zida to pokazuje sasvim jasno.

Prvi je to shvatio Ivan Vilibor Sinčić, koji je već prvog jutra nakon Tsiprasove pobjede u Grčkoj rekao: - Mi smo hrvatska Syriza, ja sam hrvatski Tsipras. 

Potom je krenula licitacija. Mirela Holy, kojoj je Živi zid uzeo pola podrške, odmah je javnosti skrenula pozornost kako Živi zid nije lijeva organizacija, dok Syriza okuplja komuniste, trockiste i zelene... Dragutin Kapraljević, laburist, također sebe vidi kao Tsiprasa (doduše, ne u cvijetu mladosti), a Nensi Tireli ustvrdila je da joj je Tsipras nešto kao politički Elvis Presley.

Masi ogorčenih građana u Hrvatskoj, vojsci poniženih i uvrijeđenih, nije toliko ni važno je li stranka kojoj će dati glas ljevičarska - oni traže nekoga tko će vladajućoj nomenklaturi zviznuti što glasniji šamar. Ti ljudi ne glasaju, i ne očekuju realistično rješenje - oni žele kazniti političare, jedinom kaznom koja im stoji na raspolaganju, uskratom vlasti. Ivo Josipović to je iskusio na vlastitoj koži. Na Pantovčaku je primio 46.000 ljudi, vojsku dva puta veću od HV-a; nije zavađao ljude nego je, naprotiv, pokušavao pomiriti desnicu i ljevicu, cijelog je mandata ratovao s Milanovićem, doveo je savjetnika iz Opus Dei, ali nije išlo... 

Čini se, ipak, da mu je nekoliko Zokijevih poteza oduzelo pobjedu koju bi bez njegove politike ipak izvukao. Da je Milanovićeva vlada, recimo, u prosincu provela otpis dugova - tu je tezu istakao časopis Lider - tu bi Josipović dobio određen broj glasova. Da Bandić nije uhićen - a bio je u čvrstom savezu s Josipovićem - bivši predsjednik ne bi izgubio Zagreb, što je bila majka svih bitaka. Milan Bandić bi u Zagrebu Josipoviću sigurno bez problema donio stotinjak tisuća glasova, ali on je bio hermetički izloiran, u neviđenoj političkoj hibernaciji.

Čini se da su se Milanoviću ti potezi, bile njihove posljedice planirane ili neočekivane - isplatili. Josipović je sada, nakon svega, znatno oslabio, a Milanović ojačao. Nakon što je HDZ uzeo i Pantovčak (odnosno Visoku) jedina brana njihovu preuzimanju apsolutne vlasti u državi (osim županija, općina, EU parlamenta, imaju i Ustavni sud) jest, paradoksalno, Zoki Milanović.

HDZ ima organiziranu vojsku, uzeli su u savez sve male stranke desnice, a čini se, prema nekim izjavama Ivana Vilibora Sinčića da mu - to prije što nije ljevičar - koalicija s HDZ-om ipak ne bi predstavljala nesvladiv problem. To znači da će se centar i lijevi centar morati silno pomučiti sa svakim potezom, za svaki glas do kojeg mogu doći. Izgube li sad, SDP će se raspasti ili biti osuđen na trajnu vegetaciju (treba vidjeti sudbinu Pasoka u Grčkoj, koji je karamboliran), ali, u podjeli nacije na dva bloka koji će iduće izbore shvatiti kao pitanje života i smrti, možda i nisu lišeni šansi. To prije što je Milanović, igrajući na žrtve hrvatske tranzicije, i sam istaknuo kandidaturu za hrvatskog Tsiprasa. Uspije li u toj ulozi biti uvjerljiv, moćna gomilica iz Josipovićeva centra neće imati mnogo izbora.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.