Bila je pandemijska 2020., kad je Pedro Almodovar prvi put progovorio na engleskom, i to glasom Tilde Swinton u 17-minutnoj lamentaciji o gubitku i usamljenosti. Snimljen prema istoimenoj monodrami, "Ljudski glas" je došao kao prigodna posveta izolaciji i oda samoći. Začudnoj ljepoti i pojavnosti Tilde Swinton tako je odgovarao taj ugodno artificijelni izraz španjolskog redatelja, da se vjerojatno mnogima nametnulo pitanje kako je moguće da se ta suradnja nije dogodila već davno prije.
Nakon još jednog Almodovarova engleskog kratkog izleta s ne pretjerano zapaženim vesternom u "Čudnom načinu života", prošle je godine na 81. Filmskom festivalu u Veneciji premijerno prikazan njegov prvi dugometražni engleski film za koji je redatelj i nagrađen Zlatnim lavom. Da je ovo prva Almodovarova velika europska nagrada iznenađuje čak manje od činjenice da ju je dobio za ovaj, nakon svih dosadašnjih filmova.
U "Susjednoj sobi" kraj Tilde Swinton je Julianne Moore, i dvije su glumice, odnosno njihove izvedbe, ukratko jedini razlog za pogledati film. Ta se međuigra opire plastičnim, često banalnim i slabašnim scenarističkim rješenjima, usiljenim rečenicama koje su prisiljene izgovarati u često ispovjednoj formi. Dijalozi su, pogotovo na početku, uvjerljivi otprilike koliko i činjenica da bivša ratna reporterka, podrijetlom očito iz neke kalifornijske provincije, posjeduje stančinu s terasom odakle se vidi panorama New Yorka, a doduše uspješna, no i dalje ipak spisateljica putuje na svega mjesec dana s nekoliko dizajnerskih kofera u kompletu. Prije nego krivnja za sve padne na Almodovara kao scenarista, treba naglasiti da je riječ o uvelike vjernoj adaptaciji romana "What Are You Going Through" proslavljene američke spisateljice Sigrid Nunez, izvorno objavljenog 2020. godine. Roman još nije dostupan u hrvatskom prijevodu, a od autorice na našem tržištu postoji prijevod romana "Prijatelj" (Vuković & Runjić, prev. Maja Šoljan), koji se djelomično dotiče iste tematike, dakle smrtnost i nošenje s gubitkom okupiraju ovu autoricu, kao uostalom i redatelja koji je upravo njezino djelo izabrao za svoj prvi engleski dugi metar.
Martha (Swinton) i Ingrid (Moore) upoznale su se kao mlade novinarke u redakciji njujorškog Papera, da bi im se kasnije razišle karijere, a time i životi. Martha je kasnije kao reporterka proputovala Bliski istok, da bi ostala zadivljena srčanošću naroda u Bosni, kako i priliči slobodoumnim i nesputanim Amerikankama punima samilosti za sukobe malih nacija. Ingrid je imala nešto mirniji život na svojoj pariškoj adresi, odakle se u kasnijoj dobi barem na neko vrijeme vraća u New York. Na predstavljanju svog novog romana u kojem se obračunava s vlastitim strahom od smrti, od zajedničke poznanice doznaje da Martha leži terminalno bolesna. Prijateljice se ponovno zbližavaju u bolničkoj sobi, kad Martha izjedena od grižnje savjesti zbog otuđenosti od vlastite kćeri Michelle napokon odlučuje podijeliti priču o njezinu ocu, koji ju je napustio kao trudnu tinejdžericu i otišao raditi u drugi grad kako bi liječio u Vijetnamu zarađen PTSP. Potreba za ispovijedi u potencijalno finalnoj fazi života jasna je, ali ne i to kako je moguće da Ingrid dosad nije doznala baš ništa o tom ključnom dijelu života prijateljice s kojom je svojevremeno živjela život u New Yorku (i to uglavnom noću, do te mjere da je Martha zapustila kćer u korist njihova prijateljstva i zajedničkih avantura). Ima, dakako, puno razloga zašto bi moglo biti tako, nije sam po sebi neuvjerljiv nečiji nedostatak zanimanja za bliske ljude, ali Ingrid je, kako je dalje upoznajemo, istinski dobra prijateljica. Možda i najbolja filmska prijateljica koju smo u dugo vremena gledali.
Za potrebe Marthinih ispovijedi Almodovar nas u prvoj četvrtini čak tri puta odvodi u prošlost metodom prisjećanja, odnosno flashbackova, koji djeluju kao rekonstrukcije za potrebe kakve popodnevne serije, i taman kad se naviknemo na tu pomalo grotesknu, nasilno uvedenu dinamiku, tad je posve napušta u korist linearnog pripovijedanja.
Iscrpljena bolešću i razoružana neuspjehom posljednje eksperimentalne kure kojom je liječe, Martha se odlučuje okončati vlastiti život, dostojanstveno i s obzirom na progresiju raka, što prije. Od stare prijateljice traži da u trenutku kad dođe do toga bude doslovno u susjednoj sobi, a ta soba bit će u luksuznoj kući za odmor negdje u Novoj Engleskoj. Martha ju je unajmila na mjesec dana - toliko si još vremena daje. Ingrid isprva oklijeva, pa i sama Martha priznaje da ne samo da joj nije bila prvi izbor, nego je četvrta kojoj se obratila. I prva koja pristaje.
Dvije junakinje na tom bizarnom "odmoru" (izraz na kojemu Martha inzistira) dane provode za večerama koje jede samo Ingrid, s vinom u rukama, na ležaljkama u vrtu ili u najsretnijim trenutcima, gledajući filmove do jutra. Voajerska sklonost u Ingrid, neodvojiva od njezine empatije, pronalazi svog para u Marthinoj narcisoidnosti i samoživosti i time je središnji dio filma, kad njihov odnos uslijed te izolacije postaje nijansiranim, a junakinje prokrvljene i životne, s naglaskom na Ingrid i izvanrednoj Julianne Moore, ta je sredina dakle nesumnjivo najbolja. Okosnica je Ingrid, njezin razvoj unutar tog odnosa i njezine dvojbe, što one osobne, izazvane emocionalnim odgovorom na mogućnost gubitka prijateljice, što one moralne, koje počivaju na svevremenskim pitanjima o životu i smrti. Suptilna i slojevita, uplašena, a staložena Moore u ulozi Ingrid uspijeva zasjeniti i Swinton.
Njihovi su razgovori, osim osobnih detalja uglavnom iz Marthina života, ispunjeni književnim referencama i citatima (gdje Martha ipak pokazuje veće poznavanje od spisateljice Ingrid), pa tako već rano u njihovu obnovljenom odnosu ona spominje Virginiju Wolf i da se naslutiti jedan zavisnički odnos, gdje Ingrid umjesto u "vlastitoj sobi" piše iz one susjedne, dakle koristi Marthu i prije svega vlastite spoznaje uz nju, isprva i ne kao građu, nego kao pokretač onog stvaralačkog u sebi. Dogodi se i razgovor u kojem Ingrid izravno pita Marthu za mišljenje o tome da naknadno objavi, a možda i fikcionalizira njezin dnevnik (na što joj Martha lakonski odgovara da može raditi štogod ju je volja, ona svakako neće biti tu). No ta iskrena podvojenost i etička dilema spisateljice suočene sa životom većim od fikcije možda je i najveća nedovoljno iskorištena tema, potisnuta viškovima.
A viškova ima, počevši od nekadašnjeg ljubavnika obaju žena, prvo Marthe, zatim Ingrid, koja se još s njim nalazi, iako suprotno njegovim nastojanjima više prijateljski i potajice, bez Marthina znanja. Damian (John Turturro), osim što nema drugu funkciju nego da kad sjedne s njom na ručak čujemo izravno što Ingrid zaista misli, u jednom trenutku postaje fanatičan propovjednik o užasima klimatskih promjena, do te mjere da zamjera vlastitom sinu treće dijete (?). I nije da u svemu tome makar činjenično nema pravo, no problem je što ta tema, osim kao označitelj trenutnog vremena, nema baš nikakvog utjecaja na osnovnu radnju. Ne samo da se Marthina situacija neće ništa promijeniti ovisno o klimatskoj svijesti, a ni odnos dviju žena neće se promijeniti niti to da ljudi neminovno ipak umiru, bilo svojom ili izvanjskom voljom, a suočavanje sa smrtnošću ostaje jednako bolnim letjeli svi mi avionima ili ne. Ako je središnja tema pravo na suicid, onda odgovor na pitanje o načinu izvedbe istoga naprosto ne može biti u tabletici nepoznatog nam naziva kupljenoj na dark webu i uz asistenciju nekog tamo poznanika, što se k tome odvija izvan filmske radnje. Potpuno je suvišna i scena gdje se Ingrid pomalo raspada pred mlađahnim trenerom u obližnjoj teretani, a pogotovo polukriminalistička završnica gdje je ispituje policajac koji baš mora naglasiti da je vjernik, ako nismo već dosad shvatili da gledamo kritiku kršćanski odgojenog društva - susret Ingrid i odvjetnice višak je čak i spomenuti ovdje. Uopće je šteta zapravo da se unatoč književnom predlošku Almodovar nije poveo za atmosferičnošću "Ljudskoga glasa" i snimio duodramu s dvije oskarovke.
Reinkarnacija Swinton u Marthinoj kćeri Michelle u jednoj mjeri spašava završnicu filma, iako ostavlja dojam već viđenog nakon "Vječne kćeri" Joanne Hogg iz 2022., gdje je glumica doduše cijelo vrijeme i usporedno igrala i majku i kćer.
Druga važna književna posveta i provodni motiv su Joyceovi "Mrtvi" i završnica romana koja se javlja poput uspavanke, da bi postala dirljivom završnicom i samoga filma. I film uistinu je dirljiv, nevjerojatno je dirljivo to kasno žensko prijateljstvo, u njemu sućut, rijedak obzir i blagost. To je svakako do glumica, no Moore i Swinton briljirale bi valjda i u hrvatskom filmu. Nasreću, ima dovoljno Almodovarovih prethodnih filmova za gledanje. Možda je ionako vrijeme za smjenu generacija i neke nove kanone, iako se može zaključiti da u svojoj poznoj dobi redatelj pretendira na šire, anglofono tržište, a da je "Susjedna soba" tek uvod.
