Važan i šokantan članak objavio je portal Novosti. Zapravo, radi se o dva članka, u prvome naslovljenom "Širokokutni kadar smrti" autorica Barbara Matejčić donosi uvod u priču kako su u svibnju 1992. u Brčkom nastale jedine profesionalne fotografije iz rata u bivšoj Jugoslaviji koje prikazuju čin smaknuća. U drugome članku sutradan, naslovljenom "Negativi s predumišljajem", ista autorica postavlja pitanje - je li fotografiranje ubojstva u Brčkom 1992. bilo dogovoreno kao propaganda? Jesu li dvojica fotografa platila surovom ubojici Goranu Jelisiću da počini zločin kojeg bi oni dokumentirali fotografijom? Ako jesu, je li novac dan da se snimi ubojstvo ili da se ubije i snimi?
Fotografije su snimljene 6. ili 7. svibnja 1992. Točan datum nije utvrđen na suđenju u Haagu. Snimljene su u Brčkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika, među kojima je bilo 55,5 posto Bošnjaka ili Muslimana, kako se tada u medijima nazivalo Bošnjake, 19,9 posto Srba, 6,9 posto Hrvata i 17,5 posto ostalih etničkih skupina, pišu Novosti. Rat je tek mjesec dana ranije počeo u BiH, a u praskozorje 30. travnja zahvatio je i Brčko. U to doba godine je temperatura danju dosizala 20 stupnjeva, radnici su čekali godišnje odmore, djeca da završi škola, a oni hrabriji su već skakali u nečistu rijeku Savu, koja je grad i Bosnu spajala s Hrvatskom. No tog su jutra uništena dva mosta preko rijeke dok su se ljudi i automobili kretali njima. Točan broj mrtvih nije utvrđen jer su mnogi leševi nestali u rijeci, piše Barbara Matejčić za Novosti.
Goran Jelisić je istog tog dana došao u Brčko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je živio. Tada 23-godišnjak, otac malog sina, sa završenom osnovnom školom radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je izašao iz zatvora jer je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Volio je novac, to je utvrđeno i na suđenju. Otimao je sve što je mogao od zatvorenika – novac, satove, nakit – za što je i osuđen. U Brčkom je zadužio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pištolj marke "škorpion" s prigušivačem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf. Zaštićeni svjedok L na suđenju se prisjetio Jelisićevih riječi: "Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi."
Žrtve? Jedan od dvojice ubijenih, čovjek u smeđoj kožnoj jakni nije imao ime na suđenju u Hagu. Zabilježen je kao neidentificirana žrtva. Ime mu je Husein Kršo, pišu Novosti. Kada je ubijen imao je 34 godine i pet mjeseci. Bio je brčanski konobar koji je nakon godina konobarenja otvorio svoj kafić. Mnogi su ga poznavali i mnogi voljeli, kako to bude s dobrim konobarima. Nije bio član ni jedne stranke, ni jedne organizacije, nikakve vojske.
Husein je bio oženjen. Jedan mu je sin imao devet godina. Mjesec dana nakon njegove smrti drugi sin je napunio šest godina. Sedam mjeseci nakon Huseinove smrti supruga Džana je rodila njihovog trećeg sina. Smeđu kožnu jaknu od brušene kože donio mu je brat iz Švicarske, rekao je za Novosti njegov srednji sin Mustafa Kršo.
Supruga i sinovi su Huseina posljednji put vidjeli nekoliko dana prije nego što je ubijen, kada je početkom svibnja 1992. cijela obitelj htjela otići iz grada. Jugoslavenska narodna armija je odvojila muškarce od žena i djece. Muškarcima nisu dali da odu. Mustafa se sjeća oproštaja pored vojnog garnizona. Svi su plakali, a tata je mami dao nešto novca i rekao: "Ništa se ne sekiraj."
Haški tužitelj Geoffrey Nice na suđenju opisuje prvu fotografiju: optuženik je s desne strane u plavoj košulji kratkih rukava, s pištoljem s prigušivačem u spuštenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je muškarac u vojnoj uniformi i s automatskom puškom. Pred njima su dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Svi koračaju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje beživotno leže muška tijela.
Na sljedećoj fotografiji je Jelisić uperio “škorpion” u leđa muškarca u smeđoj jakni. Obojici je glava uvučena u ramena i tijelo pogureno.
Na sljedećoj je Jelisić podignuo “škorpion” do razine muškarčeve glave, koja je još uvučenija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat.
Na sljedećoj mu je tijelo savijeno u struku prema naprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se pokušava zaštititi. Još uvijek korača.
Na sljedećoj je fotografiji zabilježen trenutak pada. Muškarac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisić je iza njega s još uvijek uperenim “škorpionom”. Puno je fotografija, svaki trenutak smaknuća je zabilježen.
Na osmoj i devetoj fotografiji muškarac leži licem na betonu. Očito je još živ jer su mu noge u različitom položaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisić i dalje puca u njega.
Sljedeća fotografija izbliza prikazuje muškarca u džemperu: bočno leži na tlu, iz glave mu se širi velika lokva krvi.
Tekst Barbare Matejčić "Širokokutni kadar smrti" u Novostima možete pročitati OVDJE, a tekst "Negativi s predumišljajem možete pročitati OVDJE.
