Prije trideset godina Budimpeštanski memorandum, potpisan 5. prosinca 1994. godine, osigurao je uništenje opasnih postsovjetskih nuklearnih zaliha, ali ga je u to vrijeme zasjenila pritužba ruskog predsjednika Borisa Jeljcina da širenje NATO-a uzrokuje novu podjelu Europe, prema deklasificiranim američkim dokumentima koje je na godišnjicu objavio Nacionalni sigurnosni arhiv.
No potpisom Budimpeštanskog memoranduma s Ukrajinom dogovoreno je uklanjanje propadajućeg sovjetskog arsenala nuklearnog oružja smještenog u Ukrajini. Tako da je i 30 godina kasnije, usred rata s Rusijom kojeg se tada nije moglo niti zamisliti, Ukrajina bez nuklearnog oružja, dok je procjena da Rusija raspolaže s 5580 nuklearnih glava.
Dokumenti pokazuju da se Ukrajina teško cjenkala za trgovinu u velikoj mjeri u vlastitom nacionalnom interesu, nadajući se da će više od tisuću nuklearnih bojevih glava preostati u Ukrajini. Svaka bi bila mini-Černobil u nastajanju. Prema ideji, bile bi ponovno prerađene u Rusiji za gorivne šipke koje bi davale električnu energiju u Ukrajini u sljedećem desetljeću, a sve "podmazano" financiranjem iz američkog programa Nunn-Lugar.
Jeljcinov savjetnik: "Ukrajinci će moliti da uzmemo bojeve glave. I platiti za to!"
Gledajući unatrag, kritičari Budimpeštanskog memoranduma netočno opisuju sovjetske bojeve glave kao ukrajinsko "nuklearno odvraćanje" od Rusije, dok dokumenti pokazuju da je to oružje bilo usmjereno na SAD i da se nije moglo sigurno održavati u Ukrajini. Jedan vodeći ruski stručnjak savjetovao je Jeljcina u rujnu 1994. da ne nudi nikakve poticaje Ukrajincima jer su bojeve glave već trule.
"Uskoro će sama Ukrajina od nas tražiti da uzmemo bojeve glave i morat će platiti za prijenos”, tvrdio je.
Ukrajinska akademija znanosti već je zaključila da si Ukrajina ne može priuštiti milijarde potrebne za ciklus nuklearnog goriva koji bi spriječio raspadanje fisijskih materijala bojeve glave. K tome, ukrajinski dugovi za naftu i plin prema Rusiji u to su vrijeme već dosegnuli pet milijardi dolara, prema dokumentima iz ruske Dume, a više od polovice toga bit će oprošteno kao dio dogovora iz Budimpešte, stoji u dokumentima.
Jeljcinova erupcija 5. prosinca 1994. dospjela je na vrh naslovnice New York Timesa sljedeći dan, s optužbom ruskog predsjednika - pred Clintonom i drugim šefovima država okupljenih na summitu Konferencije o sigurnosti i Suradnja u Europi, KESS - da su "dominantne" SAD "pokušavale ponovno podijeliti kontinent" širenjem NATO-a.
Ljutiti ton Jeljcinova govora odjeknuo je godinama kasnije u poznatom govoru njegovog nasljednika Vladimira Putina 2007. na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji.
Percepcija Rusa - Jeljcin prepoustljiv prema Zapadu
Dokumenti uključuju niz razotkrivajućih dopisa Strobea Talbotta Clintonu i državnom tajniku Warrenu Christopheru te tajni memcon predsjedničkog razgovora jedan na jedan na Washingtonskom summitu u rujnu 1994. Clinton je Jeljcina stalno uvjeravao da će svako proširenje NATO-a biti sporo, bez iznenađenja, izgradnja Europe koja je uključiva, a ne ekskluzivna, i to u “partnerstvu” s Rusijom.
Dokumenti uključuju pronicljive depeše američkog veleposlanika u Moskvi Thomasa Pickeringa, koji objašnjavaju Jeljcinov novi tvrdi stav u Budimpešti kao rezultat višestrukih čimbenika. Ne manje važno, Pickering je ukazao na "snažno domaće protivljenje širog - ruskog - političkog spektra ranom širenju NATO-a", kritike Jeljcina i njegovog ministra vanjskih poslova Andreja Kozirjeva da su previše "popustljivi prema Zapadu".
Clinton je u svojim memoarima napisao: "Budimpešta je bila neugodna, rijedak trenutak kada su ljudi s obje strane spustili loptu..."
Planeri Bijele kuće predvođeni šefom osoblja Leonom Panettom pokušali su spriječiti Clintona da uopće ode u Budimpeštu ograničivši njegov boravak tamo na osam sati, što je značilo da nije bilo vremena za razgovor jedan na jedan s Jeljcinom. Sam Clinton je mislio da Jeljcinu čini veliku uslugu time što je uopće došao i očekivao je dobre medije zbog znatnog smanjenja nuklearnih arsenala koje bi proizašlo iz potpisivanja memoranduma iz Budimpešte o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu.
Memorandum o telefonskom razgovoru između Clintona i Jeljcina 5. srpnja 1994.
Clinton zove Jeljcina prije odlaska u Poljsku i na Baltik nekoliko dana prije nego što će se sastati na summitu G-7 u Napulju. Svrha ovog poziva je ublažiti Jeljcinove brige oko sastanaka američkog predsjednika s bivšim saveznicima Rusije, među kojima su Poljaci, posebice, koji su se zalagali za rano i brzo širenje NATO-a. Jeljcin ga moli da spomene pitanje ruske manjine na Baltiku. Clinton sažima ono što namjerava poručiti Poljacima o NATO-u, ali je njegova formulacija vrlo oprezna. Umjesto da govori o širenju NATO-a, on citira samog sebe iz siječnja 1994., govoreći da će se “uloga NATO-a s vremenom proširiti”, ali ne postavljajući vremenski raspored. To je donekle pogrešno, jer Clinton kaže svom ruskom kolegi: "Želio bih da se usredotočimo na program Partnerstvo za mir kako bismo mogli postići ujedinjenu Europu u kojoj ljudi poštuju međusobne granice i rade zajedno." Jeljcinu ovo zvuči točno kao ono što je čuo u listopadu 1993. od Warrena Christophera i Strobea Talbotta - Partnerstvo za mir, a ne širenje NATO-a. Clinton također primjećuje da njihovo partnerstvo dobro funkcionira - još jedna tema koju Jeljcin jedva čeka čuti. Međutim, čini se da se Clintonovo razumijevanje riječi “partnerstvo” jako razlikuje od Jeljcinova.
Izvješće Vitalija Katajeva o stanju nuklearnog oružja u Ukrajini 16. rujna 1994.
Vitaly Kataev služio je kao zamjenik načelnika odjela za obrambenu industriju Centralnog komiteta CPSU-a tijekom Sovjetskog Saveza i ostao je na položaju predsjedničkog savjetnika za nuklearna i obrambena pitanja početkom 1990-ih. Vrhunski stručnjak za nuklearne raketne komplekse, on šalje ovaj memorandum Jeljcinu objašnjavajući pojedinosti proizvodnje projektila u Ukrajini i "nesigurno stanje" nuklearnih bojevih glava koje su tamo preostale. Naglašava da bi Ukrajini u sadašnjoj situaciji bilo nemoguće samostalno nastaviti proizvodnju projektila te da ne bi mogli pravilno održavati bojeve glave od kojih su neke već pri kraju radnog vijeka.
Kataev sažima teškoće Ukrajine u tri jezgrovite rečenice: “Ukrajina nema specijalizirana postrojenja, uključujući materijalnu i tehnološku bazu, za obradu i proizvodnju nuklearnih bojevih glava. Ukrajina ne može samostalno stvoriti takve uvjete. U skladu s režimom neširenja nuklearne tehnologije nitko nema pravo pružiti Ukrajini takvu vrstu pomoći.”
Kataev predlaže da bi umjesto pregovaranja s Ukrajinom o cijeni koju je Rusija bila spremna platiti za bojeve glave, rusko vojno vodstvo Ukrajini trebalo prezentirati potpune informacije o bojevim glavama koje su ostale na njihovom teritoriju i njihovim uvjetima službe: “Bilo bi preporučljivo prestati tražeći od Ukrajine da prenese nuklearne bojeve glave Rusiji: nakon nekog vremena Ukrajina će sama od nas tražiti da to učinimo i morat će platiti za ovaj prijenos.”
Memorandum o razgovoru između Clintona i Jeljcina 28. rujna 1994
Drugog dana summita u Washingtonu, nakon rasprave o cijelom spektru sigurnosnih pitanja, Clinton opet uvjerava Jeljcina o širenju NATO-a u ovom "jedan na jedan" sa Strobeom Talbottom kao zapisničarom. Clinton prilično usko slijedi scenarij koji je predložio Mamedov preko Talbotta, tvrdeći da on nikada nije rekao da Rusija ne može biti uzeta u obzir za članstvo, te da “kada govorimo o širenju NATO-a, naglašavamo uključivanje, a ne isključivanje”. Clinton kaže da su mu prioritet europsko jedinstvo i sigurnost, da Jeljcina ne bi iznenadio i da će trebati godine da istočnoeuropske zemlje dovedu do zahtjeva i da ostale članice kažu da. Što je najvažnije za Jeljcina, američki predsjednik ponavlja da “širenje NATO-a nije antirusko; nije namijenjen isključivo Rusiji i nema skorog rasporeda.” Stav njemačkog ministra obrane Volkera Ruehea, koji je rekao "nikad" ruskom članstvu u NATO-u, Talbott suprotstavlja stavu ministra obrane Williama Perryja. Jeljcin kaže da je "Perry pametniji od Ruehea" jer je rekao "mi to ne isključujemo".
Memorandum o telefonskom razgovoru s ukrajinskim predsjednikom Kučmom, 13. listopada 1994
Ovaj izvanredni telefonski razgovor između predsjednika Clintona i Kuchme veseli se Kuchminom državnom posjetu Washingtonu u studenom, nagradi za njegovo vodstvo u ukrajinskom parlamentu (Rada) prema neširenju nuklearnog oružja. Kučma ponavlja da ću “učiniti sve što je moguće – pa čak i nemoguće” da osiguram ratifikaciju ukrajinskog pristupanja NPT-u kao nenuklearne države. S Clintonove strane, on nudi stvarne dolare: 130 milijuna dolara u financiranju Nunn Lugar, preko 100 milijuna dolara u potpori bilance plaćanja i više. Jedna rezonantna rečenica dolazi od Kučme: “Zahvalan sam za vaš stav o Rusiji. U današnjim uvjetima ne možemo izbjeći suočavanje s njima.”
Jeljcinovo pismo Clintonu 2. studenog 1994
Ovaj tekst poslan samo mjesec dana prije sastanka u Budimpešti sadrži više primjera ruske težnje za ravnopravnim partnerstvom sa SAD-om u pitanjima globalne sigurnosti. Jeljcin piše: "Trebalo bi postojati osnovno razumijevanje da rusko-američko partnerstvo predstavlja središnji čimbenik u svjetskoj politici." Dokumenti pokazuju da to nije bilo razumijevanje Washingtona. Najzanimljivije u kontekstu sastanka u Budimpešti je stranica i pol o Ukrajini, u kojoj ruski predsjednik opisuje “vrlo dobro međusobno razumijevanje, uključujući i osobno, s predsjednikom Kučmom”. Jeljcin hvali nadolazeći bilateralni rusko-ukrajinski sporazum, koji je Rusija dva desetljeća kasnije prekršila svojom invazijom na Krim. A Jeljcin kaže da Budimpeštanski memorandum vidi kao "stvarno prekretnicu koja bi pokrila sve brige Ukrajine koja nam je bratska". Sa strane, Strobe Talbott stavlja upitnike na odlomak gdje Jeljcin piše "previše je 'rupa' u nacrtu", a posebno "na zapadnom krilu Ukrajine gdje Ukrajina ima svojih problema". Zapravo, to bi bio istočni bok na kojem bi Rusija raspirivala rat u Donbasu počevši od 2014.
Saslušanja u Dumi o rusko-ukrajinskim odnosima 15. studenog 1994
Ovaj izvanredni transkript, pronađen u arhivu GARF-a u Moskvi, daje iskrenu analizu ruskog Ministarstva vanjskih poslova o stanju odnosa s Ukrajinom neposredno prije sastanka u Budimpešti. Posebno treba istaknuti izvješće da ukrajinski dugovi prema Rusiji za naftu i plin “iznose više od 5 milijardi dolara, i nastavljaju se svaki dan zbog činjenice da se opskrba naftom i plinom i drugom robom nastavlja, plaćanje se ne događa, i ovaj dug nastavlja rasti.” Zamjenik ministra vanjskih poslova također napominje da je ukupni iznos pomoći Ukrajini s konferencije G-7 u Winnipegu (370 milijuna dolara) daleko manji od onoga što je Rusija dala (640 milijuna dolara) u odgađanju isplate tekućeg duga. Posljednja bilješka spominje ključnu crvenu zastavu za Rusiju, da ruski jezik treba nastaviti kao državni jezik u Ukrajini.
Clintonovo pismo Jeljcinu 28. studenog 1994: Rada ratificirala uklanjanje nuklearnog oružja iz Ukrajine
Dva dana prije sastanka NATO-a u Bruxellesu, Clinton daje Jeljcinu dodatna uvjeravanja o njihovom partnerstvu i procesu širenja NATO-a. U pismu stoji: "Želio bih vas sada uvjeriti da će ono što saveznici u NATO-u rade na nadolazećoj sjednici Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) u Bruxellesu biti u potpunosti u skladu s onim o čemu smo vi i ja razgovarali u Bijeloj kući tijekom vašeg posjeta." Clinton govori Jeljcinu da razgovor u NAC-u neće biti o popisu potencijalnih novih članica NATO-a ili vremenskom rasporedu, već o izradi "zajedničkog pogleda na pravila za članstvo", koji će naknadno biti predstavljen "svim članicama Partnerstva za mir koji ga žele primiti«. Širenje NATO-a imalo bi "namjeru poboljšati sigurnost i promicati cjelovitost Europe kao cjeline", a ne "biti usmjereno na bilo koju zemlju". U pismu se napominje da je Clinton sada, nakon što je ukrajinska Rada ratificirala pristupanje Ugovoru o neširenju nuklearnog naoružanja, koji će omogućiti potpuno uklanjanje nuklearnog oružja iz Ukrajine, spremna sastati se s Jeljcinom i predsjednicima Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana i pružiti sigurnosna jamstva tim zemljama. Pažljiva je razlika između "jamstava", za koja je Jeljcin rekao da je spreman potpisati, i riječi "uvjeravanja" na čijoj su uporabi SAD inzistirale.
Clintonovo pismo Jeljcinu 2. prosinca 1994: Kozyrev odbio potpisati
Priopćenje NAC-a od 1. prosinca 1994., kojim se najavljuje studija uvjeta za pristupanje NATO-u koja će biti dovršena 1995., Jeljcinu je moralo zvučati upravo kao ono na što je upozoravao. Studija bi bila gotova u studenom, neposredno prije izbora za Dumu, što bi pridonijelo rastućoj Jeljcinovoj izbornoj ranjivosti. U Bruxellesu je Kozyrev, nakon što je pročitao tekst priopćenja, odbio potpisati dokumente Partnerstva za mir, zaključivši da priopćenje proklamira da je "partnerstvo supsidijarno u odnosu na proširenje". Također je prenio svoje razumijevanje Jeljcinu u telefonskom razgovoru. Sada, dva dana prije početka samita u Budimpešti, svi Clintonovi napori da ublaži i uvjeri Jeljcina su na rubu. U posljednjem pokušaju da očuva mir i spokoj na summitu, Clinton šalje svom ruskom partneru ovo pismo, nadajući se da će ga uvjeriti da je to jednostavno pogrešno razumijevanje priopćenja NAC-a od strane Kozyreva. Clinton kaže da je bio "iznenađen i razočaran" postupcima ministra vanjskih poslova. U pismu se naglašava da smo se od sastanka Clinton-Yeltsin u Washingtonu “marljivo pridržavali načela oko kojih smo se vi i ja složili: bez iznenađenja; visok prioritet održavanja—i jačanja—američko-ruskog partnerstva; i pažljiva, uključiva razmatranja koja u potpunosti uzimaju u obzir mišljenje i interese Rusije” — ali očito se to nije osjećalo u Moskvi.
Memorandum Nicka Burnsa Strobeu Talbottu: Pismo Jeljcinu o Budimpešti i drugim stavkama
Nick Burns šalje ovaj vrlo osjetljiv i iskren dopis Talbotu osobno putem kurira. Talbott je propustio Budimpeštu zbog svoje upletenosti u krizu na Haitiju, djelomično je sebe krivio za eksploziju, a sada mora pokupiti komadiće. Podsjetnik se temelji na Burnsovim razotkrivajućim razgovorima s Clintonom u zrakoplovu i natrag u Washingtonu. Burns opisuje Clintona da se osjećao "stvarno ljutim" što ga je Jeljcin "pokazao" svojim javnim kritikama američke politike i kaže da je "njegov bijes porastao kad smo se vratili u Washington" i vidjeli kako se događaji tretiraju u vijestima. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Tony Lake rekao je da Clinton "više ne želi da ga Jeljcin koristi kao podršku". U isto vrijeme, dopis pokazuje Clintonovu iskrenu želju da to učini kako treba i njegovu potragu za načinom da zaokruži krug—proširi NATO i očuva odličan odnos s Rusijom koja se reformira. Clinton se pita "trebamo li ili ne pokušati biti iskreniji s Rusima" o američkoj viziji proširenja i njegovom rasporedu. Važno je da čak i dok je ljut na Jeljcina jer nas je "opalio u javnosti", Clinton shvaća da se "također moramo pozabaviti stvarnim i legitimnim ruskim sigurnosnim zabrinutostima oko širenja NATO-a." Burns izražava sumnju u vezi s Talbottovim kanalom Mamedov jer nije dao nikakvo upozorenje SAD-u na ono što su Kozyrev i Jeljcin namjeravali reći. Talbottova bilješka na margini sugerira da Mamedov nije imao tu informaciju.
