Radijacija činjenice o islamističkom ubojstvu radnika Hidroelektre u tom alžirskome mjestu na taj datum - a to je središnji događaj romana - tim je jača što se na nju u domaćem medijskom prostoru nije obraćalo pažnje. A autor romana ima i privatno uporište za angažman ovim događajem i ovakvom temom. Kakav, pitamo ga na početku razgovora.
Katunarić: Dobro ste rekli, bila je riječ o događaju, o tragediji sudbine koja je posve promakla bilo čijoj pažnji. Vlasti su, kao i cjelokupna javnost, tretirali taj pokolj dvanaestorice radnika kao posve beznačajan i to me revoltiralo. I danas o tome ima na Googleu smiješno malo jedinica. U Europi su se, ne samo u Londonu, Barceloni, Parizu, nakon toga, uzredali globalni teroristički napadi na nevine ljude, a mi smo se ponašali kao da nikad nikakve veze nismo imali s time. Zabijajući i dalje glavu u pijesak. Međutim, taj pokolj, kako god krvoločan bio, bez premca u okrutnosti, imao je svoju prethistoriju i ja sam je naslućivao. Imao je priču. Mene je zanimalo ono što se događalo prije pokolja. Jer su i odnosi između Jugoslavena i Alžiraca bili vrlo kompleksni. Vjerojatno ne bih nikad napisao taj roman da nisam i sam bio, nekoliko škrtih mjeseci, u Alžiru na gradilištu. To je bilo prekratko i nedovoljno. Godine 1983. bio sam premlad, nisam ni sanjao ni razmišljao o tomu da napišem roman jer sam tad pisao isključivo poeziju i eseje, a i radilo se za mene više o iskustvu suočavanja s realnim životom i njegovim grubostima. Međutim, čovjek nikad ne zna da ono što u datom trenutku doživljava i poslije zaboravlja i dalje živi u njemu na nepriznat način, dapače, iznenada uskrsne kao potreba i želja. Zanimalo me da na podlozi povijesnog datuma pokušam napisati prozu koja neće biti čitana kao ilustracija strašnog pokolja, nego kao tekst za sebe. I to roman koji će imati svoju poetiku, stil, likove koji su upečatljivi, nesvodivi i realni. Htio sam svakako izbjeći kalk, doslovni prijevod realnosti ili uljepšavanje likova zbog mučeničke smrti. A opet se okvirno držati činjenica.
BestBook: Dugo vam se rađao ovaj tekst. Trideset godina...
Da, svih ovih trideset godina nisam se upuštao u pisanje jer nisam znao kako. Kako riješiti taj problem, pitanje strukture i kompozicije. Svjestan u konačnici da nije važna tema koju pisac obrađuje, nego jedino da je roman dobro napisan. Postoji dvanaest ubijenih radnika i dvojica preživjelih kojima moram udahnuti život, da ih čitatelj može prepoznati, nekako ih identificirati, što nije lako. Shvatio sam i da linearno pripovijedanje, prepričavanje događaja na gradilištu vodi u čisti socrealizam: bez zla koje pokreće radnju, jakih likova i ljubavnih zapleta ne može opstati bez obzira na temu. Od Flauberta nadalje, ne pišu se ljubavni romani, nego romani o ljubavi, koji otkrivaju i bit socijalnih i drugih odnosa. I onda mi se dogodio jedan lijep san u Pragu u proljeće 2019., kad mi je iz duboke podsvijesti pala na pamet ideja više glasova koji se prepliću kao u nekom vrtlogu pustinjskog vjetra, i da su poveznice među poglavljima zapravo riječi koje se prenose iz jednog poglavlja u drugo kao pijesak koji prelazi iz jedne hrpice u drugu. Ta kružna struktura s puno glasova, gdje neki govore u prvom licu, drugi u prvom množine, pa u trećem licu, pod uvjetom da ne stvaraju kakofoniju i zbrku, omogućavala mi je da sve zgusnem u jednu cjelinu, i koristim glasove kao različite fasete iste radnje.
BestBook: Kako ste se pripremali? Trebalo je, možda, pažljivo istražiti činjenice o alžirskom zločinu: jeste li možda razgovarali s preživjelim radnicima? Što vam je bilo najvažnije ‘postići’?
Zločin se dogodio deset godina nakon što sam ondje bio, a roman sam napisao trideset osam godina nakon mog kratkog staža u Alžiru. Promijenile su se okolnosti, promijenila se i država, a sve je to bilo i izblijedjelo u mojoj svijesti. Znam da me usred rata užasnula ta vijest. Ali nisam imao ništa opipljivo u rukama osim mutnih sjećanja. Poznavao sam tek odnose koji su vladali u moje vrijeme na gradilištu, trebalo je nadograditi desetak godina. Trebalo je rekonstruirati život ondje, na pustinjskom terenu koji je velikim dijelom bio i odraz ideoloških fiksacija u matičnoj zemlji. ‘Vlast je bila odvratna kao ruke brijača’, da citiram Mandeljštajma, a svakodnevni, radni život ustrojen hijerarhijski, sadržavao je prijetnje represijom, kazne, laž, korupciju, partijsku unisonost, logorske osjećaje anonimosti, progonjenosti i zatiranja. To se tako zadržalo u mojoj svijesti dok me nije počelo pritiskati. Da, razgovarao sam puno o tom događaju. Sad ne smijem reći s kime jer književni likovi ne odgovaraju stvarnim osobama kojima sam najzahvalniji jer su me uputile u sve pojedinosti tog sudnjeg dana. Nadam se da se Vesna Konigsknecht neće ljutiti ako je ipak spomenem, ona je radila godinama kao prevoditeljica u Alžiru i puno mi je pomogla u rekonstrukciji zločina, kao i moja prijateljica Marija Bašić, također prevoditeljica na brani. Poslije su mi na razini teksta puno pomogli dragocjenim savjetima Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen te sjajna urednica Ružica Aščić. Međutim, pojavio se moralni procijep. Shvatio sam da ljudi s kojima sam razgovarao posve drukčije gledaju na sve ono što se dogodilo. I da je njihova interpretacija događaja legitimna kao i moja. Što bih dobio da sam išao tražiti i razgovarati s obitelji svakog od ubijenih? Najteže je fikcionalizirati žrtvu. Ta uvijek biva velika i pozitivna jer je žrtva. I svaki ‘običan’ pokojnik smrću stječe pravo da se o njemu lijepo govori. Ali pisati roman s ‘idealnim’ radnicima znači iznevjeriti stvarnost. Zato sam odlučio napraviti u potpunosti fikcionalne likove i tek okvirno se držati činjenica.
BestBook: Zločin nad radnicima nemuslimanske vjere u Alžiru iz 1993. godine je srce romana i jedini dokumentarizam. Introspekcijske linije likova u prvom planu pokazuju kontekst alžirskog boravka domaćih radnika od sredine 1980-ih do političkog kolapsa u Alžiru 1993., koji je doveo do krvoprolića i odlaska stranih kompanija iz Alžira. U fokusu radnje je život radnika socijalističkog poduzeća, što na stranom terenu od 1984. do 1987. funkcionira po istoj tipologiji kao u Jugoslaviji, ali uz naglašeni kolonijalni osjećaj prema lokalnim, alžirskim nadničarima. Tu situacija postaje nakaradna.
Zanimljiv je taj osjećaj superiornosti koji su imali tadašnji jugoslavenski radnici - ne samo rukovodioci, prema onim alžirskim. I ako se dogodio taj famozni ‘sukob civilizacija’, dogodio se baš u tom segmentu. Mada ne u onom Huntingtonovu smislu, nego u Braudelovu: u dinamici svakodnevnih malih i većih konfrontacija između različitih kozmogonija i pogleda na svijet, morala i seksualnih sloboda. Alžircima je trebalo gotovo dva stoljeća da odbace francuske kolonizatore, ali u njihovu zemlju dolaze poduzeća iz ‘bratskih’ socijalističkih zemalja, kao što je bila Hidroelektra, koja se ponašaju, u nekim segmentima, poput bivših kolonizatora. Puni prezira i omalovažavanja. U vlastitoj zemlji manji od makova zrna, poniženi i uvrijeđeni, zakinuti samoupravljači, u pustinji su dobili priliku zagospodariti tuđim tijelima i dušama. Jugoslavija tad još uživa prestiž jedne od liderskih zemalja nesvrstanih, liberalnija je i bogatija od zemalja sovjetskog lagera, ali nikad nije imala kolonijalnih iskustava, pa ih stječe tako što tretira lokalno stanovništvo poput ‘divljaka’ koje treba civilizirati. To izaziva otpor alžirskih radnika i kad nastaju incidenti, oni se vrlo brzo pretvaraju u netrpeljivost, pa u mržnju. Možda ta mržnja nije imala utjecaj na taj pokolj koji su izveli drugi ljudi iz posve drugih pobuda, ali sam je smatrao potrebnim opisati bez uljepšavanja mentaliteta naših i alžirskih radnika.
BestBook: Pustinja je i metafora života likova romana: samotnih nadničara, emotivnih nesretnika. Provodni motiv je, međutim, poetičan, iznosi ga ženski lik prevoditeljice. Taj je posebno intrigantan jer ne podržava stereotip fragilne pjesnikinje, nego seksualno dominantne žene koja ‘poezijom pustinje’ pokušava nadomjestiti... Što? Kako god okrenuli, nesreća je jedino što povezuje gastarbajtere u tuđini?
Pustinja me zanimala ne samo kao metafizički topos, nego i mjesto (gubitka) u kojemu se ljudi ponašaju onako kako se nikad ne bi ponašali da žive negdje drugdje. Pustinja deformira ljude. Ispunjava ih takvom čamotinjom da moraju naći način kako bi opstali. Da nije bilo pustinje, ne bi bile moguće ljubavne veze koje su nastale na gradilištu: jer radnike čine emotivno jačim da podnesu sav mentalni teror koji su morali iz dana u dan trpjeti. U takvom logorskom okruženju zaljubljuju se u žene koje im u domovini vjerojatno ne bi bile interesantne. A lik Klaudije, samožive umjetnice koju spominjete, zamišljen je prilično slojevito. Ona ruši sve zasade patrijarhalne kulture i djeluje kao oslobođena žena osamdesetih godina koja više nije dobra i poslušna, koja se ne sprema za brak, nego ruši tuđe, neukrotiva i divlja, impregnirana malo zakasnjelom hipijevskom osjećajnošću i svim pomodnim kulturama onoga doba. Ona razbija konvencije i predaje se čarima slobodne ljubavi, ali svu energiju troši na krivog čovjeka uz kojeg postaje emotivni invalid. Nasilje na gradilištu postaje i nasilje u sferi njezina ljubavnog, intimnog života. Uza svu pjesničku tankoćutnost, obrazovanje i inteligenciju ne preže od toga da bude gruba, okrutna i prosta, kao i svi drugi na gradilištu. Jedino su zvijezde koje gleda na saharskom nebu i poezija koju piše da se osjeti živom dio njezina života u kojemu želi ostvariti autentičnost.
BestBook: Sudbina je očito htjela da jugoslavenski radnici Hidroelektre u Alžiru, različitih etniciteta, izbjegnu rat 1990-ih u domovini, da bi 1993. stradali od pripadnika islamističkih boraca GIA-e (Groupe islamique Armé). Ispada da su nemuslimanski radnici hrvatskog poduzeća ubijeni kao odmazda nakon ratnog zločina u Ahmićima, koji su počinili pripadnici HVO-a, i to nakon što je Ejup Ganić, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u Alžiru, islamistima održao govor (o čemu postoje dokazi) u ime ‘pobune muslimanske braće’. Tako tragedija radnika Hidroelektre poprima dodatno mračnu poantu političkog tabua i historijske slijepe pjege, anonimnost joj je ime, komemoracija nije?
Da, tako je s naše strane doživljen teroristički napad na Hrvate, i svi s kojima sam razgovorao spominjali su taj ‘huškački govor’ Ejupa Ganića koji je razjario Alžirce protiv Hrvatske nakon pokolja u Ahmićima i kojemu je dan veliki publicitet. Ali tu se nikako ne može slijediti logika uzroka i posljedice, kao dva i dva su četiri, jer su svi teroristički napadi poprimali posve iracionalan karakter, gdje često nije bilo ni razloga za odmazdu, kao što je slučaj s pokoljem francuskih redovnika u Tibhirineu koji su se zalagali za Alžirce te bili pobornici dijaloga i suživota s islamom i koji je uslijedio nekoliko mjeseci poslije. Međutim, meni je bilo važno pokazati kako su se izvanjski događaji rata u Hrvatskoj, pa onda i građanskog rata u Alžiru odražavali na gradilište i na odnose među radnicima, našim i stranim, a indirektno i utjecali na pokolj koji je uslijedio. Pokušao sam pronaći jedan nijansiran pogled na povijest tih događaja.
BestBook: Nakon pokolja radnika Hidroelektre, islamistički ratnici su ubili sedmoricu redovnika trapista u njihovu alžirskom samostanu. Francuski redatelj Xavier Beauvois je 2010. o toj tragediji snimio (nagrađivani) film ‘O bogovima i ljudima’. A ti su redovnici protagonisti i vašeg romana, radnicima Hidre nose ‘duhovnu poantu’, neku vrstu poetske pravde?
Dok su Francuzi imali knjiga i knjiga napisanih na temu pokolja redovnika u Tibhirineu, pa je snimljen i film nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu o kojem govorite, u nas ta tema nikoga nije dovoljno privukla da bi o njoj išta napisao. Međutim, kao što kaže na jednome mjestu Bela Hamvas, ‘ako netko u usamljenoj planini, u zazidanoj spilji, misli istinu i umre, a da je nitko nije čuo, istinu negdje zabilježe i sačuvaju i uslijed toga i svijet postaje svjesniji’. Tako mi je i film ‘O bogovima i ljudima’, koji sam gledao nekoliko puta i koji me se duboko dojmio, bio svojevrsni detonator pisanja o tom događaju. Naime, u tom filmu zločin je prikazan posve na kraju, ali je njegova vrijednost u prikazivanju svakodnevnog života redovnika u samostanu. U njihovim razgovorima, zajedničkim molitvama, u njihovoj predanosti duhovnosti. Kao što bi rekao Ivan Illich, umjesto da s propovjedaonice osuđuju odnos bogatih prema siromasima, oni su odlučili tim siromasima donijeti kilu brašna, topao ljudski savjet, medicinsku pomoć. To je sigurno posve različito od duhovnosti o kojoj smo se naslušali, o ljudima koji su se osamljivali na Tibetu, indijskim ašramima i raznim budističkim hramovima kako bi doživjeli prosvjetljenje. U filmu se spominje pokolj Hrvata i zato je za mene bila vrlo važna činjenica kad sam od Vesne Konigsknecht saznao da je samostan u Tihbrineu bio veoma blizu, svega nekoliko kilometara od gradilišta Hidroelektre i da su pojedini radnici odlazili u samostan na misu. Osim toga, htio sam uspostaviti odnos prema tom događaju osvjetljujući i život sveca pustinjaka Charlesa de Foucaulda, koji je bio inspiracija redovnicima da dođu u Alžir. Kako je Alžir stremio da postane teokratska država, shvatio sam da bi izostanak tog religijskog aspekta osiromašio roman. Redovnici iz Tibhirina, za razliku od naših radnika koji su došli u Alžir isključivo zbog materijalnih razloga, pristižu iz drugih pobuda. Da podijele siromaštvo i pomognu lokalnom stanovništvu, iako ih sudbina zbog toga nije poštedjela.
BestBook: Kao i u prethodnom romanu ‘Smiješak Padra Pija’, zanimljiva vam je perspektiva gastarbajterskog života u vrijeme dekadencije socijalizma. Jugofirme su zarađivale na dalekim terenima poput alžirskih i vlastite radnike izlagali raznovrsnoj pogibelji, ali uvijek u matrici socijalističkog upravljanja, kao da se nisu makli iz domaćeg dvorišta... I ništa tu nije neobično, osim kad to doista i osjetite na terenu pustinje, recimo?
Hidroelektra je tad bila primjer poduzeća gdje su vladali samovolja, jataštvo, primitivizam i hajdučija šefova, bila je hibridna mješavina ideološke pravovjernosti i kapitalističke gramzivosti, korupcije, pljačke. Bili su virtuozi u zakidanju osnovnih radničkih prava, zahtijevali su surov i okrutan postupak prema podređenima. Sve ono što se poslije dogodilo u Hrvatskoj, poput privatizacijske pljačke, primjerice, bilo je moguće zahvaljujući tomu što su poduzeća poput Hidroelektre već i poslovala na naopak, lukav i nepošten način. To nasilje nad pojedincem najviše se moglo osjetiti u pustinji, mjestu bez mogućnosti izlaska i utjehe. Kao i u romanu ‘Smiješak Padra Pija’, zanima me ponašanje hrvatskih likova jednom kad napuste domovinu, kad se pojave u stranom svijetu.
BestBook: Francuski ste đak, studij filozofije završili ste na Sveučilištu humanističkih studija u Strasbourgu. Biografije su važne: s godinama imaju sve više smisla, u nekoj intimnoj (ne samo) profesionalnoj retrospektivi, je li i vama tako? Kako ste ‘završili’ u Strasbourgu na studijima? A potom, iskustvo boravka u nekadašnjoj francuskoj koloniji, to fizičko i emotivno iskustvo alžirske pustinje, čemu je poučilo?
Iako sam studirao filozofiju u Francuskoj, ne osjećam se francuskim đakom. Francuska škola mišljenja, ono što zovu french theory, poststrukturalizam i škola dekonstrukcije koju smo upijali na fakultetu nije moj izbor i nikad se nisam oduševljavao njome koliko profesorima koji su mi predavali, primjerice Jean-Lucom Nancyjem i Philippeom Lacouome-Labartheom (koji su poslije postali među najvećim filozofima svoga doba). Više sam volio francuski jezik, roman, poeziju, šansonu, intelektualnu klimu i kult debate, razgovora koji je jedinstven u Francuskoj. Tu već postoji neka veza s Alžirom. Kako sam u početku studija zarađivao za život kao fizički radnik, nerijetko na gradilištima miješao cement i pomagao zidarima, to mi je iskustvo teškog rada i druženja s radnicima pomoglo u pisanju romana. I poslije, kad sam bio u Alžiru. Počeo sam gledati svijet kroz drukčije naočale. Pustinja me poučila, kao što se i govori na jednome mjestu u romanu, postavljati pitanja o ljudskoj sudbini, vremenu, ljubavi, poeziji i beskraju.
BestBook: Odrasli ste u zagrebačkom naselju uz rijeku, ali kažete da je simbolički kraj vašeg djetinjstva bio bager koji je rovao temelje za ‘Kockicu’, betonsku građevinu ljepoticu Ivana Vitića, koja je bila središte CK SKH, domaće političke elite. Različite generacije Vitićevu ‘Kockicu’ vide drugačije: nekima znak tvrde političke partijske historije, drugima spomenik socijalističkog modernizma u arhitekturi kao znak bolje povijesti urbanizma? Spominjemo ovaj motiv jer nam se čini da su kopče privatnog i kolektivnog (makar i prešućivanog) odnosa prema socijalizmu implicitno prisutne i u ovom romanu - uvijek najintrigantnije i najosjetljivije mjesto domaće literature. Ponavljamo se: ako su biografije važne...
Mogli su ‘Kockicu’ proglasiti remek-djelom arhitekture, ali za mene je uvijek bila znak odmazde. Naime, sve dok je nisu počeli graditi, moj kvart je bio selo, i volio sam to selo Prisavlje prije ‘Kockice’ koje se zvalo Cvjetno naselje. I sad živim dvadeset godina u kvartu gdje je još selo, ljudi obrađuju gredice, ima koza i fazana. Na mjestu ‘Kockice’ i okolo nje bile su niske kuće s dvorištima, konji su orali zemlju, krave pasle, mljekarice nosile mlijeko u aluminijskim posudama. Kao djeca slušali smo večernje koncerte žaba iz močvara ili malih jezera pokraj nasipa, ljeti se kupali u Savi, izrađivali i puštali niz Savu drvene brodove s jarbolima od zarđalih zahodskih kotlića i jedrima od novinskog papira, trčali za njima sve do mosta, skakali u vodu i opet ih puštali. Sava je za nas bila cijeli veliki svijet, a ne mala provincijska rijeka kojoj treba puno voda da iziđe iz sheme potoka. Lovili smo mačke, i neki okrutniji među nama ih nosili probodene na kolcima, palili kukuruz, sve druge igračke izrađivali smo sami, sjećam se terezinki koje smo izrađivali od dasaka na koje bismo nasadili kuglagere koji su jako ružili, pa bismo sjeli i gurali jedni druge niz nizbrdicu... I sad možete misliti koji je to bio užas i prekinut san kad smo vidjeli bagere kako nam ruju mjesta na kojima smo se igrali, ruju naše djetinjstvo. Kad su izgradili ‘Kockicu’ i okolne ceste, kad je Tito počeo dolaziti tamo, to je postao pomalo policijski kvart. Dolazili su često milicajci u civilu, pogotovu prije Titova dolaska, provjeravali jesmo li stavili zastavu, penjali se na krovove, ispitivali, dvije sestre koje su živjele na donjem katu su iselili jer je jedna od njih radila u američkoj ambasadi kao tipkačica... Tita sam tad prvi put vidio s prozora, malog, zdepastog i debelog u tamnom odijelu kako se penje u ‘Kockicu’, i nisam ga volio jer sam smatrao da mi je ukrao djetinjstvo i da sav taj cirkus s Centralnim komitetom u ‘Kockici’ i postoji zbog njega.
BestBook: Kako se, naposljetku, snalazite u aktualnom društvenom trenutku?
Trenutak koji živimo ima neke aspekte iscrpljujuće granične situacije. Ne mogu se načuditi ponašanju ljudi koji me okružuju i koliko je to ponašanje duboko iracionalno u odbijanju razumnih i provjerenih medicinskih rješenja koja nam stoje na raspolaganju. To svjedoči ne samo o neprihvaćanju socijalnog razuma u više od 40 posto populacije, nego o privlačnosti ponora i nagonima autodestrukcije u ljudi koji postaju svjesni sudionici vlastite smrti. Nekrofilni prosvjedni skupovi stvaraju gustu maglu. Ili još gore, želatina i sljepilo obavija mnoge koji sudjeluju u javnom govoru. Čak i one za koje sam mislio da su očuvali neku rezervu kritičkog duha. Što je najgore, ne znam uopće kako umaći toj magli. Mogu samo duboko uzdahnuti: koliko malo poznajem ljude.
