Top News
106 prikaza

Karamarko ne može sakriti frustraciju što nije 'glavni'

Tomislav Karamarko
Goran Stanzl (PIXSELL)
Karamarko ima problem s prihvaćanjem da nije prvi čovjek Vlade, što ga ne sprečava da se prema ministru Orepiću ponaša kao prema podređenom u policiji

Koliko znanja i stručnosti može podnijeti Hrvatska? Ne baš previše, reklo bi se pogledamo li proračunske svote koje se izdvajaju za financiranje obrazovanja i znanosti, ali i odnos hrvatskih vlasti prema tim iznimno značajnim područjima za svako (suvremeno) društvo.

O omalovažavajućem odnosu politike prema znanosti i obrazovanju govori i to što one nisu tema predizbornih kampanja. Procjena je da te teme ne donose popularnost i glasove pa stoga na njih i ne vrijedi trošiti vrijeme i novac. 

Usporedbe radi, izboru službenika represivnog aparata, pa i onih nižerazrednih, posvećuje se mnogo više energije, vremena i pažnje nego izboru čelnih ljudi znanstvenih i obrazovnih institucija. 

Na ovim meridijanima žbiri su uvijek bili važniji od profesora i znastvenika. Potonji su, nekako, uvijek bili predmetom omalovažavanja i sprdnje. Tako i danas. 

Vlaho Orepić | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)

Druga je stvar što se iza omalovažavanja i sprdnje najčešće kriju zavist i kompleks manje vrijednosti. Zapravo, manje vrijedni u ovom podneblju su oduvijek dobro napredovali, redovito su zauzimali više položaje od vrednijih, a naročito se to odnosi na današnju garnituru na vlasti.

Taj paradoks prati ovo društvo poput sjene i objašnjava mnogo onoga čemu danas svjedočimo.

Vidljivo je to, prije svega, u strukturi i organizaciji dvaju najjačih političkih stranaka. Šefovi stranaka miču sve koji ih nadmašuju znanjem, sposobnošću i obrazovanjem.

Sposobnije od sebe ne prepoznaju kao snagu stranke, već kao konkurenciju. A ta se struktura, kad stranka pobijedi na izborima, uglavnom prenese i u državne institucije.

Pa onda vlada funkcionira većinom kao vojna formacija, gdje prevladava načelo subordinacije, a gotovo su posve ugušeni kreativnost i samoinicijativa. 

S tim u vezi zanimljivo je pratiti ponašanje Tomislava Karamarka koji ne može skriti frustraciju zbog činjenice da je “samo” prvi potpredsjednik Vlade, a ne njezin capo.

Što ga, međutim, ne priječi da se ponaša kao capo dei capi. Pa se, recimo, prema ministru unutarnjih poslova Orepiću ponaša kao prema podređenom u policijskoj hijerarhiji, očekujući od njega da izvrši ono što mu je naloženo, u konkretnom slučaju da poskida s položaje određene dužnosnike MUP-a. 

Vlada, dakle, kako je Karamarko shvaća, nije skup jednakih (gdje je premijer samo prvi među jednakima, kako se patetično govori nakon formiranja vlada), koji samostalno, ali u harmoniji s drugima obavljaju svoj posao, pa na kraju nekog vremena polažu javnosti, premijeru i Saboru račune i odgovaraju za eventualne promašaje, neuspjehe i propuste. 

Ne, vlada je, prema Karamarku, preslika policijske strukture gdje ministri izvršavaju ono što im on, Karamarko, naloži.

Razlika između demokracije i diktature ovdje je doista izbrisana, i posve je u skladu s definicijom koju je davno dao genijalni američki pisac Charles Bukowski. 

U demokraciji, napisao je legendarni Hank, ljudi najprije glasaju pa onda izvršavaju naređenja, a u diktaturi nitko ne trati vrijeme na glasanje.

Stvarno, zašto bi se tratilo vrijeme i novac na tolike izbore, kad možemo izvršavati ono što nam Karamarko i njegova klika narede. Zašto, dalje, trošiti novac na obrazovanje i znanost, kad je znanje u ovom društvu na samom začelju poželjnih vrijednosti. 

S tim u vezi valja se prisjetiti istraživanja provedenog u Hrvatskoj prije nekoliko godina kad je većina ispitanika kao ono što najviše cijene i čemu teže navela – moć. Moć je povezana s vertikalnim strukturama, piramidama.

Što je čovjek bliže vrhu, moćniji je. Viši dijelovi korporacijskih piramida i privatnih tvrtki rezervirani su, po prirodi stvari, za obrazovane i sposobne kadrove, a prostor pri vrhu je ograničen. 

No tu je politička piramida koja otvara vrata brojnih državnih institucija i javnih poduzeća. Za ulazak i napredovanje u političkoj piramidi nisu potrebni ni diploma, ni radne navike, ni inteligencija, ni znanje.

Dovoljna je gola ambicija začinjena lukavošću i spremnost da služite i divite se onome iznad vas. 

Ako mislite da je ovo pretjerivanje, pogledajte CV-je današnjih visokih dužnosnika, ministara, pomoćnika ministara, predsjednika i potpredsjednika Sabora, saborskih zastupnika, šefova saborskih odbora, šefova javnih poduzeća, članova nadzornih odbora, dužnosnika bezbrojnih ureda i ostalih zbrinutih u golemoj, monstruoznoj rešetki rezerviranoj za ambiciozne diletante.

S takvima nema boljitka, s takvima se samo tone. Štete koje takvi za četverogodišnjeg mandata počine u gospodarstvu, na primjer, ne moraju biti nužno fatalne. 

Moguće ih je popraviti u nekom razumnom razdoblju, pod uvjetom da na vlast dođu manji diletanti od prethodnih, da ne kažemo stručnjaci.

Međutim, ono što aktualni diletanti danas čine obrazovanju i znanosti, bilo da je riječ o značajnom smanjenju proračunskih ulaganja, ili o primitivnim napadima na kurikularnu reformu na kojoj je 14 mjeseci radilo 500 stručnjaka, gotovo je nemoguće popraviti. 

Kaže se da tisuću pametnih ne može popraviti što jedan budala pokvari. Hrvatska je postala stalni poligon budala. Uspije li aktualna, po svemu tragikomična Vlada doista zaustaviti reformu školstva te zatvoriti vrata fakulteta siromašnima, kako su namjerili, šteta će se popravljati generacijama.

Dotle će iz hrvatskih škola izlaziti sve neobrazovaniji mladi. Koji će bespogovorno prihvaćati svoju sudbinu da budu jeftina radna snaga. 

Riječ je o globalnom procesu o kojem se sve glasnije govori – o kraju demokracije i putu u novo ropstvo. Hrvatska u tome prednjači u Europi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.