Knjiga o Hrvatima koji su emigrirali u vlastitu propast

Masovni val emigracije Hrvata krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kad je više desetaka tisuća ljudi, uglavnom iz hrvatskog priobalja, emigriralo u rastuće ekonomije Novog svijeta, podrobno je dokumentiran i opisan u nizu publikacija. Bježeći od endemskog siromaštva koje je postalo nepodnošljivo nakon što je mitska filoksera - lisna uš unesena s američkoga kontinenta – uništila gotovo sve hrvatske vinograde, a time i jedan od njihovih najvažnijih izvora prihoda, mnogi su primorski i dalmatinski težaci bili prisiljeni krenuti na putovanje u nepoznato, u smjeru suprotnom od filoksere, u Sjedinjene Države, Čile, Kanadu, Argentinu ili Australiju, gdje su se savršeno uklopili u mehanizam modernoga kapitalističkog svijeta u nastajanju, oblikujući ga i sami kao vrijedni radnici, obrtnici, ribari i sitni poduzetnici. Legende o hrvatskim pečalbarima koji su preko oceana stjecali i gubili imetke dobro su poznate hrvatskoj javnosti, no manje je poznato da je jedan sićušni krak te velike ekonomske migracije Hrvate odveo i na sam jug Afrike. Procjenjuje se da je do kraja 19. stoljeća u britanski imperijalni posjed Cape Colony i dvije neovisne burske državice na jugu afričkoga kontinenta emigriralo oko 1000 Hrvata. Oni su svoju sreću došli potražiti na pogrešnome mjestu i u pogrešno vrijeme: u listopadu 1899. počeo je Drugi burski rat, u kojem je Britansko Carstvo porazilo i anektiralo burske republike Transvaal i Oranje, učvrstivši svoju kolonijalnu vlast u Africi za sljedećih nekoliko desetljeća.

Krvavi trogodišnji rat, što je tad malo tko primijetio, ostavio je teške posljedice na tamošnju malu hrvatsku zajednicu. Njezinom se sudbinom pozabavio publicist Zvonimir Navala u svojoj knjizi “Croats In The Anglo-Boer War, South Africa 1899-1902”, koju je krajem prošle godine na engleskom objavio kalifornijski izdavač Genius Book Publishing. Knjiga bi ove godine trebala biti objavljena i na hrvatskom, a tim smo povodom razgovarali s autorom. Rođen 1946. u Ličkom Lešću, Navala je više od 20 godina živio u Južnoj Africi, gdje se zainteresirao za povijest tamošnjih Hrvata. “Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća emigrirao sam s obitelji u Južnu Afriku. Tamo sam imao priliku akumulirati više znanja o burskim ratovima, ali sam i shvatio da se o Hrvatima u Anglo-burskom ratu 1899-1902. malo pisalo”, rekao je Navaala u razgovoru za Express. “Mala hrvatska zajednica našla se u tom povijesnom vrtlogu ... o tome se u Hrvatskoj malo zna, a dio građe je nepoznat hrvatskoj historiografiji. To su glavni razlozi zbog kojih sam odlučio napisati knjigu”, rekao je Navala dodajući da je imao i još jedan osobni motiv.

“Emigracija na drugi kontinent, u drugu kulturu, nepoznavanje engleskog jezika… bili su ogroman izazov. Ustvari, suočavao sam se s istim izazovima kao i naši emigranti u Južnu Afriku prije sto i više godina. To me dodatno motiviralo da objelodanim što više o njihovim sudbinama i životima, da tako vrijedna i interesantna povijest ne ostane zauvijek na policama muzeja i arhiva”, rekao je. Tijekom četverogodišnjeg istraživanja za knjigu Navala je prošao “cijelu obalu od Boke do Istre” i temeljito proučio građu niza arhiva i muzeja u Hrvatskoj i Južnoj Africi. “Tu je bilo isto dosta izazova. Međutim, imao sam veliku pomoć od profesionalaca i osoblja muzeja i arhiva u Južnoj Africi. I za njih je bilo vrlo zanimljivo što su Hrvati sudjelovali u Anglo-burskom ratu”. Prvi Hrvati došli su u Južnu Afriku još u 18. stoljeću kao mornari Nizozemske istočnoindijske kompanije. “Pojedinci su dezertirali s brodova u Cape Townu i Port Elizabethu. Nešto brojniji dolasci počinju oko 1860., a prvi val emigracije iz Hrvatske počeo je 1880.”, kaže Navala.

Uz političku represiju u Austro-Ugarskoj, četiri su razloga utjecala na intenzivnu emigraciju iz Hrvatske: prvi je bio kolaps vinogradarske proizvodnje zbog pojave filoksere i tzv. vinska klauzula, koja je kroz austro-ugarske carinske odredbe preferirala talijanska vina, zatim propast drvene brodogradnje na Jadranu pojavom parnih brodova, agrarna prenaseljenost i siromaštvo te potražnja za radnom snagom u SAD-u i drugim prekooceanskim zemljama, navodi. Najveći broj Hrvata emigrirao je s jadranske obale i s otoka, a mnogo manji broj iz unutrašnjosti zemlje. “U vrijeme istraživanja uočio sam da su po broju emigranata prednjačili Istra, Rijeka, Primorje i kvarnerski otoci, zatim Brač, Pelješac, Korčula i Boka kotorska. Iz Boke su, osim Hrvata, emigrirali i Crnogorci”, kaže. U početnim godinama pa do rata emigranti su bili uglavnom muškarci, uz manji broj žena koje su slijedile muževe nakon određenog broja godina. “Nerijetko je bilo slučajeva da je glava obitelji emigrirao i nikad se nije vratio obitelji”, navodi Navala. Hrvati su dolazili u Južnu Afriku u nadi da će im se pružiti prilika da zarade i, što je bio običaj, pomažu brojnu obitelj kod kuće. Vijesti o otkriću dijamanata u manjoj mjeri i otkriću zlata u većoj značajnije su utjecale na razloge emigracije Hrvata u Južnu  Afriku u drugoj polovici 19. stoljeća”, rekao je. Upravo je otkriće zlata bilo ključni uzrok Drugog burskog rata, sukoba kojim je kulminiralo gotovo stoljetno rivalstvo britanske imperijalne sile i potomaka nizozemskih kolonista na strateški važnom jugu Afrike. U vrijeme napoleonskih ratova Britanci su od Nizozemaca preuzeli kontrolu nad Cape Townom i okolnim teritorijem te osnovali Cape Colony. 
Takav razvoj situacije nije se svidio većini bijelih stanovnika kolonije; ponosnim, religioznim i neovisnim farmerima koji su uglavnom bili potomci nizozemskih doseljenika.

Poznati kao Buri - što je nizozemska riječ za farmera - ti su se ljudi nakon niza nesporazuma s britanskom kolonijalnom upravom odlučili masovno preseliti dublje u unutrašnjost afričkoga kontinenta kako bi zadržali svoju neovisnost i svoj način života. Tijekom nekoliko valova seoba prema sjeveroistoku između 1835. i 1845. godine, poznatih kao Great Trek, oko 15.000 Bura prešlo je rijeku Oranje i naselilo prostrane visoravni koje se nalaze sjeverno i istočno od rijeke Vaal. Skupine Bura osnovale su niz teritorijalno velikih, ali slabo naseljenih državica, među kojima su se dvije - Transvaalska Republika i Slobodna Država Oranje - održale desetljećima i bile međunarodno priznate. Godine 1867. u Oranju je otkriveno najveće nalazište dijamanata na svijetu, a dvadeset godina kasnije na području današnjeg Johannesburga otkriveno je zlato. Transvaal je uskoro postao najveći proizvođač zlata na svijetu, što je teško moglo proći ispod radara tadašnje najmoćnije svjetske sile, Britanskog Carstva, koje je zaključilo da bi najpametnije bilo susjedne burske državice, ako treba i uz prijetnju oružjem, uključiti u svoj svjetski imperij. Hrvatski imigranti uoči Drugog burskog rata bili su etablirani članovi zajednice, kako na burskim teritorijima tako i na području britanske kolonije Cape. Pretežno su radili kao rudari u rudnicima dijamanata i zlata, dio je bio zaposlen na gradnji željezničke mreže, koja se intenzivno širila od 1880. do 1889. godine, a dio se bavio poljoprivredom i trgovinom. “Nepoznato je u hrvatskoj historiografiji da su Hrvati imali monopol u proizvodnji povrća u Transvaalu, koja je bila koncentrirana u okolici Pretorije. Milovčić i Kraljić s Krka, Sinovčić s Brača, Jure Foretić-Kolenda s Korčule, Miho Čakelić s Pelješca, Mihovil Kolić i drugi. Samo Kraljić je pod povrćem imao 1,5 hektara, što je i danas razmjerno velika proizvodnja”, kaže Navala. 

U to su vrijeme Hrvati u Južnoj Africi bili koncentrirani na nekoliko lokacija. “Najbrojnija kolonija bila je u Johannesburgu i Pretoriji. Zatim u Barbertonu, Pietersburgu, Carolini, Port Elizabethu i Cape Townu”, rekao je Navala. Naglasio je da su se Hrvati često okupljali i međusobno pomagali, no nacionalni identitet bio im je uskraćen već time što su i u britanskim i u burskim dokumentima bili identificirani kao “Austro-Hungarian”. “Drugi su problem bila prezimena i njihovo pisanje zbog slova ć, č i drugih. Birokrati su u pisanju hrvatskih prezimena ili izbacivali ta slova ili upotrebljavali već standardno ch umjesto ć. Već prva generacija emigranata mijenjala je prezimena zbog tih problema, tako je, na primjer, Poščić promijenio prezime u Postage, Kuculo u Kuzzulo, Toić u Toich i slično”, govori Navala. Hrvati kao katolici s Burima, koji su uglavnom bili radikalni protestanti, imali su dobre odnose, a tijekom rata velika većina borila se na burskoj strani. “I jedni i drugi su u zemlji svog podrijetla bili poljoprivrednici ili stočari i iz brojnih obitelji, pa su samim time dijelili iste probleme. Međutim, jedan je razlog bio ključan u opredjeljenju Hrvata za bursku stranu u vrijeme mnogih nesporazuma između Britanskog Carstva i burskih republika, a posebno u vrijeme rata. Osjećali su potrebu braniti bursku nezavisnost i državu jer to nisu imali priliku učiniti za svoju zemlju, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske”, tvrdi Navala. Ipak, osim emocija, na odluku Hrvata da se bore rame uz rame s Burima utjecali su i pragmatični razlozi. “Vlada Transvaala u rujnu 1899. donijela je odluku da će svi doseljenici koji uzmu oružje u ruke u obranu Republike dobiti državljanstvo, tzv. franchise. To su učinili Busanić iz Velog Lošinja, Nino iz Opatije, Potočnjak iz Novog, Danević iz Starana, Talijani Cella i Spadoni s Cresa... Treći je razlog bila vojna obveza. Naime, Hrvati koji su bili državljani Transvaala ili Slobodne Države – “franchise” se dobivao nakon 14 godina boravka - imali su obavezu pristupiti lokalnoj commando postrojbi. To su, primjerice, bili Franjo Barac iz zaseoka Barci iznad Crikvenice i Anton Janetić”, govori Navala. On je pronašao niz dokumenata iz kojih je vidljivo da se hrvatski imigranti u Južnoj Africi nisu izjašnjavali kao Hrvati. “U originalnim izjavama deklarirali su se kao ‘Austrian subject’ ili rjeđe kao ‘Austro-Hungarian subject’. U više navrata se navodi ‘Dalmatie’”, kaže Navala.

Drugi burski rat, koji se vodio od listopada 1899. do svibnja 1902., bio je najveći britanski imperijalni rat prije Prvog svjetskog rata. Na britanskoj strani bilo je angažirano oko 450.000 vojnika, a bursku neovisnost branilo je oko 50.000 ljudi, od kojih je bilo 2700 dobrovoljaca iz Europe, među kojima i stotinjak Hrvata. U prvoj fazi rata, do listopada 1900., vodio se klasičan frontalni rat, a drugu fazu obilježilo je gerilsko ratovanje. Hrvati su sudjelovali u prvoj fazi, no nakon pada Johannesburga u svibnju i Pretorije u srpnju 1900. bilo je očito da Buri polako gube rat, tako da je dio Hrvata pokušao otići u “ilegalu”, ali većina sudionika rata napustila je Južnu Afriku. 

“Hrvati su sudjelovali u svim glavnim bitkama rata. Na južnom bojištu u Slobodnoj Državi bili su već spomenuti Barac i Janetić. Barac je sudjelovao u najvećoj pobjedi Bura, u bitki na Magersfonteinu 11. prosinca 1899., i u najvećem porazu Bura, bitki na Paardebergu, koja je trajala deset dana u veljači 1900. U Paardebergu Britanci su zarobili više od 4000 Bura, a među njima i ranjenog Barca. On je poslije prebačen u logor za ratne zarobljenike u Indiji i ondje je dočekao kraj rata. Barac je jedini Hrvat kojeg je poslije Južnoafrička Unija odlikovala za zasluge u ratu”, rekao je Navala. U toj je bitki sudjelovao i Giovanni Cella s Cresa, koji se uspio izvući iz okruženja s manjom grupom Bura, ali je poslije poginuo blizu Bloemfonteina. “Cellu spominjem iz jednog jedinog razloga, a to je mramorna ploča na ulasku u Cresko groblje kojom je objavljeno da je Giovanni Cella poginuo hrabro se boreći za nezavisnost Bura. Ploča je jedini povijesno-kulturni spomenik u Republici Hrvatskoj na kojem se spominje Anglo-burski rat”, kaže Navala. Također spominje da se na istočnom bojištu u Transvaalu u sastavu Carolina Commandoa borio Ulderik Franić iz Vrgorca. “Franić je bio izuzetna ličnost i hrabar borac. Bio je pismen i napisao je nekoliko pisama u Hrvatsku, od kojih je tri uputio novinama Hrvatska domovina u Zadru i koja su objavljena. To su izuzetno vrijedni dokumenti o Hrvatima u Anglo-burskom ratu”, govori. Franić je sudjelovao i u slavnoj bitki na Spioenkopu, gdje se 8000 Bura s četiri topa suprotstavilo britanskim postrojbama snage 22.000 ljudi s 36 topova. “Bila je to dramatična pobjeda Bura”, rekao je Navala. U toj su bitki sudjelovali i kasniji otac indijske neovisnosti Mahatma Gandhi, kao bolničar u britanskim postrojbama, te Winston Churchill, koji je kod Spioenkopa bio u ulozi novinara Morning Posta, pišući o ratu koji je izazivao ogromnu pozornost u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Navala kaže da su u hrvatskoj javnosti simpatije nedvojbeno bile na burskoj strani. “Iznenađuje koliko je prostora u hrvatskom tisku bilo posvećeno Burskom ratu, kao i kvaliteta političkih procjena uzroka rata i detaljnost u informacijama s fronte. Simpatija i podrška Burima bila je dominantno raspoloženje u novinama i javnosti. Narodne novine, Hrvatska domovina, Obzor, Novi list i drugi dnevno su pisali što se događa u ratu. Čak su lokalni listovi, kao Gospićki Hrvat i Podravac iz Virja, objavljivali članke o tom ratu”, kaže. Zanimljivo je da je Britansko Carstvo konje za ratne potrebe uvozilo i preko riječke luke. “Rat se vodio na prostoru veličine 17 površina Hrvatske”, podsjeća Navala. Na tako golemom prostoru pokret postrojbi i prijevoz materijala nije bio moguć bez konja. Cjelokupna burska vojska, 50.000 ljudi, bila je na konjima, pa je i britanska vojska trebala osigurati što veći broj konja za svoje postrojbe. “Kupovali su konje diljem svijeta, u Argentini, Indiji, SAD-u. Konji kupljeni u Hrvatskoj, Mađarskoj i dijelom u Rusiji bili su prevezeni brodovima iz Rijeke za Južnu Afriku”. Tijekom rata je kroz riječku luku prošlo 55.000 konja. U Hrvatskoj su se konji kupovali u Slavoniji i nešto u Dalmaciji. “Na cijeni je posebno bio dalmatinski konj, koji se dobro prilagodio teškom terenu Južne Afrike”, kaže Navala. Drugi burski rat poznat je i po tome što je postao jedno od najvećih stratišta za te plemenite životinje: na bojištima Južne Afrike stradalo je najmanje 420.000 konja. Ugledni britanski povjesničar Thomas Pakenham, jedan od najvećih svjetskih autoriteta za burske ratove i afričku kolonijalnu povijest, napisao je: “Britanska vojska gutala je konje kao što moderna vojska guta dizel”.

Rat je hrvatsku zajednicu u Južnoj Africi devastirao brojčano i materijalno. Mnogi pojedinci napustili su zemlju zbog ratnih zbivanja, a poslovnim ljudima nanesene su izravne materijalne štete koje nikad nisu uspjeli naplatiti. “Nakon intervencija Njemačke, Francuske, Austro-Ugarske i vlade SAD-a, britanska je vlada donijela odluku o kompenzaciji šteta njihovim građanima. To je bila farsa - od ukupnih zahtjeva europskih građana i Amerikanaca odobreno je za isplatu samo devet posto. Što se Hrvata tiče, njih 59 je podnijelo zahtjev za odštetom u iznosu od 23.837 funti, središnja sudska komisija odobrila je 6435 funti ili 27 posto, a po sporazumu isplaćeno je u gotovini 1262 funte ili pet posto”, navodi Navala te dodaje da britanske vlasti nisu vjerovale u neutralnost Hrvata. “Hrvatima su stoga često pripisivali ‘da se sumnja da su bili u sastavu burskih gerilaca’ ili ‘da su surađivali s neprijateljem’. Ostavši bez posla i nemajući druge opcije, dio Hrvata je u toku rata samovoljno napustio Južnu Afriku, a dio je iz raznih razloga bio uhićen”, kaže Navala. Tijekom istraživanja otkrio je da je talijanski konzul Marpurgo puno puta intervenirao u korist Hrvata i spašavao ih iz logora za ratne zarobljenike. 

“Najdramatičnije je bilo u srpnju 1900. kad je otkrivena takozvana Srpanjska zavjera u Pretoriji i Johannesburgu s namjerom da se likvidira zapovjednik britanske vojske u Južnoj Africi, lord Roberts. Zavjeru je organizirao Nijemac Hans Cordua, a oko 80 Hrvata je bilo optuženo za sudjelovanje i protjerano iz Južne Afrike preko Londona i Beča”, kaže Navala. Hrvatska zajednica u Južnoj Africi nije se nakon Burskog rata uspjela vratiti na predratnu ekonomsku razinu. “Dat ću vam samo nekoliko primjera. Od svih farmera samo je Sinovčić uspio ponovno uspostaviti povrtlarsku proizvodnju nakon rata. Britanska vojska je u Baričevićevu restoranu u Pietersburgu napravila zatvor, a kuću demolirala. Štetu nikad nije naplatio jer je obveznice koje je dobio kao naknadu za štetu trebao unovčiti u Londonu. Vratio se s obitelji u Veli Lošinj. Svi građevinari su na početku rata ostavili opremu i materijal na mjestima na kojima su radili, kod farmera ili prijatelja. Ništa od toga nije dočekalo kraj rata”, kaže Navala.

Ukratko, Burski je rat predstavljao pravu tragediju za malu hrvatsku koloniju u Južnoj Africi. Dok su Hrvati koji su emigrirali u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland radili u miru i prosperirali, Hrvati koji su za svoje odredište izabrali jug Afrike, i ne sluteći su emigrirali u rat i vlastitu propast.