Top News
882 prikaza

Kršćani u zemljama islama - strategije nestanka

1/5
Anas Alkharboutli/DPA/PIXSELL
Na Bliskom istoku danas, po nekim procjenama, živi između šest i sedam milijuna kršćana, s tim da se ova procjena odnosila na vrijeme prije pojave Islamske države i masovnih progona kršćana u Iraku i Sriji

Kad se u siječnju 1969. godine usred Praga zapalio 20-godišnji češki student Jan Palach, kao radikalni vid protesta protiv invazije pet zemalja Varšavskog pakta na tadašnju Čehoslovačku, čime je brutalno ugušeno Praško proljeće, njegovo ime postalo je preko noći simbol borbe za slobodu iza takozvane “željezne zavjese”. Isto to napravio je i jedan Palachov “dvojnik”, četrdesetak godina kasnije, ali njegovo ime, za razliku od Palachova, ubrzo je potonulo u zaborav. Radi se o Mohamedu Bouzaziziju, koji se samozapalio 17. prosinca 2010. godine u Ben Arousu, gradu na sjeveru Tunisa. Taj događaj bio je inicijalna iskra koja je zapalila arapski svijet u događajima koji su ostali upamćeni pod nazivom Arapsko proljeće, što iz današnje perspektive, zbog tragičnih posljedica koje su uslijedile, izgleda kao prvorazredna ironija.

Palachovo uzdizanje na razinu simbola i zaborav koji je namijenjen Bouaziziju samo su još jedan dokaz više koliko je percepcija suvremene civilizacije iz naše, vlastite perspektive ograničena i u svojoj srži gotovo isključivo “zapadnocentrična”, iako su krajnji efekti ova dva samoubilačka čina gotovo identični: obje ove smrti, i Palachova i Bouazizanijeva, banalnim rječnikom rečeno, bile su uzaludne te su na svoj način postigle kontraefekt. Kao možda njihov najciničniji komentar može poslužiti stih iz jedne pjesme Bore Đorđevića: “Za ideale ginu budale”.

 | Author: Simon Kremer/DPA/PIXSELL Simon Kremer/DPA/PIXSELL

Arapsko proljeće, nakon što se poput požara proširilo na zemlje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, dakle na zemlje u kojima su muslimani golema većina, prešlo je nekoliko godina kasnije u svoju suprotnost, u “arapsku zimu”, pogotovo nakon otpočinjanja krvavog građanskog rata u Siriji te pojave i uspona takozvane Islamske države. U sjeni tih događaja ostala je gotovo nezamijećena tragična sudbina kršćanskih zajednica s tih područja, koje su se tu žilavo održavale od samog nastanka, u jednoj neprestanoj i gotovo dvije tisuće godina neprekinutoj tradiciji, i kojima sad prijeti gotovo potpuni nestanak s tih područja, gdje je kršćanstvo i nastalo i odakle se proširilo na cijeli svijet. Radi se o nevjerojatnom tradicijskom i religijskom šarenilu koje se razvijalo u jednom potpuno neprimjerenom i nesklonom ambijentu, daleko od religijskih centara moći, o čemu govori knjiga fra Marinka Pejića “Kršćani u zemljama islama”. Zbog autorske objektivnosti, sveobuhvatnosti teme, ovo je jedna od onih knjiga koje, kako se to uvriježeno kaže, svaki obrazovani čovjek neminovno mora imati u svojoj kućnoj knjižnici, da mu je uvijek nadohvat ruke. Nakon ove knjige postaju puno jasnija politička previranja na Bliskom istoku, koja su mojoj generaciji, koja je odrastala 70-ih, predstavljala ključnu neuralgičnu civilizacijsku točku, nešto o čemu smo cijeli život slušali, a da nismo o tom kompleksnom, stalnom i krvavom previranju znali gotovo ništa. Ova knjiga, također, baca dodatno svjetlo i na brojne kulturološke reference, na književnost, primjerice: ona nam približava kontekst događaja o kojima su u svojim djelima pisali neki planetarno poznati pisci, poput Amina Maaloufa ili Rawija Hagea, dvojice Libanonaca kršćanskih korijena. U tom je smislu indikativan roman “Bejrutsko Društvo paklenog plamena” Rawija Hagea, koji je svojevrsna gorka rekapitulacija nestanka libanonskih kršćana. Da bismo barem donekle naglasili to “šarenilo”, vrijedi prenijeti jedan podatak koji Pejić iznosi u svojoj knjizi: na području Bliskog istoka danas djeluju 22 kršćanske zajednice, od toga sedam pravoslavnih, sedam katoličkih i osam protestantskih crkava.

Knjigu “Kršćani u zemljama islama” objavio je 2019. godine sarajevsko-zagrebački Synopsis u suradnji s Visokim evanđeoskim teološkim učilištem u Osijeku i Hrvatskim biblijskim društvom iz Zagreba. Knjiga je sukcesivno nastajala pet-šest godina, kao kolumne koje je Marinko Pejić objavljivao na bosanskohercegovačkom portalu Prometej.ba, jednome malome medijskom čudu na kojemu, primjerice, svoje tekstove povremeno objavljuju dvojica najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca: Ivan Lovrenović i Tarik Haverić. Fra Marinko Pejić, bosanski franjevac, profesor i teolog, rođen je 1972. godine u mjestu Obodnica kraj Tuzle. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Bologni. Postdiplomski studij sa specijalizacijom iz Duhovne teologije završio je na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, gdje je 2005. godine doktorirao na temu “Odjeci istočne teologije i duhovnosti u djelima Anđela Klarenskog”. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 2009. godine predaje predmete Duhovna teologija, Franjevačka duhovnost, Istočna teologija i Ekumenska teologija.

 | Author: PROMO PROMO

U uvodnom dijelu knjige Pejić govori o motivima koji su ga naveli na njeno pisanje, gdje se prije svega radi o njegovu doprinosu “otkrivanju svijeta istočnih kršćanskih zajednica” s njihovom bogatom teološkom i društvenom tradicijom, ali i skretanje pozornosti na njihovu nezavidnu situaciju “s ciljem senzibiliziranja svih pozitivnih snaga u društvu za tragediju ovih ljudi”. U svojim razmatranjima Pejić polazi od vremena islamskih osvajanja tih prostora, kad su kršćanske zajednice prošle proces islamizacije koji je rezultirao višestoljetnom podređenom ulogom u društvu, prije svega “zimmom”, pravnim statusom koji je omogućio kršćanima ostanak na područjima pod islamskom dominacijom. Iz ovog izraza nastao je naziv “zimija” (“zaštićeni”) za sve nemuslimane u društvima u kojima je islam postao dominantna religija. Na “zimmi” se, primjerice, baziralo i društveno uređenje u Osmanskom Carstvu, na takozvanom sustavu “mileta” (nacija). Taj status bio je namijenjen isključivo pojedinim monoteističkim religijama koje su pripadale takozvanim “religijama knjige”, dok druge religijske tradicije nisu imale pravo na postojanje.

Na Bliskom istoku, danas po nekim procjenama, živi između šest i sedam milijuna kršćana, s tim da se ova procjena odnosila na vrijeme prije pojave Islamske države i masovnih progona kršćana u Iraku i Sriji. Neke procjene govore da kršćani danas čine oko 6% stanovništva zemalja Bliskog istoka, što je postotak otprilike jednak onome od prije petsto godina, na početku ekspanzije Osmanskog Carstva. O izgradnji jednog tolerantnog društva baziranog na jednakosti svih religija za sada nema nikakvih naznaka. Prije je realan drugi scenarij - da će kršćani s ovih područja, nakon gotovo dvije tisuće godina, naprosto nestati. Pejić u tom smislu citira pisca Amina Maaloufa: “Ili ćemo izgraditi jednu zajedničku civilizaciju, kojoj svatko od nas može zajednički pripadati, pojačavajući ovu vezu općeprihvaćenim ljudskim vrijednostima i obogaćenu našim kulturalnim i religijskim različitostima, ili ćemo zauvijek potonuti u barbarstvo bez dna”. Nažalost, čini se da je danas na snazi isključivo ova druga opcija. Sudbinu sličnu kršćanima dijelili su i Kurdi, bez obzira na to što su pripadali većinskoj religiji. Njihovo stradanje prvenstveno je rezultat formiranja nacionalnih država, gdje se religijski faktor nije pokazao kao dovoljno integrirajući. Primjerice, između veljače i rujna 1988. godine režim Sadama Huseina proveo je nasilnu kampanju u kojoj je ubijeno između 50 i 100 tisuća Kurda, uključujući žene i djecu, dok je njih milijun i pol internirano u takozvane “kolektivne smještaje”. Tako je režim čistio od Kurda područja bogata naftom. Pored kršćanskih zajednica i Kurda, Pejić u isti koš stavlja i neke islamske religijske pravce koji su u svom učenju sadržavali određene sinkretičke elemente, poput alavita ili Jezida. Za Jezide je većina ljudi prvi put čula nakon pogroma koji je provela Islamska država prema ovoj maloj, jedinstvenoj zajednici, u čijoj interpretaciji islama su sadržani i određeni elementi nekih drugih religija uključujući i kršćanstvo. Alaviti su nešto poznatiji, ponajviše zbog toga što toj manjinskoj zajednici pripada predsjednik Sirije Bašar al-Asad. Radi se o šijističkom ogranku islama, iznimno tolerantnom, koji je tek 70-ih godina prošlog stoljeća dobio zvanični status ogranka islamske zajednice.

 | Author: Benno Schsinghammer/DPA/Pixsell Benno Schsinghammer/DPA/Pixsell

Knjiga je, uz uvodne napomene, podijeljena na šest poglavlja te u kratkim esejima progovara o svim drevnim kršćanskim zajednicama od njihova nastanka do danas, od Mezapotamije i Perzije, Sirije i Arabije, Male Azije pa do Afrike, sa svim njihovim specifičnostima, poviješću, tradicijom, pa do njihova položaja u današnjem svijetu. Pejić se ne zadržava samo na tome: u svakom poglavlju on pokušava sagledati i moguća rješenja koja bi dovela do toga da se nezavidni položaj i upitna budućnost ovih zajednica barem donekle poboljšaju. Rješenje je isključivo u dijalogu, u nekoj vrsti sekularnog društvenog uređenja koje je u skladu s poveljom o temeljnim ljudskim pravima, čime bi se sve religijske zajednice dovele u ravnopravan položaj, što je, zbog specifičnog društvenog uređenja u zemljama u kojima je islam dominantna religija, gdje je na snazi ozakonjeni princip dvostrukih standarda, gotovo pa nemoguća misija.

Za gotovo potpuni nestanak kršćana iz pojedinih područja pogotovo je indikativan slučaj Turske koja je kolijevka kršćanstva u užem smislu, jer se kršćanstvo odatle proširilo na Europu, gdje je postalo dominantna religija, kao što je to bio slučaj s islamom na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, o čemu govore i novozavjetna “Djela apostolska”, pri čemu Pejić naglašava da najveći kršćanski misionar, sveti Pavao, vuče podrijetlo upravo s tih prostora, iz Efeza.

Pejić Tursku naziva “mjestom gdje se kršćanstvo otvorilo svijetu”. Također, vrlo je zanimljiv podatak da je upravo na području današnje Turske održano svih osam velikih ekumenskih sabora kršćanske crkve prije raskola, na kojima je u “bitnom formuliran kršćanski nauk”. On, također, piše o genocidu nad Armencima, najbrojnijoj kršćanskoj zajednici na tom prostoru, koji se dogodio u vrijeme Prvog svjetskog rata, i o posljedicama koje je taj događaj ostavio na cijeli svijet, pogotovo činjenica da glavni kreatori genocida nikad nisu procesuirani i da se oni u današnjoj Turskoj slave kao nacionalni heroji.

Ipak, najvažnije poglavlje u cijeloj knjizi je ono posljednje, “Strategije opstanka”, u kojoj Pejić propituje mogućnost opstanka kršćanskih zajednica na tim prostorima, gdje se kao glavni remetilački faktor spominju nacionalne države, gdje više čak ni većinska religijska pripadnost nije garant opstanka, što se na najbolji način vidi preko nezavidnog položaja Kurda u današnjem svijetu, pogotovo u Turskoj, gdje čine više od 20% stanovništva: “Nove nacionalne države i režimi u njima instalirani temeljili su svoju legitimnost na ratnim uspjesima u stvaranju država, koji su često koincidirali s etničkim čišćenjem i genocidom nad kršćanima, kao u slučaju kemalističke Turske”.

 | Author: Can Marey/DPA/PIXSELL Can Marey/DPA/PIXSELL

Ovi procesi neodoljivo podsjećaju na procese etničkih čišćenja i premještanja stanovništva u Europi tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, kao i na Staljinova premještanja stanovništva unutar tadašnjeg Sovjetskog Saveza, o čemu piše britanski povjesničar Tony Judt u svom kapitalnom djelu “Poslije rata” kao o novoj arhitekturi Europe, gdje je “manjincima”, bez obzira na religijsku i ideološku pripadnost, namijenjena asimilacija ili nestanak, procese koji su na prostorima bivše Jugoslavije dovršeni u ratovima iz 90-ih, kao trajno i “konačno rješenje” u najgorem značenju tog izraza, s uspostavljanjem nacionalnih država s velikim udjelom “temeljnog naroda” u ukupnom broju stanovništva, s izuzetkom jednog djelića Bosne i Hercegovine, koji je još multietničkog karaktera, ali ne zadugo, jer se procesi nestanka manjinskih bosanskih Hrvata privode kraju, uz svesrdnu pomoć međunarodne zajednice i Republike Hrvatske, kao kontinuitet jedne politike kakva je vođena nakon Drugog svjetskog rata, s tim da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u kojoj su u igri obje ove “strategije nestanka”, i ona uvjetno rečeno bliskoistočna, koja se realizira preko većinskog bošnjačkog nacionalizma koji svoju snagu crpi iz svoje pripadnosti islamskom civilizacijskom krugu, svodeći tako sve druge i drugačije na manjinske kršćanske zajednice u srcu Europe, i ona europska, briselska, koja svoj kontinuitet vuče iz perioda neposredno nakon Drugog svjetskog rata i višestoljetnog kolonijalnog nasljeđa.

Izraz “temeljni narod”, koji možda na najbolji način sažima sve ove anticivilizacijske procese, nastao je upravo u Bosni i Hercegovini, kao svojevrsni nukleus iz kojega je nastala takozvana “građanska ideja”, što Pejić na jedan poseban način apostrofira povlačeći u svojim tekstovima brojne paralele između osmanske uprave u Bosni i Hercegovini i procesa koji su se odvijali širom takozvanog “islamskog svijeta” kao modela koji je međunarodna zajednica odabrala za svoj modus djelovanja u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, jer se na najbolji način uklapa u njihove neokolonijalne pretenzije.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • šimo 20:01 25.Srpanj 2022.

    Oličan osvrt na temu malo poznatu,a ipak bitnu ...hvala vam