Na ulicama se čuje vika djece koja se igraju jer su škole zatvorene, odrasli više ne ustaju kako bi išli na posao, a ljudi pješače kilometrima jer nema prijevoza. Vlasnici tvrtki međusobno se pitaju koliko im je goriva još ostalo u zalihama. To je, zapravo, središnje pitanje sada kada se opstanak zemlje mjeri u kapima nafte. U Havani i drugim gradovima nestanci struje traju i više od dvadeset sati dnevno. Mnogi se Kubanci bude usred noći, tijekom kratkih trenutaka kada struja dođe, kako bi obavili osnovne zadatke poput pranja rublja i kuhanja. Neki se žale da nemaju dovoljno struje čak ni za punjenje električnih mopeda ili mobilnih telefona. Ova sve teža situacija potaknula je i sporadične prosvjede. U večernjim satima, u zamračenim ulicama, ljudi izlaze van i satima lupaju loncima i tavama, a ponegdje su zabilježene i zapaljene vatre kao znak građanskog nemira. Iako su javni prosvjedi na otoku zabranjeni i povijesno rijetki zbog agresivnog progona, ove godine postaju sve češći kako se uvjeti pogoršavaju.
Kubanske vlasti za dramatičnu situaciju okrivljuju Sjedinjene Države. Predsjednik Miguel Díaz-Canel izjavio je kako "ovaj dramatičan pad uvjeta ima samo jedan uzrok: genocidnu energetsku blokadu koju su SAD nametnule našoj zemlji, prijeteći iracionalnim carinama svakoj naciji koja nas opskrbljuje energijom". Administracija predsjednika Donalda Trumpa je, naime, krajem siječnja proglasila izvanredno stanje zbog Kube, prijeteći uvođenjem carina na proizvode bilo koje zemlje koja isporučuje gorivo vladi u Havani. Strategija Washingtona nije rat poput onog u Iranu, niti izravan napad kao u Venezueli. Pristup Kubi je gušenje, poput oduzimanja respiratora pacijentu na aparatima za održavanje života.
Ova strategija pokazala se učinkovitom. Kritične pošiljke iz Venezuele, ključnog trgovačkog i ideološkog partnera, zaustavljene su nakon što su američke specijalne snage u siječnju uhitile tadašnjeg vođu Nicolása Madura. Ubrzo nakon toga i Meksiko je obustavio svoje isporuke nafte. Kuba, koja je nekoć dobivala gotovo sto tisuća barela dnevno od Venezuele u zamjenu za usluge liječnika i obavještajnih agenata, ostala je gotovo potpuno odsječena. Washington, s druge strane, za gospodarski neuspjeh Kube krivi loše upravljanje i korupciju te inzistira na tome da režimu koji traje 67 godina mora doći kraj. Kao znak dobre volje, State Department je ponudio 100 milijuna dolara pomoći kako bi se izbjegla humanitarna kriza samo 145 kilometara od obale Floride, no uvjetovao je to "značajnim reformama komunističkog sustava". Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez priznao je primitak formalne ponude, rekavši da je otok uvijek spreman prihvatiti "stranu pomoć pruženu u dobroj vjeri", čak i ako dolazi od nacije "koja kubanski narod podvrgava kolektivnoj kazni kroz ekonomski rat".
Problemi kubanskog energetskog sustava nisu započeli s Trumpovom blokadom; zemlja je već tonula u vlastiti sumrak. Gradnja modernih elektrana posijala je sjeme njihovog sloma jer nikada nisu bile samoodržive. Nakon revolucije 1959. godine, Sovjetski Savez bio je glavni saveznik Kube, osiguravajući energetske resurse u zamjenu za političku podršku. Moskva je pružala tehničku pomoć i izgradila sveobuhvatnu energetsku infrastrukturu koja je dosezala svaki kutak otoka, ali je taj sustav ujedno uvezao i sve nedostatke sovjetskog modela. Bio je neučinkovit, zagađivao je okoliš i ovisio o stalnom priljevu jeftine nafte i opreme.
Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine i naglim prekidom subvencija, Kuba je uronila u duboku ekonomsku krizu poznatu kao "Posebno razdoblje". To je bilo vrijeme teške štednje, obilježeno racionalizacijom hrane i goriva te nestancima struje koji su trajali i do dvadeset sati. Spas je stigao u obliku ljevičarskog režima Huga Cháveza u Venezueli, no Kuba nije iskoristila taj predah da pronađe novi put, već je nastavila s politikom energetske ovisnosti. Danas se ta ovisnost vratila kao bumerang. Sedam glavnih termoelektrana u zemlji, starih preko četrdeset godina, koriste tešku kubansku sirovu naftu s visokim udjelom sumpora, koja je iznimno korozivna i uzrokuje česte kvarove. S dnevnom potražnjom od preko 100.000 barela goriva, Kuba se suočava s deficitom od 60.000 barela. Toliko je nekad stizalo iz Venezuele i Meksika. Ostatak od 40.000 barela Kuba proizvodi sama, no tu tešku naftu ne može prerađivati u svojim trima zastarjelim rafinerijama. Stručnjaci procjenjuju da bi za modernizaciju elektroenergetskog sektora bilo potrebno između osam i deset milijardi dolara, svota koju zemlja ne može priuštiti. Čak ni obnovljivi izvori energije, poput solarnih parkova koje je donirala Kina, ne nude brzo rješenje jer bez skupih baterija za pohranu energije ne mogu raditi noću, kada je potražnja najveća.
U očajničkoj potrazi za gorivom, Kuba se okreće starim i novim saveznicima. Krajem ožujka, ruski tanker "Anatolij Kolodkin" isporučio je donaciju od 730.000 barela nafte, što je pružilo privremeno olakšanje prije nego što su zalihe početkom svibnja iscrpljene. Drugi ruski brodovi, poput tankera "Sea Horse", igraju igru mačke i miša na Atlantiku, gaseći svoje satelitske uređaje za praćenje kako bi izbjegli američke sankcije. No, ti su tankeri tek kap u moru potreba. U neočekivanom preokretu, Trumpova administracija je ublažila pritisak na jednom frontu: dozvolila je privatnim poduzećima na otoku da neograničeno uvoze gorivo iz SAD-a za vlastite potrebe. Ova je mjera uslijedila nakon što je kubanska vlada, pod pritiskom krize i prosvjeda 2021., dopustila osnivanje mikro, malih i srednjih poduzeća (MSME). Danas na otoku postoji oko 9.900 privatnih tvrtki koje zapošljavaju više od 30 posto stanovništva i postale su primarni izvor hrane i osnovnih dobara.
- Da se ova mjera nije dogodila, svi bismo bili zatvoreni - kaže za CNN Aldo Álvarez, vlasnik tvrtke Mercatoria, koja je zbog nestašice goriva morala privremeno poslati kući više od sto zaposlenika.
No, kako upozorava studija konzultantske tvrtke AUGE, čak 70 posto kubanskih privatnih tvrtki ne može si priuštiti samostalan uvoz goriva. Inženjerka Yulieta Hernández Díaz, direktorica građevinske grupe Pilares, kaže: "Ako se odobrenje ograniči samo na velike uvoze za one koji si to mogu priuštiti, to ostavlja mnoga privatna poduzeća u kritičnoj situaciji." Kubanska vlada je, s druge strane, uvijek gledala na privatni sektor kao na nužno zlo, svjesna njegove agilnosti, ali i u strahu od jačanja ekonomskog aktera koji bi je jednog dana mogao politički izazvati. Unatoč tome, prije samo nekoliko dana, Kuba je po prvi put u gotovo 70 godina objavila dozvole za stvaranje javno-privatnih partnerstava. Mnogi analitičari, poput ekonomista Ricarda Torresa, smatraju da je Trumpova strategija, iako se čini da se ništa ne mijenja, zapravo usmjerena na smanjenje prisutnosti države u gospodarstvu.
*uz korištenje AI-ja
