Kuća u ratu, kuća u miru, kuća u potresu...

Jučer se na oglasnoj ploči našega nebodera pojavio oglas sljedećeg sadržine: “Kupujem stan u vašoj zgradi, između 50 i 60 kvadrata”. Ovo je nešto za nas, rekla je. Sve je ovo zbog potresa, zadovoljno je pridodala. Čovjek se nekako počašćeno osjeća kad vidi da postoji interes za njegovim domom. I milo mu je kad može zamišljati da je promet nekretnina u njegovu dijelu grada, projektiranom i u potpunosti izgrađenom za socijalizma, te dugo doživljavanom kao betonska spavaonica pokraj onoga stvarnoga staroga grada, najednom oživio jer su se ljudi najednom počeli brinuti oko seizmoloških karakteristika građevina u kojima žive. Ona, međutim, trenutačno nema na umu da je sve to privremeno i da su emocije ove kratkotrajne i prolazne. Ljudi će još nekoliko mjeseci, možda i godinu ili dvije, misliti o potresu. Onda će potresa nestati, kao da ga nikad nije bilo, pa će se opet pojaviti u neka daleka buduća vremena, kad ovdje više neće biti nas, a vjerojatno ni svih ovih građevina. Još možda samo godinu ili dvije ljudi će na umu imati vertikalne i horizontalne serklaže, krovove, dimnjake i konstrukcijska ojačanja, nakon čega će svega toga minuti, kao što je ubrzo nakon katastrofalne poplave iz 1964. nestalo straha i opreza pred nailaskom vode. Strahovi se mijenjaju, ukorjenjuju se samo malobrojni, najčešće oni koji su posve iracionalni. A opreza što se tiče, tu možemo samo jedno reći: čovjek je po sebi budalasto i neoprezno stvorenje. Tako da već dolazi vrijeme kad će većina građana mirno i nezainteresirano prolaziti polurazrušenim centrom Zagreba, koji se, sve su prilike, nikad neće obnoviti, ne pamteći više da su ga takvim učinili nemar i pohlepa, uz malu, ali presudnu pomoć zemljotresa.