Kuća u ratu, kuća u miru, kuća u potresu...

Jučer se na oglasnoj ploči našega nebodera pojavio oglas sljedećeg sadržine: “Kupujem stan u vašoj zgradi, između 50 i 60 kvadrata”. Ovo je nešto za nas, rekla je. Sve je ovo zbog potresa, zadovoljno je pridodala. Čovjek se nekako počašćeno osjeća kad vidi da postoji interes za njegovim domom. I milo mu je kad može zamišljati da je promet nekretnina u njegovu dijelu grada, projektiranom i u potpunosti izgrađenom za socijalizma, te dugo doživljavanom kao betonska spavaonica pokraj onoga stvarnoga staroga grada, najednom oživio jer su se ljudi najednom počeli brinuti oko seizmoloških karakteristika građevina u kojima žive. Ona, međutim, trenutačno nema na umu da je sve to privremeno i da su emocije ove kratkotrajne i prolazne. Ljudi će još nekoliko mjeseci, možda i godinu ili dvije, misliti o potresu. Onda će potresa nestati, kao da ga nikad nije bilo, pa će se opet pojaviti u neka daleka buduća vremena, kad ovdje više neće biti nas, a vjerojatno ni svih ovih građevina. Još možda samo godinu ili dvije ljudi će na umu imati vertikalne i horizontalne serklaže, krovove, dimnjake i konstrukcijska ojačanja, nakon čega će svega toga minuti, kao što je ubrzo nakon katastrofalne poplave iz 1964. nestalo straha i opreza pred nailaskom vode. Strahovi se mijenjaju, ukorjenjuju se samo malobrojni, najčešće oni koji su posve iracionalni. A opreza što se tiče, tu možemo samo jedno reći: čovjek je po sebi budalasto i neoprezno stvorenje. Tako da već dolazi vrijeme kad će većina građana mirno i nezainteresirano prolaziti polurazrušenim centrom Zagreba, koji se, sve su prilike, nikad neće obnoviti, ne pamteći više da su ga takvim učinili nemar i pohlepa, uz malu, ali presudnu pomoć zemljotresa. 

Dvaput sam u životu razmišljao o kući u kojoj živim kao o vanjskom okviru vlastitog tijela. Ili kao o oklopu zajedno s kojim se poput kornjače krećem. Dvaput sam u životu vrlo ozbiljno razmišljao o arhitekturi kao o sudbini. Prvi se put to zbivalo od travnja 1992. pa do ljeta sljedeće godine, a zatim na daljinu i u snovima, sve do kraja 1995. Rat i opsadu Sarajeva, grada u kojem sam se rodio i živio, dočekao sam u kući na Sepetarevcu, jednom od obronaka i brežuljaka grada, koji se sav, prema urbanističkim zamislima svojih davnih graditelja, uspinjao i verao prema vrhovima okolnih brda, bježeći iz nekad močvarne doline Miljacke. Kuća je katnica, podijeljena nadvoje, na dva vlasnika i dvije povijesti. U prizemlju su živjeli susjedi, na katu smo bili mi. Premda su je krajem pedesetih gradila dvojica braće Srba, kuća je na četiri vode - što je u prethodna vremena bila karakteristika muslimanskih kuća. U to je vrijeme imala lijep, široko otvoren pogled na cjelokupnu dolinu, te na Trebević i druga brda s lijeve strane rijeke. Kad bih se dobro zagledao, činilo mi se da vidim ljude na tim brdima na koja mi se pogled pruža. A pod brdima grad, i svi oni koji u gradu žive. Nikad više neću živjeti u kući s takvim pogledom. Dok ga je bilo, nisam umio u njemu uživati. I onda je taj pogled postao izvor najvećeg zamislivog straha. U toj sobi s pogledom umro mi je 1972. djed, moj Nono, vojnik iz bitke na Soči u Prvom svjetskom ratu. Točno četrdeset godina kasnije u istoj će sobi umirati i njegova kći, moja majka. Ali njezina će smrt biti bez pogleda, jer će u međuvremenu, nakon ovoga našeg rata, novi poduzetnici sagraditi previsoku kuću i zakloniti nam grad njezinim slijepim zidom. Između dvije smrti ta kuća će biti moj oklop i okvir moga tijela. Prvo što ću u travnju 1992. pomisliti, nakon što već 15. travnja, desetog dana rata, u našoj bašči, u gustoj krošnji naše stare višnje, eksplodira mina od osamdeset i dva milimetra te nam poškropi fasadu gelerima, razbije prozor na onoj drugoj sobi i ogledalo na psihi, bit će da je prokletstvo što su braća Trklje na kući gradili prevelike prozore. A onda ću se, za svakodnevnih granatiranja, koja ćemo provoditi u podrumu, u kojem će moja majka gotovo neprekidno živjeti sve do kraja rata, pitati što li je bilo na umu te dvojice ljudi kad su od arhitekta naručili da im projektira kuću na četiri vode? 

Možda je arhitekt bio Musliman? Ne, to je blesava pretpostavka. Prije će biti da su Trklje, ljudi iz okolice Sarajeva, iz mjesta koje se zove Osjek, podrijetlom Hercegovci, povjerovali u emancipativne potencijale socijalizma, svjetskoga procesa koji će nas dovesti do toga da se međusobno više ne prepoznajemo po kapama na glavama i po krovovima na kućama, nego će svatko moći da izabere kapu koja odgovara njegovoj glavi i krov koji odgovara njegovoj osobnoj ideji kuće. Davno su se obojica odselili i nisu dočekali vrijeme u kojem će artiljerci s okolnih brda ponovo ljude razlikovati isključivo po kapama i krovovima. Nad svojom sam glavom imao krov koji je u njihovim očima muslimanski. S jedne je strane tim veći bio moj strah. S druge, pak, strane bio sam ponosan. Tad mi se činilo da ću, umrem li, umrijeti na ispravnoj strani. I s ispravnim krovom nad glavom. Ono, međutim, što me je morilo, i što je morilo i moju majku, bili su prozori. I to što je naša kuća gledala na čak tri strane svijeta. S one četvrte, jedine na kojoj nije bilo okna - to jest, bilo je: usko okance špajze - ulazna su vrata, terasa, vanjsko stubište i kapija. Ali gdje god bismo se u tom stanu okrenuli, kako god bismo stali, kako god bismo se pokušavali zakloniti, negdje u potiljak bi nam stao prozor. A kroz prozor je stizao metak-lutalica, ispaljen Bog zna čijom rukom i s kojeg sarajevskog brda. Stan je bio pun svjetla i pun pogleda. Kad sanjam, a većina mojih snova i danas odvija se na Sepetarevcu, u nekom gradu koji je fantastički bastard Sarajeva i Zagreba, taj stan je poput staklene kocke. Sve se iz njega vidi. Premda kuća nije remek-djelo onodobne arhitekture i graditeljstva, nego pripada konfekciji socijalističke epohe, kao da je imala stotinu očiju prema van. Pravo na pogled, taj arhitektonski ideal tradicionalnog Sarajeva, koji je genijalni Juraj Neidhardt primijenio na moderna urbanistička i projektantska načela suvremenoga grada, duboko je mirnodopski ideal. Ali kad nastupi rat, u godinama opsade, pogled je prokletstvo. Pogled je smrt. Pogled znači da si neprestano na nišanu. Tako sam se uplašio kuće na Sepetarevcu, koja i danas čini cjelinu moga metafizičkog bića, jer se u njoj odvijaju moji noćni snovi. I tako sam, da rastjeram strah, počeo zamišljati svoj idealni dom. Mjesto na kojemu bih bio miran. Zanimljivo je, međutim, da ga nisam zamišljao izvan Sarajeva. Tad, kao i u prvim zagrebačkim godinama, možda i sve do 2005. godine, kad sam dulje od desetljeća već bio stanovnik Zagreba, moja nova zamišljena kuća, moj novi metafizički dom, u kojemu ću odahnuti dušom, odmoriti se od svega i mirno spavati, nalazio se u Sarajevu. Bio je na mjestu koje je sa sve četiri strane zaklonjeno od pogleda, ispod stabala gustih krošanja, ukopan u zemlju, ne viši od prizemlja, prozora uskih kao na bunkeru, debelih zidova od armiranog betona, s potpunom zvučnom izolacijom. Moj metafizički dom, koji bi, vjerojatno postao i moja kuća, e da sam iznenada postao veoma bogat, pa da sam u to vrijeme gradio kuću u Sarajevu, funkcionirao bi kao bunker. Cjelokupna zamisao, koju sam dugo razrađivao, jer mi je godila mašti i razgonila strah, bila je uvjetovana neposrednim iskustvom rata i opsade. Osnovna funkcija koju je moja kuća trebala ostvariti bila je da me zaštiti od granata i metaka, da me zaštiti od pogleda. Premda sam se u međuvremenu takve kuće oslobodio, ovo je ostalo moje najintenzivnije psiho-arhitektonsko iskustvo. Prva racionalna misao koja me sustigla u rano jutro 22. ožujka 2020. bila je da sam ovaj put imao sreće što sam se naselio u neboder. Odnekud sam znao kako su građeni ovi tornjevi i kako se u Jugoslaviji gradilo nakon potresa u Skoplju 1963. I znao sam da nema tog potresa koji će me ubiti u ovom neboderu. Za razliku od kuće na Sepetarevcu, koja se nježno i fragilno otvarala prema svijetu, i ničim me nije branila od njega, neboder u Zapruđu povijao se pod zemljotresom, s mudrošću istočnjačkog redovnika, koji se u borbi koristi snagom protivnika. Znači li to da sam ovaj put imao sreće? Vjerojatno bi se moglo tako reći. Premda se tu ne radi o sreći, nego o nečemu drugom. Kad bih svom svijetu, svojim sjećanjima i porodičnoj povijesti želio pružiti arhitektonsku formu - otprilike onako kako za taj svijet, sjećanja i tu povijest stvaram formu knjige - tražio bih je i nalazio u nekom od onih prostranih stanova visokih stropova, u starim austrougarskim zgradama u centru grada. Rekao bih: sad već svejedno kojega grada. Ono što jesam, i što je svijet koji zamišljam, prirodno pripada upravo tom prostoru. Međutim, kad sam tražio gdje ću se trajnije naseliti, zanimali su me stanovi na što višim novozagrebačkim katovima i kuće u široj okolici grada. Zanimalo me nešto u čemu me prethodno nije bilo i što nije sličilo ničemu iz čega sam potekao. Tako sam izbjegao sve loše posljedice lanjskih potresa. 

Nikad neću živjeti u stanu koji je idealna forma onome što zapravo jesam. Neću živjeti u prostranom stanu visokih stropova, u bogatoj i vrlo uščuvanoj austrougarskoj zgradi u centru grada. Nije tu riječ o tome što za takvo što nemam novca. Čak i kad bih iznenada postao veoma bogat - što je, čini se, obavezno u ovakvim arhitektonskim maštarijama - ne bih se naselio u takav stan, nego bih, eventualno, od arhitekta, znam i kojeg, naručio kuću na osami, koja ničim ne bi bila djelo moje, nego bi bila djelo njegove imaginacije. Izbjegao bih prostrani građanski stan visokih stropova zato što su o njemu, za svojih burnih, žalošću i tragedijama ispunjenih, ali vrlo imaginirajućih života, sanjali, i za njega su se na neki čudan način pripremali moji Nona i Nono. Format njihovih životnih interesa, općenito format njihova svijeta, bio je takav da je mogao stati samo u takav stan. Naravno da ga nikad nisu mogli imati. Takav stan imala je samo tetka Lola, u Dubrovniku, na Bunićevoj poljani. Tih dvjestotinjak kvadrata, s pogledom na kamen i krovove Grada, njihov je zajednički metafizički dom. Tetka je slutila da je tako, pa joj nije bilo drago. Znala bi im reći neka joj ne dolaze. Za divno čudo, ne bi se naljutili. Lukre je luda!, rekla bi Nona. A Lukre, naša tetka Lola, pravim je imenom bila Karla. Takva je bila da je morala imati mnogo imena. Fascinantna osoba. I kako bih ja onda, sa životnim i literarnim iskustvom tog stana na Bunićevoj poljani, tražio neko slično mjesto? Bio bi to ružan i neinspirativan plagijat. Ili krivotvorina u kojoj se ne bih znao snaći. Osnovno kod svakog pisanja, književnog kao i novinskog, jest ne preuzimati tuđa iskustva kao svoja vlastita. U tuđa se iskustva valja uživljavati sa sviješću o drugome. I nikad ne smiješ pokušavati da ponoviš nešto što se već dogodilo. Sepetarevac je ostao tamo gdje je bio, i nikad se neće ponoviti, nikad više neću imati takav pogled. Bunićeva je poljana pošla u grob na Boninovu, i neće je više biti. Kad kaže: Ovo je nešto za nas!, ona me zafrkava. Zanima je kako ću reagirati, jer zna da ne bih mogao otići iz stana na vrhu nebodera u Zapruđu. I uopće mi nije drago što nepoznat netko traži baš takav stan. Ne osjećam se nimalo počašćeno, nego mi se čini da mi pokušava uzeti nešto što mi supstancijalno pripada. Nešto u što sam uložio život. Moja nesretna patetična majka tako bi za Sepetarevac znala reći: Ja sam u ovo uložila svoj život! Pa bi bridovima dlanova po zraku sjekla vratove svojih nevidljivih fantoma. Ona je mislila na novac koji je uložila u Sepetarevac. Premda to nije bio njen stan, nego nešto što je naslijedila od None i Noneta. A možda sam malo nepravedan. Možda je i ona mislila na nešto na što ja upravo mislim. U svoj dom, onaj koji biva naš kornjačin oklop, ulažemo imaginaciju, povijest i sva naša sjećanja. Te što je vrlo važno, u njega ulažemo svoje strahove. Nikad više nisam živio na Sepetarevcu, tako da ne znam gdje su završili moji strahovi od pogleda na okolna brda i od krive, a zapravo prave kape na mojoj glavi. Ali znam da tih strahova više nema. I čini mi se da sam nagrađen ovim stanom u Zapruđu, kojemu potresi ne mogu ništa. Bog se malo rastužio kad me je vidio kako na Sepetarevcu strahujem od prozora pa me je poslao u Zapruđe.