Velika vijest u SAD-u je požar epskih razmjera koji i dalje guta Los Angeles, dok ovdje u Washingtonu čekamo dolazak neobuzdanog požara u politici koji će trajati četiri duge godine. Svim je Amerikancima osjećaj drame opipljiv. Mnogima je opipljiv i osjećaj strave zbog nepoznate budućnosti.
Kalifornija je država koja najviše utjelovljuje američki san, u smislu mita i stvarnosti. Ona je gusto naseljena i iznimno produktivna sila, s gospodarstvom koje bi zauzelo peto mjesto među svim nacijama. Predstavlja krajnju točku legendarne migracije Amerikanaca na zapad koja je odvela milijune ljudi na drugu stranu golemog kontinenta u potrazi za boljim životom u ranim vremenima i dobrim životom - la dolce vita - u današnje doba Hollywooda. Ali neprestani, stoljećima dug priljev pridošlica nestabilna je i katkad nepostojana mješavina. Isto vrijedi i za suncem okupanu i primamljivu topografiju, koja se nalazi na vrhu nekih od najsmrtonosnijih rasjeda na svijetu koji imaju potencijal sravniti cijele gradove sa zemljom. A suha klima u kombinaciji s vremenom znakovito opisanim kao “apokaliptično” stvara uvjete trajne zapaljivosti. Kalifornija je, ukratko, zemlja ne samo snova, nego i požara i potresa, prirodnih katastrofa koje se mogu dogoditi svaki čas.
Nova je samo stvarnost klimatskih promjena. Trenutnom kataklizmičnom požaru u Los Angelesu prethodilo je devet mjeseci suše, posljednja značajna kiša bila je 5. svibnja 2024. Kad su prošlog tjedna počeli puhati zastrašujući olujni vjetrovi Santa Ana, nije bila potrebna velika iskra da se zapali taj suhi krajolik. Cijele četvrti progutao je plamen u roku od nekoliko minuta ili sati. U nekoliko dana uništeni su deseci tisuća građevina - domova, tvrtki, škola, crkvi, muzeja, a najmanje 100.000 stanovnika Los Angelesa ostalo je bez krova nad glavom. Bukoličko područje Pacific Palisades, dom mnogih holivudskih zvijezda, izgorjelo je do temelja na većini mjesta. I unatoč naknadnom raspoređivanju cijele vojske interventnih službi iz cijeloga SAD-a i drugih zemalja, požar ovoga tjedna i dalje bijesni kao posljedica ponovnog divljanja olujnih vjetrova Santa Ana.
Američki duh definira optimizam - uvjerenje da se problemi uvijek mogu riješiti i da se prepreke, bez obzira na to koliko zastrašujuće bile, mogu prevladati. Vjera u napredak gotovo je religija u SAD-u, posebno u toj “najameričkoj državi” Kaliforniji. I tako će stanovnici Los Angelesa početi ispočetka. Sve će obnoviti. Ali prepreke s kojima se suočavaju postajat će sve više zastrašujuće svake godine. Planovi za ublažavanja požara svakako će se provoditi i primjenjivat će se nove tehnologije. Ali društveni trošak klimatskih promjena vjerojatno će postati još teži. Ključni čimbenik bit će industrija osiguranja. Ako veliki osiguravatelji utvrde da je rizik od prirodne katastrofe prevelik, vlasnicima kuća i tvrtkama osiguranje može postati nedostupno ili financijski nepristupačno. Taj se fenomen već događa u drugom američkom El Doradu, državi Floridi, gdje uragani i poplave uzrokovani klimatskim promjenama predstavljaju rizik da se najpoželjnija obalna područja više neće moći osigurati. Ukratko, ekonomska i socijalna održivost važnih regija SAD-a, kao i drugdje u svijetu, mogla bi biti u sve većoj opasnosti zbog globalnog zatopljenja.
Donald Trump, i sam prirodna sila u ljudskom obliku, reagirao je na katastrofu u Los Angelesu na tužno predvidivi način: umjesto da se poziva na nacionalno jedinstvo u ime žrtava, kao što je to učinio predsjednik Biden, okrivio je političke protivnike, demokratskoga guvernera Kalifornije i demokratskoga gradonačelnika Los Angelesa. Iako bi naknadne istrage doista mogle u konačnici pozvati lokalne dužnosnike na odgovornost zbog neprimjerenih reakcija na požar, Trumpov žalosni nedostatak solidarnosti i nesvjesno traženje žrtvenog jarca u takvim tragičnim okolnostima bio je uznemirujući znak onoga što bi uskoro moglo uslijediti u Washingtonu. Njegova zloba pokazala se zaraznom među republikancima u Kongresu, koji su zaprijetili uskraćivanjem hitne pomoći Kaliforniji ako demokrati ne naprave političke ustupke u pitanjima koja s time uopće nemaju nikakve veze.
Trumpova je reakcija značajna i na dubljim razinama. Činjenica je da on iskazuje nevjericu u stvarnost klimatskih promjena i globalno zatopljenje naziva prijevarom. Milijuni njegovih pristaša prihvaćaju takvo poricanje. A zašto ne? Globalno zatopljenje iznimno je težak problem koji iziskuje velike javne izdatke i osobne žrtve, kao i promjene u industrijskoj politici glavnih globalnih emitera stakleničkih plinova, Kine i Indije, do kojih vjerojatno neće doći. Bolje poreći nego se nositi s takvom neugodnom stvarnošću. To je Trumpov način postupanja i to utječe na niz pitanja i izazova s kojima će se suočiti u svom drugome mandatu. Zapanjujući nacionalni dug još je jedan primjer toga: Trump bi se radije pretvarao da nema problema, nego da mora pozvati američki narod da se žrtvuje kako bi zaštitio buduće generacije.
Njegova ideologija “Učinimo Ameriku ponovno velikom” čista je nostalgija za prošlim vremenom, a ne nacrt za tip kolektivnog napora potrebnog za obnovu temelja nacionalne veličine. Tragedija je u tome što Trump ima zastrašujuće političke vještine i uživa gotovo bezuvjetnu podršku svojih sljedbenika, a to mu daje alate koje nijedan drugi političar ne posjeduje za vođenje zemlje na teškom putu obnove. Ali nedostaju mu vizija i karakter da iskoristi te snage za opće dobro. Trumpov narcizam definira ne samo njegovu osobnost, nego i njegove političke ciljeve i način razmišljanja. Suočen s bezbrojnim izazovima u zemlji i inozemstvu, tražit će laka rješenja te se kloniti bolnih odluka i opasnih situacija. To ne sluti na dobro što se tiče američkog vodstva u svijetu u godinama koje dolaze. Uslijed sve veće opasnosti od agresije u Europi i Aziji, Trump je odabrao neozbiljnog, neiskusnog lojalista za ministra obrane, nekoga za koga je malo vjerojatno da će preobraziti američku vojsku i obnoviti američku obrambenu industriju za suočavanje sa zlokobnim prijetnjama. Njegova nedavna primjedba da bi mogao inzistirati na tome da saveznici povećaju potrošnju na obranu na pet posto BDP-a čini se više kao provokacija NATO-u nego istinski napor da se taj savez ojača. A njegove prijetnje Grenlandu i Panami, za koje mnogi ocjenjuju da su u osnovi komične prirode, mogu predstavljati suptilne signale Rusiji i Kini da mu je više stalo do potvrđivanja američke nadmoći u zapadnoj hemisferi nego do suprotstavljanja njihovim teritorijalnim planovima i hegemonijalnim ambicijama u njihovim dijelovima svijeta. ‘Ti uzmi svoje, a ja ću moje’, možda je surov, ali svakako istinit Trumpov geopolitički mind-set. To bi svakako bila glazba za uši Vladimira Putina i Xi Jinpinga. I ne bi trebao biti šok...za političare iz 19. stoljeća.
