"Krvnik Hart koji ima da izvrši vješanje Prpića Malog i drugova već pred tri dana krenuo je iz Sarajeva za Zagreb. Jučer se njegov dolazak očekivao u Zagrebu, pa je sve bilo spremljeno da se jutros između 5 i 6 sati izvrši u dvorištu Sudbenog Stola vješanje Prpića i njegove trojice drugova. Međutim, voz kojim je Hart putovao zatrpan je u snijegu, tako da Hart nije mogao na nijedan način da dođe u Zagreb. Zbog toga je justifikacija odgođena. Osuđenici bili su već jučer poslije podne obaviješteni da će se nad njima jutros izvršiti justifikacija, i oni su bili spremni na smrt. Odgađanje justifikacije njih se neugodno dojmilo, jer bi volili da što prije ispiju svoju smrtnu čašu".
Ovu je vijest 15. veljače 1929. objavio zagrebački dnevni list Novo doba, otkrivši tako da je Pavao Prpić Mali, brat Čarugina najvjernijeg suradnika Pavla Prpića Velikog, znan i kao Čarugin šegrt, sa svojom družinom, ostacima zloglasnih Čaruginih Gorskih tića, izbjegao smrtnu kaznu zbog najgore zime koja je snašla Hrvatsku u prošlom stoljeću. Bili su ti lopovi i ubojice valjda jedini ljudi na planetu kojima su led i snijeg te godine spasili živote, ali samo nakratko. Teško je vjerovati onodobnom novinaru da su Prpić Mali i drugovi kleli strašnu zimu jer im je odgodila vješanje, na kraju su na zagrebačkom Gornjem gradu pogubljeni pet dana poslije.
Ledeni užas koji je zahvatio Europu u siječnju i veljači 1929. počeo je neobično toplim jugom na Novu godinu. Puhalo je nekoliko dana, a onda je počeo padati gusti snijeg. Danima.
Zima je zamrzla Savu, dijelove Jadranskog mora, led se na Crnome moru prostirao miljama od obale, u Dubrovniku je bilo -11°C, Sicilija je zabilježila -26°C, a grčki Solun nevjerojatnih -33°C, padao je snijeg duž čitave francuske rivijere...
Prvi jači snijeg Splićane je iznenadio 17. siječnja 1929., vlak iz Sinja za Split zaustavljen je u Klisu jer su udari vjetra bili presnažni, u Šibeniku je snijeg posve blokirao ulice, novine pišu kako se u zadarskom zaleđu spuštaju zvijeri među kuće i narod vodi očajnu bitku za preživljavanje s vukovima:
“Od preksinoć bijesni u ovom kraju nezapamćeno nevrijeme. Studen neopisiva. Zrmanja i more u Karinskom zalivu zamrzli, te prekinut svaki saobraćaj. Sela odsječena od varoši. Prijeti neminovna propast sve bukovačke stoke od nestašice pića. Bijeda i stradanje naroda neizdrživi. Jutros je temperatura bila -18”.
U Splitu je nestašica hrane, do splitskog pazara stiglo je samo 26 tona krumpira, za razliku od godine prije, kad je u isto vrijeme pristiglo 400 tona krumpira.
Jednako se dogodilo i sa suhim mesom. Nisu stizali ni poštanski paketi, ali bilo je i onih koji su te ledene dane iskoristili da dospiju na stranice zagrebačkih listova:
“Jučer je Zagreb imao ne malu senzaciju. Student zagrebačkog univerziteta Zečević, kome su ribari probili sjekirama led na Savi, uskočio je u vodu, gdje je ostao čitavih 15 minuta, dok ga je promatralo preko 1500 gledalaca. Zečević je rodom Bosanac. Poslije kupanja izišao je iz vode, dobro se otrljao kao usred ljeta, obukao i na opće udivljenje sa ostalima pošao u grad”.
"Strahovita studen - koja je vladala čitavom Evropom - zavila je sve naše krajeve, gradove, i sela, gore i ravnice, u bijelilo snijega. Snijeg je padao nemilo, sniježni su zapusi nanijeli mjestimice snijeg u visini od više metara”, piše o najgoroj zimi u veljači 1929. zagrebački magazin Svijet, pa nastavlja: “U Zagrebu se nije dogodilo ravnih 49 godine (tj. od 1880.) da bi se Sava smrzla, kako je to bilo ove zime. Naše dvije slike prikazuju dio Save kod željezničkog mosta, gdje se u ledu zamrzla i mašina za bagrovanje i regulaciju (misli se na bager koji proširivao korito Save i vadio šljunak ili pijesak s riječnog dna, op. a.). Ima starih ljudi, koji se sjećaju na rečenu godinu, kad se Sava smrzla i kad se moglo kolima preći preko leda”.
Nanosi od četiri metra
"Onih je dana Zagreb izgledao kao da se nalazi u nekom opsadnom stanju. Sav je saobraćaj preko noći prestao.
Usljed posvemašnjeg zastoja željezničkog prometa, sva je pokrajina ostala ko odrezana od Zagreba, a Zagreb ko odrezan od svijeta. Ostala je samo još telefonska i telegrafska žica za dodir s vanjskim svijetom, a gdjegdje je bilo i to komunikaciono sredstvo prekinuto pod težinom snijega, bure i mećave. Kako je to elementarna nezgoda došla nenadano, ostalo je najednom sve gotovo bespomoćno. Naslage snijega rasle su od časa do časa i pokrivale ulice, trgove, kuće. Jutro je osvanulo zakrčeno, neprohodno. Sve je zastalo. U prvi čas nisu mogla prometati kola ni automobili, a nekmoli tamvaj. U mnogim kućanstvima uzalud je obitelj čekala, da pozvoni zvonce na vratima i da se pojavi prvi jutarnjih posjetnik, mljekar. Nije ga bilo. I pekar je došao kasno, a obično se natjecao sa mljekarom, tko će doći prije. Sa ulice čulo se struganje snijega lopatama s tratoara, da se učine barem donekle prohodnima. A vani prava pustoš. Prolaznici su rijetki, tek oni, što moraju neophodno na posao.
Ni školske djece nema, roditelji nisu ni pomišljali na to da ih puste od kuće. A snijeg je samo padao. Padao čitavu noć, čitavi dan i opet čitavu noć. Sve je obuzelo zaprepaštenje, što će to da bude. Kako su ceste, što vode u Zagreb, bile sve zatrpane snijegom, nisu mogli seljaci da podju od kuće sa živežem na gradski trg u jednu ruku, a u drugu zbog ciče zime, koja je vladala. Služavke su uzalud odlazile iz kuće na tržište i vraćale se praznih košara. Ni živeža ni mlijeka, ništa”, piše nadahnuto novinar Svijeta i nastavlja:
“Gradsko je poglavarstvo odmah izaslalo legiju radnika da za najvažnije prolaze prokrče snijeg. U prvom redu se to moralo činiti za tramvajski promet. A taj je posao mučno i lagano odmicao, jer je gusti snijeg neprestano padao i brzo se smrzavao. Tako reći za tili čas se pronijela gradom opća bojazan da će ponestati u prvome redu goriva materijala. Željeznice ne opće, a zalihe sigurno nisu obilne za toliko stanovništvo. I nastade jurišanje naročito na maloprodaju drvom. Uslijed nesavjesnosti nekih trgovaca cijene su drvu i ugljenu brzo poskočile i Bog zna dokle bi to zlobno nabijanje cijena dotjeralo, da nije u pravi čas izašla stroga naredba vlade da se zaštiti pučanstvo od kojekakvih vampira. O dopremi obroka drva u kuće nije bilo ni govora - svatko si je morao sam dopremiti drvo u kuću. Vidjelo se gradom siromašnih ljudi, što nose naramčić drva i žure se kući, da zagriju djeci sobu i da im skuhaju kakav topli zalogaj ili gutljaj. Oko javnih peći po gradu, loženih koksom, griju se prolaznici i besposleni. Na sramotu, bilo je i takovih koji su se voljeli grijati, nego poći da krče snijeg s trotoara i zasluže koji dinar. Onda su od iskrčenog i nagomilanog snijega s trotoara i zaslužili koji dinar. Onda su od iskrčenog i nagomilanog snijega nastajali čitavi bregovi, nad čovječju visinu”.
Meteorolozi su imali objašnjenje za ovu ciču zimu. Genovska se ciklona pomaknula nad Jadran, a nad Skandinavijom se razvio snažan blok visokog tlaka zraka. Ciklona se danima zadržavala nad Jadranom, a anticiklona se sa Skandinavije širila i na Rusiju što je otvorilo dotok vrlo hladnog zraka nad naše područje. Od početka veljače padali su rekordi. Četvrtog veljače u Gospiću je izmjerena dosad najniža temperatura u Hrvatskoj od -36°C, dok su snježni nanosi u Lici bili visoki i četiri metra. Orkanska bura kraj Bakra bacila je šest vagona teretnog vlaka s pruge. Brodovi na ušću Zrmanje ostali su zaleđeni u 50 centimetara debelom ledu.
Nanosi snijega su produžili život Čaruginim razbojnicima za nekoliko dana, ali mnogi su u Hrvatskoj umrli zbog hladnoće. U nekim dijelovima zemlje snijega je napadalo i do osam metara, koliko je izmjereno duž cijele pruge između željezničkih stanica Vrhovine i Zrmanja.
I otoci bili zameteni
Sušački Novi list je pri kraju ovog ledene jeze objavio: “Nakon prohujalog užasa: Minuli dani nezapamćene studeni, kakva nije u Hrvatskom primorju, a ni u ostalim našim krajevima već čitavo stoljeće vladala, ostati će nam svima dugo u pameti kao nešto strašno, nešto na što ćemo se dugo s jezom sjećati...”.
Detaljno je i pisano svjedočanstvo o ovoj zimi na otoku Pagu, gdje je bura izbacila toliko ribe na obalu da su je ljudi danima skupljali. U knjizi “Povijest Luna” Milutina Badurine Dudića nalazi se upečatljiv opis te najledenije zime, u kojem su spomenuti i neki posve nevjerojatni te do danas nerazjašnjeni fenomeni:
"1929. godine pao je u historiji nezapamćeni snijeg duž Dalmatinskih otoka, osobito na sjevernom Jadranu. Na otoku Pagu dana 10. veljače, bila je Nedjelja fešta (pokladna), u 10 sati na večer počeo je padati snijeg. 11. veljače u jutro bio je po zemlji 6-10 centimetri, uvečer istog dana ponovno počeo je padati. 12. veljače u jutro bio je već visok 20 centimetara po zemlji. Istog dana u večer opet je počeo padati, ali mnogo jače, tako da je 13. veljače u jutro osvanuo na čistini po zemlji visok 70 centimetara, po nanosih do 1 metar visine. Dalje nije padao, ali je ostao zaleđen 40 dana i onda se tek počeo topiti da je kroz 3-4 dana nestao. Napravio je nezabilježenu u historiji katastrofu - sve već pitome masline i divlje koje još nisu bile nacjepljene na pitome, 50 posto je polomilo, a ostalo što nije polomilo, to je do debla pozeblo, tako da se je sve grane moralo porezati, da bi se moglo nešto na novo početi mladiti i rasti. To je bio početak na veliko nestajanja maslina. Ostale su redke otvorene, a buduć je Lun na udaru velikom podvelebitske bure posle ih je svaka velika bura mnogo više tamanila. Ovce smo nekako bili uspjeli sakupit u kućice što smo onda imali za unutra spremat pšenicu i žitnu slamu za po zimi dodatak hrane volovima. U te kućice nije se moglo smestiti sve ovce, bili smo prisiljeni smestiti ih u stambene kuće, hrane im nije manjkalo, hranili smo ih polomljenim granama pitomih i divljih maslina, što ovce rado jedu i hranjivo je za njih sasma dobro.
Da bude veća katastrofa kroz to vrijeme dok su bile zbite u kućama, 70 posto izlegle su janjci. U onoj velikoj stiski dosti ih je ginulo, a budući da naše ovce nisu naučene biti u štali nego stalno na čistom zraku po vani, ovce su obolile. Kroz istu godinu do jeseni uginulo je 60 posto ovaca da ih se nikako nije moglo spasiti. Prije i poslije tog nepamćenog visokog snijega, negda bi pao snijeg 6-15 centimetara po zemlji, ne bi se zaledio po stablima, nije ostao više 2 dana, po zemlji je znao trajati i 8 dana, ali s tim bi ozdravila sva priroda, naročito masline i sve ostale voćke. Za vrijeme tog velikog snijega bio je ciklon od bure koji je trajao 3 dana, i kako je podvelebitski kanal bio sve u jednom dimu što je more dizalo u zrak i zrakom ga nosilo. Po cijelom otoku Pagu, po zaleđenom snijegu, nastale su velike crne mrlje. Ljudi to nisu mogli odgonetati, od čega bi to moglo biti. Kada se je sasma stišala ta silna bura i nastala tišini, po cijelom podvelebitskom kanalu plivale su crknute iztučene sipe, od kojih je snijeg bio po površini crn. Cijelim kanalom po površini plivalo je svako jake vrsti ribe, od bijele ribe najviše su stradali zubaci. U Paškom zaljevu vreće su punili lubeni, mrene više dana dok se nije riba usmrdila".
