Top News
109 prikaza

Linč uvijek rade 'oni drugi', a 'naš' je linč uvijek samo poziv na istinu

Prosvjed u Zagrebu
Marko Lukunić (PIXSELL)
Dovoljno je da netko neku poluinformaciju dobaci kako kamen, pa kreće hajka, kiša metaka

Od kolovoza 1991. smo znali. Znali smo kako zaudara ljudsko meso nakon ležanja na suncu, kako izgleda ljudska glava spaljena brenerom. Prilično smo dobro znali i s kojih će točaka potkovice koja stezala se oko Osijeka krenuti kanonada. 

Iako je bilo i slobodnih strijelaca koji su snajperski precizno pucali s nebodera po civilima, znali smo tko su 'naši', a tko 'njihovi'. Nakon Paroškog u Jagodnjaku kojemu je bilo dovoljno 'hrvatsko stanje krvnih zrnaca' da nekog ubije 'kao kera pokraj tarabe', nismo se više trudili „umirivati stvar“ i govoriti da nismo ustaše, nego da samo branimo svoje. Znali smo da nas Beograd više ne sluša. 

Zvone Boban na Maksimiru | Author: Youtube Youtube

Neki su to shvatili još 13. svibnja 1990., na Dinamovu stadionu. Drugima je trebao kolovoz iste godine, balvani na cesti i znakovlje 'o slozi' iz nekog drugog vremena. Trećima je sve sinulo tek u svibnju 1991., nakon Borova sela ili prvog tenkovskog projektila koji se jedne svibanjske nedjelje te godine u Osijeku (iz Bijele vojarne) zabio u zgradu nastanjenu civilima. Neki kasno pale ili su pripadnici "klase optimist". 

Bilo ih je koji su sredinom kolovoza 1991. počeli i sumnjati u pravičnost hrvatske države u nastajanju. Sumnja i strah, zazor i jesu cilj i svrha svakom tajnom ratu, a upravo su operacija 'Labrador' i grupa 'Opera' bile ofenziva i alatka u perfidno smišljenome, 'podzemnom' ratovanju protiv Hrvatske. 

Valjalo je podsjetiti na antisemitsku i rasističku, prema manjinama (nacionalnim i ideološkim) krajnje represivnu NDH. 'Operativna grupa za propagandni rat' (Opera) na čelu s tadašnjim zapovjednikom ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, generalom Zdravkom Jurjevićem, okupila je petnaestak novinara, snimatelja i tehničara, te pokrenula propagandni rat protiv Hrvatske.  

Šire se informacije koje u panici pokolja u povojima dovode do ruba kaosa, stanja u kojemu mnogi više pojma nemaju tko tu nad čijom majkom 'vrši nasilni snošaj': između ostalog, medijskim kućama se šalju falsificirani memorandumi izmišljenih organizacija poput, recimo 'Komunističke sekcije HDZ-a', objavljuju se 'kolažne tvorevine' sazdane od stvarnih, prisluškivanih i snimljenih razgovora i montiranih neistina.

Istodobno iz Beograda kreću priče o pobijanoj srpskoj djeci, kao i sad već dobro poznata priča o tenkovima JNA koji su se miroljubivo povlačili iz Slovenije, a koje su ustaški bojovnici kod Vukovara žestoko i dakako krvoločno napali, pa su oni u obrani grad sravnili sa zemljom. 

No, kako djela, baš kao i slike, 'narodnim masama' uvijek djeluju dojmljivije od pukih riječi, 'dogodio' se 'Labrador', operacija 'Labrador' kojom je rječito valjalo dočarati 'vjekovni' hrvatski antisemitizam. Agenti KOS-a tom su prigodom, za 'više ciljeve' u bombaškim žrtvovali Židovsku općinu na zagrebačkoj Palmotićevoj ulici, kao i nekoliko židovskih grobova na Mirogoju. 

Smatra se kako su agenti KOS-a odgovorni i za jednako bombastične akcije u kojima su glavom platile tračnice na željezničkoj liniji između Gline i Vojnića, te onoj koja povezivala je Zagreb i Beograd (kod Vinkovaca). 

Kako ništa nije dovoljno komplicirano da ne bi moglo postati još kompliciranije, nakon relativno 'razvidnog' razdoblja tijekom kojeg iz rovova jedni brane domovinu, a drugi otadžbinu i 'vekovna ognjišta', slijedi idila poraća tijekom kojeg valja politički korektno zaboraviti sve što se događalo, u 'roku odmah'. 

Slijede razvojačenja branitelja koji se većinski nemaju kamo vratiti – jer, tvornice su se, što kao produkt granatiranja i rušenja, što kao 'poslovni uspjeh' nove hrvatske upravljačke elite, pretvorile u Potemkinova sela, povratak prognanih (prije progona mučenih i/ili nekih članova obitelji lišenih) u sela, gradove u kojima ih sad uslijed Zakona o oprostu kao s naslovnice 'Kule stražara' čeka idiličan suživot s nekadašnjim mučiteljima, silovateljima, ubojicama. 

Slijedi šutnja o traumama, traganje za kostima, slijedi sve ono što će nas dovesti do današnjega kaosa u kojemu se umjesto u rovovima bitke i svrstavanja na 'naše' i 'njihove' vodi na društvenim stranicama, po portalima, novinama, na uličnim prosvjedima, pročeljima zgrada koje se grafitima kite kao girlandama. 

Preko noći iščeznula je institucija 'slobodnog i neutralnog intelektualca' – dovoljna je jedna riječ da te preko noći presele u pakao jednog, odnosno mučenički status drugog tabora. A kad te svrstaju si gotov. Dovoljno je da netko neku poluinformaciju dobaci kako kamen, pa kreće hajka, kiša metaka. 

Onakva kakvu već dugo trpi recimo Tanja Belobrajdić. I nije važno što je ona jedna, a njih na stotine, tisuće. Važan je veličanstveni osjećaj pravičnosti kojim se svi bez razlike opasavaju kao pojasom nevinosti: je nitko ne vidi brvna i balvane u očima vlastitih ideologijskih konstrukcija. Samo gologuzu istinu i pravdu na barikadi protiv mraka. 

Rene Bitorajac | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)

Mrak je uvijek onkraj nas. Kod drugih. Linč uvijek rade 'drugi'. 'Naš' linč je uvijek poziv na istinu. U Hrvatskoj u kojoj je deklarativni istup o pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu postao parangal koji za sobom povlači fašističke, šovinističke, homofobne i ine druge sklonosti, kao i zatucanost, glupost. 

Hrvati koji nemaju nikakvih problema s recimo istospolnim brakovima ili abortusom ili drugim nacijama, baš kao i ljevičari koji se osjećaju Hrvatima zato izbačeni iz konteksta jasne podjele tapkaju po minskim poljima ničije zemlje, između 'naših' i 'njihovih'. U jeku 'vatrometa' koji se svako malo rasplamsava kad 'dogodi' se recimo Rene Bitorajac koji bi negdje drugdje, u neko drugo, manje eksplozivno vrijeme itekako imao prava karikaturizirati po principu: 'Ako se ne znamo smijati sebi do granice izrugivanja, onda nemamo prava smišljati šale i pošalice o drugima'. 

Ili se 'dogodi' prior Dominikanskoga samostana u Splitu, Luka Prcela, čovjek koji zemaljskim indulgencijama u vidu misa zadušnica Poglavnikovu dušu izbavljuje iz pakla. U izravnom prijenosu mise. Na hrvatskoj državnoj televiziji. I jednima u ruke ubaci sve moguće adute za teoriju o fašistoidnosti Hrvata, a duge ostavi u konsternaciji. Pa se opet vratimo na mrtve. 

Sve njih, ali opet podijeljene u tabore. Pa se opet počnemo njima nabacivati, selekcionirati tko od davno upokojenih koje zemlja je pojela do kostiju ima pravo na majčinske suze. Baš na Majčin dan. Ironijom sudbine. 

I nikog nije briga za majke u toj igri dimnim zavjesama, majke iz nedavnoga rata – preselili smo se u onaj predzadnji i njime se služimo kao biljegom za stoku. Zato te majke bez sinova valjda u posvemašnoj nemoći i gorčini ponekad javno objave svoju bol iz medijskoga vakuuma. 

Poput majke Goran Ercega, razvojačenog , u ratu golobradog branitelja koji je u 'mirnodoblju' dušu ispustio na brodici koja 'morala' je izgorjeti zbog isplate osiguranja vlasniku 'tvrtke' za koju je radio. 

Ta doista shrvana žena svoje obraćanje na društvenoj mreži započinje jednim 'Sramite se' popraćenim uskličnicima, a zatim niže, na proste faktore razbucava svu demagogiju majstora pjevača 'visoke politike' u zemlji nastanjenoj sve stručnijim 'prevrtačnima kontejnera i kušačima po pučkim kuhinjama', u zemlji čije postojanje neki još zdušno osporavaju, čijoj se mračnoj prošlosti vraćaju kao adutu za rušenje, u kojoj ima domoljublja i 'domoljublja', lakovjernih i brzoprstih, kamenobacača, mučenika, sve manje slobodnih strijelaca koji istinu traže izvan ideologijskih tabora, izvan sazviježđa simbola kojima skupine vole se kititi kao bedževima, da se pripadnici čopora valjda ne bi međusobno poubijali, na području što ga ne osvjetljava ni zvijezda rujna, ni 'kalaisani' srp i čekić, ni dvadeset sedmo slovo abecede, ni onaj polomljeni križ kidnapiran iz sanskrta. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.