Horde bjelosvjetskih Sorosevih plaćenika koji rade za anarho-judeo-masonske moćnike svakim danom sve više i dublje rovare. Kako, pitate se. Jednostavno, uz pomoć zlih medija i plaćeničkih pera. Pogotovo ako se "plaćenička pera" drznu prokomentirati anomalije ili skandale unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije Vjekoslav Huzjak bio je glavni akter jedne neobične nesreće koja se prije desetak dana dogodila u državnom lovištu kod Kraljeve Velike. Biskup Huzjak, koji je inače poznat kao strastveni lovac, nenamjerno je ranio i ozlijedio kolegu lovca tijekom prijavljenog lova na divlje svinje. Čini se da je biskup Huzjak Isusovo predviđanje kako će njegovi apostoli "loviti ljude" shvatio - doslovno.
Prema službenim informacijama, biskup je kazneno prijavljen za dovođenje u opasnost života i imovine i oduzeta mu je lovačka puška. Iako lov Crkva nije izrijekom zabranila, ovdje bih problematizirao nešto drugo. Pored pedofilskih i financijskih skandala koji svako malo uzburkaju trenutačno usnulu Crkvu, ova lovačka nesreća dođe Crkvi kao nekakav lagani šamar, ono kad kao dijete napraviš neki problem pa te teta, prijeteći, a opet lagano, potapša po obrazu i kaže ti: "Zloćko jedan!".
Moram također primijetiti da me ovdje čude i pojedini mediji i kroničari društva koji su, citirajući crkvene zakone i propise te biblijske dijelove, od ovog slučaja nepotrebno pokušavali stvoriti nekakav skandal godine. U usporedbi s ostalim (a i potencijalnim skandalima) – ovo je kamilica. Dalje, čudno mi je što se sudjelovanje biskupa u lovu problematizira tek sad, nakon što je ustrijelio drugog lovca, a ne prije toga, kad je ubijao životinje.
Jedna neobična nesreća, u kojoj je biskup, umjesto divlje svinje, slučajno ustrijelio kolegu lovca, otvara prostor za raspravu o nekoliko važnih pitanja. Kao što je, primjerice, pitanje (be)smislenosti lova u 21. stoljeću. Svjestan sam da profesionalni lov može biti alat kontroliranja životinjskih populacija, očuvanja izvornosti prirodnog staništa ili pak mehanizam zaštite od širenja bolesti koje bi mogle nastati u prirodnim rezervatima. No ovdje je nešto drugo u pitanju.
Ako promotrimo povijest i razvoj ljudskog roda, onda ćemo lako uvidjeti da je običnom narodu lov nekad predstavljao isključivo jedini način prehrane i preživljavanja, dok je plemstvu i bogatašima to bio tek jedan od načina zabave i dokolice. Nešto kao paintball danas. Prema tome, lov nije samo sredstvo opstanka čovjeka nego i sredstvo stjecanja zadovoljstva, ugleda i slave u društvu. Brutalnost i destrukcija su sinonimni za lov iz zabave i hobija.
Ako ste ikad na društvenim mrežama vidjeli slike lovaca koji ponosno poziraju s ubijenim plijenom, onda ste lako mogli primijetiti da ubijena životinja tim lovcima predstavlja trofej i simbol nadmoći te da ubijanje života iz dosade ili užitka u konačnici samo svjedoči o destruktivnom karakteru jednog ljudskog bića.
Poznati španjolski filozof José Ortega y Gasset u svom spisu "Meditacije o lovu" navodi da se čovjek, pojednostavljeno i grubo govoreći, od životinje razlikuje upravo po svojoj racionalnosti. Prema Ortegi, iz ovoga slijedi da je čovjek u lovu bez racionalnosti i na razini jedne životinje, i to konkretno, a ne metaforički govoreći.
Da budem iskren, ja nemam dobro mišljenje o lovu i lovcima, kao ljudima koji ubijaju životinje i nanose im bol iz čiste zabave. Koliko god se trudio, ne shvaćam što je tu zabavno. Smatram da to, u ovom konkretnom slučaju, ne dolikuje nikome, a pogotovo ne jednom svećeniku. Ako sam u krivu, volio bih da me netko prosvijetli. Ali nije li licemjerno zakonom kažnjavati osobe koje zlostavljaju pse, mačke i ostale životinje, a s druge strane, nanošenje boli i ubijanje životinja iz zabave ili hobija smatrati sportom, hobijem i zabavom?
Kad je riječ o odnosu prema životinjama, Crkva svom vjernom puku često pred oči stavlja svece kao što su Franjo Asiški ili Hubert, koji pokazuju jedan specifičan odnos divljenja Božjih ljudi prema flori i fauni. Paradoks je da lovci časte sv. Huberta kao svog zaštitnika iako je Hubertov famozni prestanak s lovačkom praksom (op. susret s jelenom koji je, prema legendi, imao križ između rogova) označavao početak njegova obraćenja i jednog novog života, kojeg je Crkva kasnije proglasila – svetim.
Neki me dan zove Igor Kokoruš i pita zabranjuje li Crkva lov. Ne, Crkva izravno ne zabranjuje lov. Uostalom, zar danas ijedna crkvena zabrana ima neku težinu? No to što lov nije izrijekom zabranjen ne znači da je automatski moralan i etičan. Ako lov proizvodi namjernu i nepotrebnu smrt, on kreira nasilje i čini zlo.
Zlo nije etički prihvatljivo, dakle, lov je etički neprihvatljiv. Za razliku od morala, etike i načina ponašanja uvjetovanoga kategorijama zabrana i zapovijedi, na koje smo se očito toliko navikli, ovdje se otvara mogućnost i jednog individualnog etičkog djelovanja, koje je, ruku na srce, zahtjevnije, ali je isto tako privlačnije, autentičnije i životno konkretnije.
Biskup u lovu mnogima predstavlja skandal i nešto čime se jedan katolički velikodostojnik ne bi trebao baviti. No da se nije dogodila ova za nas neobična nesreća, nitko ništa ne bi rekao, a nije da se nije znalo.
